Jedinstveno i začuđujuće „rušenje“ teatra

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra premijerno je izvedena dugoočekivana predstava „Nije to to/studije Fausta“, zasnovane na tekstu Simone Semenič, u režiji Tomija Janežiča i u koprodukciji Sarajevskog ratog teatra, Kraljevskog pozorišta Zetski Dom sa Cetinja, Beogradskog dramskog pozorišta i Festivala MESS. Dakle, već u samom produkcijskom smislu jasno je da je riječ o jedinstvenom teatarskom ostvarenju koje pomjera granice regionalnog teatra, pogotovo ako se uzme u obzir da se proces nastanka predstave odvijao pod vanrednim okolnostima usljed pandemije koronavirusa. Ipak, ono je jedinstveno, prije svega, zbog krajnje nekonvencioanlnog autorskog pristupa poznatog slovenskog reditelja Tomija Janežiča kojim on ponovno pomjera granice teatarskog jezika, te otkriva nove odaje u svome beskonačnom umjetničkom svijetu.

Rezultat je predstava u kojoj se svijet lomi pred gledateljevim očima na mnoštvo asocijativnih prizora, te ponovno sklapa u zgusnusti kolaž nastao iz improvizacija u samom procesu proba. Ono što je odmah primijetno kao drugačije, u odnosu na osnovni rediteljski kod Tomija Janežiča, jeste odricanje od razvedenosti scenskog sadržaja, te od višesatnog trajanja konačnog oblika predstave, s obzirom da predstava „Nije to to“ traje nekih sat i 45 minuta, što je znatno manje u odnosu na npr. Janežičevu predstavu „Tri sestre“ od četiri, „Galeb“ od sedam ili pak ostvarenje „še ni naslova“ / „još bez naslova“ u trajanju od dvanaest sati. Ono što je u ovim, ali i drugim predstavama poput „Zločina i kazne“ ili npr. „Putujućeg pozorišta Šopalović“, Janežič uspostavio kao svoj autorski put, jeste teatar kao intimni kolektivni čin, u kojem se do krajnjih dubina propituje glumačka izvedba, te psihološki odnos glumca sa publikom, koji se zasniva na apsolutnom ogoljavanju dramskog predloška, radikalnim dramaturškim, scenografskim i tehničkim rješenjima, nedodirljivoj autorskoj dosljednosti u kojoj se za prevlast bore minimalizam i spektakularnost. U takvom teatarskom činu, Janežič istovremeno muči i liječi glumce, dovodi ih do ruba, psihološkog i fizičkog, dok publiku tjera na približavanje, pa odmicanje, ubija je sporošću i repetitivnošću, oduševljava razbarušenošću.

