Za svršenog bijeljinskog gimnazijalca i od oktobra studenta pozorišne režije u Banjaluci Marka Ristića, već sada se može reći da je izuzetno uspješan u onome čime se bavi, odnosno u umjetnosti u cjelini. Kako i sam kaže, na “daske koje život znače” je stao sa šest godina kada je i odigrao prvu predstavu.

S obzirom na to da u tinejdžerskim godinama nije neobično imati više hobija, u slučaju mladog Bijeljinca, to su poslovi koje obavlja odgovorno i ozbiljno. Marko Ristić je volonter aktivista, glumac, ljubitelj gitare, član bijeljinskog pozorištanceta, recitator, bio je jedan period i radijski voditelj. Gimnaziju je završio sa uspjehom kao vukovac, a od oktobra će biti i student Akademije umjetnosti u Banjaluci na smjeru pozorišne režije na koju je primljen kao prvi na listi. Marko kaže da neko mora “baš da ga iznervira” da bi otišao sa naših prostora da se školuje, radi jer smatra da mladi mogu da oblikuju drugačiju budućnost nego što je to sada slučaj.

Kada govorimo o tome na kakav put se spremaju naši ljudi u BiH i zašto pribjegavaju odlasku u inostranstvo i tuđinu, nekako “trbuhom za kruhom”… mogu da kažem da u našoj državi više nije ekonomska kriza toliki problem, koliki je problem sama korupcija i nepotizam sa kojom smo suočeni svakoga dana. Mladi ljudi pribjegavaju odlasku u inostranstvo iz prostog razloga što žele zaposlenje, bolji život, proširenje porodice, da imaju siguran posao. Ni tamo, u inostranstvu, nije bajka, a kada govorimo o školovanju, o uslovima u školstvu, nisu toliko bolji u odnosu na uslove koje mogu dobiti u BiH. Mislim da naši fakulteti nude pregršt obrazovanja i uslova za sve studente koji se odluče na korak da studiraju u našoj državi i mogu da se obrazuju kvalitetni kadrovi koji će sutra obrazovati nove naraštaje.

Marko smatra da, iako djeluje kao nemoguća misija, postoji rješenje kada je u pitanju bavljenje glumom u našoj državi.

Baviti se glumom u BiH zvuči kao nemoguća misija, ali mislim da postoji rješenje i da treba istrajati u onome što radimo, imati kontinuitet. Stanje u državi je takvo da se sve manje ulaže u kulturu, što je činjenično stanje. Ipak, treba držati dobru stranu, da ulaganja postanu sve veća i da dođe do onog trenutka kada će kultura uzeti primat u društvu. Bio je jedan period kada sam se stvarno dvoumio da li meni sve ovo treba i da li je ovo samo jedan divan hobi i dio života koji treba da stane, ali kada se desi prelomni trenutak i kada sam dobio pravo da nakon treće godine izađem na prijemni… Sebe definitivno vidim na tom fakultetu.

Mladi bijeljinski glumac kaže da svako treba da sluša sebe i otkriva sebe, ali i da voli, jer nema greške u ljubavi.


Danka Zakić

Završila prvi i drugi stepen Ekonomskog fakulteta u rodnoj Bijeljini, a sticajem okolnosti kao master ekonomije počela da radi kao novinar i, sa skoro 30 godina, shvatila da je to nešto u čemu se pronalazi – rad na terenu i sa ljudima, a ne osam sati druženja sa ciframa. Bivši odbojkaš, ljubitelj pisane riječi i izražavanja unutrašnjih osjećaja i misli kroz pisanje, a istovremeno zaljubljenik u muziku i fotografiju. Obzirom na ljubav prema novinarskom poslu i fotografiji, rad bez radnog vremena je nešto što ne može da padne teško, jer je potrebno u svakom momentu pronaći nešto što drži pažnju i pruža relaksaciju i zadovoljstvo u poslu.