Iako se nadvio oblak skepse nad premijerom predstave „Malograđanska svadba“ reditelja Paola Magellija, a u izvedbi Kamernog teatra 55 i to naravno zbog odluke da se tekst jednog Bertolta Brechta, prvaka „epskog“ teatra svede na kamernu scenu, još jednom se pokazalo da teatar ne prihvata unaprijed nametnuta pravila, kao uostalom ni sam Brecht. Jer, Brecht je Brecht, a teatar je teatar. Oni ne poznaju ograničenja i ne prihvataju pasivnost. Pa šta i ako je Magelli već postavljao ovu Brechtovu mladalačku jednočinku napisanu netom poslije Prvog svjetskog rata, čini se svjesno „đoneći“ samog sebe, kada se sada nakon Čehova i dosade, vratio Brechtu i ludilu, i kada glumci apsolutno uživaju u njihovoj zavodljivoj igri, beskompromisnoj svađi i neprestanim izmjenama učmalosti i veselja, boli i radosti, laži i istine. A ako u teatru uživaju glumci, uvijek, bez ikakve sumnje će uživati i gledatelji, jer međusobno razumijevanje u teatru ne zavisi od tačno izgovorenog teksta, već upravo od slučajne pogreške, nastale zbog potpune prepuštenosti liku.
I likovi na ovoj „svadbi“ će pokušavati pjevati i plesati, neprestano će dosipati bijelog vina, smijeti se i plakati, jesti i povraćati, lagati se i otriježnjavati i sve će djelovati tako otkačeno i realno, iskreno i duhovito, a opet opasno i jezovito na ludi Brechtovski način. Jer, prije početka proslave, odnosno svadbene večere, prve za mladence, a „posljedne“ za boga, sa Judom u svim likovima, čak će i sam Brecht u energičnoj izvedbi mladog Nedima Džinovića, upozoriti sve i skrenuti pažnju publici čemu će se u nastavku odlučno i glasno smijati. Ali publika neće mariti i smijeh će biti njeno najvažnije sredstvo razumijevanja i prihvatanja ove pomjerene autistične porodice na rubu duhovnog sloma, sa nekonvencionalnim članovima koji kao da su izašli iz filma Davida Lyncha, tajnovitim i apsurdnim odnosima i jednom velikom zatomljenom istinom, kojoj se svi pažljivo približavaju kao vatri, a zatim od nje bježe kao vampiri od sunca. I predstava će upravo biti sačinjena od toga, od vještog dramaturškog suzdržavanja od razotkrivanja konačnog identiteta ovoga razbarušenog veselja, ali i upornog ritmičkog približavanja njegovom licu sa „savršenim“ robotskim osmijehom te momentalnog bježanja od tog užasnog odraza. Jer, bolje se i nazor veseliti nego prihvatati vlastitu nesreću. Naravno da nije, ali nije bolje ni varati, ni lagati, ni bludničiti bez srama, pa to ipak licemjerni čovjek bez budućnosti sve radi i još se uporno trudeći uživati u tome.
Dok se porodica, a sa njom i cijeli svijet postepeno raspada u toj jednoj hedonističkoj noći, ručno napravljeni namještaj također počinje pucati, a sa njim i teatarska scenografija, u tom nezaustavljivom burlesknom plesu, u kojem se nadmeću pornografsko i groteskno, nijemo i preglasno, filmski statični kadar i bulevarska zabava, Charlie Chaplin i Lars von Trier, život i Brechtov teatar. Dok svira „Ave Maria“, a stolu Isusove oproštajne večere otpadaju noge. Dok se pojedinačne mizanscenske igre glumaca suptilno razvijaju, a njihovi likovi plešu „Ples smrti“. Dok mrak smjenjuje svjetlo, nastaje istinski teatar o kojem je danas gotovo zločin govoriti, „jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!“ Ali zato nije zločin otjerati ljutitog dramatičara sa scene i nastaviti se kreveljiti samome sebi.
