Performans je čin ili proces postavljanja ili predstavljanja predstave, koncerta ili drugog oblika zabave. Također se definira kao radnja ili proces izvođenja ili ostvarivanja radnje, zadatka ili funkcije. U svijetu umjetnosti, performans je je sigurno jedan od kompleksnijih oblika izvedbi. No, to nije ponukalo Anu Mariju Tomić, studenticu 4. godine na Odsjeku za glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a ujedno i diplomiranu muzičarku na Muzičkoj akademiji, da napravi takav iskorak i počne čak i sama raditi performanse.  

Kako ste se odlučili upisati Akademiju scenskih umjetnosti? Šta je bila Vaša inspiracija?  

Ana Marija: „Pa evo kad bih secirala svoju memoriju, mislim da bih definitivno trebala poći od svog djetinjstva  kad smo se kao djeca igrali. Za vrijeme mog odrastanja smo imali sreću da nismo koristili mobilne telefone, onda bi često naše igre bile na poligonu ili u dvorištima. U tim trenucima kada smo se igrali blatom, vjerovali smo da smo najbolji kuhari na svijetu, da smo učitelji, da su nam lišće i kamenčići novac, tako da mislim da ta želja i imaginacija seže iz djetinjstva i da se samo neprekidno plela do moje odluke da upišem Akademiju scenskih umjetnosti, nakon Muzičke akademije. Kao djeca mi nismo razmišljali, odnosno nismo sumnjali da je ono što mi radimo ispravno i da smo zaista i najbolji kuhari na svijetu i učitelji i lopovi i policajci. A ovaj plemeniti poziv glume nam upravo omogućava da živimo više života i živimo više uloga. Inspiracija dolazi, dakle, iz ranog djetinjstva.“ 

Koje je Vaše glavno područje interesa na akademiji?  

Ana Marija: „Mi na Akademiji scenskih umjetnosti, na Odsjeku za glumu imamo raznu paletu stručno-umjetničkih predmeta i teoretskih predmeta. Tako da svako polje jeste moje polje interesovanja, jer je u službi glavnog predmeta glume. Negdje gdje se ja najviše vežem jesu glas i muzika. Vežem se za muziku, zato što sam diplomirala na Muzičkoj akademiji, a upravo studirajući tamo na četvrtoj godini imali smo predmet analiza muzičkih oblika i stilova 20. stoljeća. I na tom predmetu sam također otkrila ljubav koju i dalje gajim i istražujem performanse.  Kod mene ništa nije jednostavno, pa se nadam da nisu ni moji odgovori nisu prekonfuzni. Volim svaki predmet, volim sve što radim, ali negdje gdje ja najviše uživam jeste glas i ovo novo polje performansa koje istražujem.   

Ukoliko imam pouzdane informacije, Vi ste već radili dva performansa. Kako se pripremate pred performanse? Postoje li posebne tehnike ili rituale koje koristite?  

Ana Marija: „Tako je. Vidite, ne znam baš da li postoje neke posebne tehnike i rituali, ali ono kako ja radim je svakodnevno: gledam, istražujem, slušam. Upravo mi je to pomoglo za moj prvi performans, jer sam ideju pronašla kroz razgovor sa bakom, koja mi je pričala priču o kukuruzima, šta su oni radili sa tim kukuruzima i da je to nekad služilo kao kazna. Oni bi klečali na tim kukuruzima. To sam ja iskoristila u svom prvom radu i povezala bakinu priču sa samim performansom. Ne postoje neke posebne tehnike ili rituali, samo čulnost, da si otvoren prema svemu što dolazi tebi i negdje da spremiš u svoju glavu. I onda se samo sjetiš da je to nekada spremljeno i da to možeš iskoristiti. Tako to ide kod mene.“ 

Koji su Vaši najveći izazovi kao studentice na Akademiji scenskih umjetnosti?  

Ana Marija: „Možda manjak vremena. Manjak vremena u smislu da sam, sabirajući dvije umjetničke akademije, uvijek bila cjelodnevno na predavanjima, gdje bismo mi vježbali i gjde i sad vježbamo sve ispite i za glumu i  za stručno-umjetničke predmete. I možda izazov, ono konstanto, kao Pera Djetlić, koji mi kljuca u glavu i govori da nemam vremena i da neću stići. Tako da mi je najveći izazov u suštini pobijediti samu sebe i svoj unutarnji glas. Ipak, treba da nekad stvari idu polako, da je sve uredu što se dešava ovdje i sada. Izazov sam sama sebi.“ 

Koji ili koje su Vas umjetnici/ce ili predstave najviše inspirirali? Jesu li oni uticali na Vaš vlastiti stil i izvedbu? 

Ana Marija: „Kao što sam spomenula da smo na muzičkoj akademiji slušali predmet koji je mene motivisao kod profesorice Amile Ramović. Ona me je upoznala sa raznim redateljskim poetikama, između ostalog sa poetikom Bob Wilsona, zatim što se tiče muzike John Cagea, zatim Marine Abramovič na polju performansa. Uživala sam u njenim predavanjima, u onome što je ona nama govorila i definitivno je to na mene ostavilo jak trag. Tako da sam na ovom posljednjem semestru, na Akademiji scenskih, kada iz svake stručno-umjetničke oblasti radimo svoja pozorišta, imala sam mogućnost da sa profesoricom Jasnom Žalicom da upravo radim performans. Tako da su profesori na Akademiji scenskih zaista otvoreni da dalje njegujemo ono sjeme koje sam ja davno posijala davno posijala na Muzičkoj akademiji.“ 

Što se tiče budućnosti, Ana Marija ističe da su joj prije svega najpotrebniji sreća, zdravlje, krug prijatelja sa kojima može podijeliti i tugu i radost, a da na koncu toga svega priželjkuje da će igrati u našim pozorišnim kućama. A i to da će neovisno o glumi, moći raditi svoje performanse te predavati djeci u školi. 


Fuad Vojniković
Fuad Vojniković dio je BHRT-a još od 2016. godine, prvo kao član Dječijeg programa BHR1 a ekipi Omladinskog programa priključio se početkom 2020. godine. Iako ima bogato iskustvo, najmlađi je član ekipe. Pored rada u novinarstvu, Fuad studira medicinu. Najdraže teme su mu promovisanje mladih uspješnih i potencijalno uspješnih ljudi iz oblasti nauke, kulture, sporta, aktivizima i umjetnosti.