Na putu čiji je tek cilj uspostavljen i koji ka istom svjetlu vodi uvijek novim i drugačijim koracima i tragovima, Janežič je kreirao i predstavu „Nije to to“ koja je umnogome uzdrmala ustaljeni način rada pozorišta u BiH, ograničenih produkcijskih i tehničkih mogućnosti, a za koju je potrebna, ne samo hrabrosti, već i žudnja, i od glumaca, i od publike. Dakle, formalno zasnovana na tekstu „Nije to to/studije Fausta“, Simone Semenič, ova predstava se, kao i sam predložak, samo dotiče suštine motiva priče o Faustu, čovjeku koji je svoju dušu prodao vragu. Predstavu otvara njen jedini muški akter, mladi dramaturg Benjamin Konjicija, koji nestrpljivo šetka ispred scene, i koji se nakon ulaska posljednjeg gledatelja, okrene prema jednom od tehničara u prvom redu i upita ga „da li je sve spremno?“. Zatim odlazi do reda stolica poredanih ispred portretnih ogledala i ispred jednog od njih sa mobitela pusti jedva čujni audio isječak, koji donekle pojačava sa kompjuterskim zvučnicima. U svome tekstu, Simona Semenič ističe „da je njena prva ideja bila da predstavu započne madrigalom“ (arkadijski dvorski muzičko-pjesnički oblik iz XIV stoljeća), „zapanjujućim dodirom vječnoga“, prizorom koji je „ukrala iz američkog filma“. Riječ je o filmu „True Story“ (2015) Ruperta Goolda, u kojem je ekranizinirana istinita priča o novinaru Michaelu Finkelu koji biva otpušten nakon što je pokušao ukrasiti istiniti događaj o kojem je pisao, i njegovom susretu sa čovjekom koji je koristio njegov identitet nakon što je ubio svoju suprugu i troje djece. Scena koju Simona spominje, a s kojom je i Janežič otvorio predstavu jeste jedna od posljednjih u filmu. U njoj Finkelova supruga, Jill Barker posjećuje ubicu i ispriča mu priču o kompozitoru, Carlu Gesualdu koji je 1611. godine napisao madigal „Se La Mia Morte Brami“ (If You Crave My Death), nekoliko godina nakon što je zbog preljube ubio svoju ženu i tek rođenog sina. Prije monologa, Jill na mobitelu, poput Benjamina u predstavi, pusti spomenutu kompoziciju, „gotovo dovoljno lijepu da na trenutka zaboravi da ju je napisao čovjek koji je svome sinu smrskao lobanju.“ „Vidiš, Mike želi da te razumije. Mislim da on vjeruje da ako može razumjeti tebe, onda možda može razumjeti i sebe, ali ja ne želim da te razumijem. Ti si ubica. Ubijaš žene i djecu. Ti si narcis kojeg vrijeđa svaka nepoklonjena sekunda pažnje. Tu sam da ti kažem da uprkos svemu, nikad nećeš pobjeći od onoga što jesi“, kaže Jill i ode iz zatvorske sobe. Reditelj, a i dramatičarka se ovdje dotiču priče, prave, istinite priče za kojom publika žudi, s kojom se želi poistovjetiti i dostići katarzu. Kasnije tokom predstave će jedna od glumica, također u audio snimku reći: „Ova predstava nema priču, zato što ne može da je prepriča.“

Upravo je to centralna teatarska ideja kojom se Janežić ovaj put pokušava baviti, oduzimanje priče i od glumaca i od gledatelja, koju prvima uskraćuje odustvom likova i riječi, a postojanje drugih propituje u odsustvu njihovih standardnih reakcija – smijeha, suza, uzdaha. Dok se publika bori da razluči tekst i značenje monologa, u prvoj stolici ispred ogledala, sjedi glumica Selma Alispahić, u zelenoj medicinskoj kuti i puši cigaretu. Iza scene podijeljene na dva dijela, prvi sačinjen od gledališta i istih stolica na kojima sjedi poblika te drugi od staklene sobe koja nalikuje bolničkom toaletu, izlaze ostale glumice, također u zelenim medicinskim kutama – Karmen Bardak, Maja Ranđić, Maja Salkić, Dunja Stojanović, Jelena Laban, Emina Muftić i Amila Terzimehić, prolazeći pored gledatelja. One će zatim nastaviti kreirati pojedinačne, naizgled zasebne, gotovo međusobno isključujuće prizore, uz znatno detaljniju posvetu njihovoj pripremi, nego li istinskom učestvovanju u njima. Tako će npr. Selma Alispahić proći pored gledališta, otići u svojevrsnu pozorišnu ostavu, uzeti drvenu klupu koja će joj zatim pomoći da dovrši uzimanje abdesta nad uzdignutom umivaonikom. Maja Salkić će ispustiti sve balone u improvizovanu staklenu kutiju, zatim ih raspuhati modernim air blowerom, kako bi ih probušila i pospremila njihove komade u kesu za smeće. Navikunuti na konvencionalni teatar, gledatelji će uporno tragati za značenjem onoga što se dešava na sceni, za sklapanjem narativa koji vodi negdje, nekom zaključku, cjelovitom pogledu na sliku svijeta koja nastaje u teatru u tom trenutku. Ali, reditelj će uvođenjem novih elemenata i odlučnim i konačnim okončanjima pojedinačnih prizora, konstantno izbacivati iz takvog, bjesomučnog, ali na koncu pasivnog traganja za smislom jer taj konačni smisao gledatelji ne stvaraju sami, već ih za njih pripremaju pisci, reditelji i glumci. Reditelj, kao centralni stvaralački glas u ovome djelu, s obzirom da potpisuje i dramaturgiju, dizajn zvuka, te dizajn svjetla, pokušava stvoriti sliku stvarnosti koja je suštinski često nepojmljiva i koja jeste upravo to, skup zasebnih prizora koji se jednostavno dešavaju, dok čovjek/gledatelj očajno traži smisao u njima. Istovremeno, Janežič, koji je posredstvom glumačke igre, često tragao za istinom, čak i onom „zbiljskom“, zna da je svaka krv, svaka eksplozija, svaki oblak dima u teatru laž, te gledatelju ne nudi gotov čin nečije smrti, već rekonstruiše prizor za njen trenutak. Ovo je najjasnije u sceni, odnosno kreiranju scene pogibije u kojoj glumac Konjicija, koji se sasvim prirodno uklopio u jedan sasvim novi drugačiji segment velike teatarske umjetnosti, u nekoliko navrata posipa pijesak po bolničkom krevetu, a zatim odlazi po galon krvi, koju također pažljivo sipa po krevetu i podu. Na koncu, on liježe u pripremljenu lokvu krvi i zaokružuje prizor rušenja i pogibije, što je svakako nepobitna asocijacija na rat. Ono što je bitno napomenuti jeste da ovdje nije riječ o zasebnim, završenim prizorima, scenama ili slikama, već o neprekidnom procesu koji jednostavno, poput života, nezaustavljivo prolazi, a čiji segmenti za svakoga nose drugačije značenje. Da li je na koncu uopšte potrebno tražiti smisao u takvom haosu koji je poput razbijanja lobanje vlastitom djetetu ili Faustove prodaje duše vragu, nemoguće razumijeti. Jednako tako, reditelj glumcima, a tako i publici ostavlja pronalazak i tumačenje mita o „Faustu“, koji se skriva u detaljima poput povoca i hrane za pse koje čekaju na Mefista kao crnu pudlicu, a koji je, zapravo, sveprisutan u sadašnjem svijetu od 7,6 milijardi Fausta.

Uz apsolutnu depersonalizaciju scenskih aktera i svođenje partnerske glumačke igre na neuzvraćene poglede, sugestivnu i opet lažno sugestivnu ulogu muzike, do svakog koraka i pokreta dosljedan mizanscen sa poetsko-začudnim koerografskim elementima, sa scenografijom istovremeno filmski realističnom, a opet teatarski obilježenom, dramaturgijom svjetla koje treperi, osvjetljuje, skriva, zvukom koji osvaja i nestaje, sa kombinovanjem asketskog Roberta Bressona i čudnovatog i uznemirujućeg Davida Lyncha, Janežič ogoljeva teatarski svijet do posljednje rekvizite, te u konačnici stvara gotovo savršenu sliku nesavršenog svijeta, istovremeno lijepog i bolnog, nakaznog, nečovječnog u svim njegovim oblicima. Od ubistva djeteta, preko bosanskog rata i japanskog naučnika koji je radio medicinske eksperimente nad živim ljudima, kuge u Tebi, do nasilja nad ženama.

Šta je ostalo od mita u savremenom svijetu? Šta je ostalo od Fausta? Ništa ili sve? Da li su svi mostovi porušeni u ovome podijeljenom svijetu bez istine? Gdje se krije Mefisto? Da li nam je on uopšte potreban? – pitanja su koja (ne)postavlja ova (ne)savršena predstava sa greškom u stvaranju, koja možda „Nije to to“, ali jeste vjerna slika svijeta sačinjenog od medicinskih kuta i vojničkih čizmi, i jeste izazov koji je potreban bosanskohercegovačkom teatru s obje strane „četvrtog zida“. Jer, ponekad je potrebno „srušiti“ teatar kako sam Janežić kaže na snimku u predstavi, barem onaj na koji smo navikli, kako bi se kasnije ponovno mogla pronaći njegova jedinstvenost, začudnost, istinitost.

  • Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.