Za razliku od mnogobrojnih zanata, čiji je opstanak doveden u pitanje, šišanje i berberstvo su sve prisutniji životni pozivi mladih. Svoje mjesto pod suncem, našao je i Đani Zuhrić, mladi berberin, koji nam je pričao o svom poslu i poslu frizera. Da li mladi mogu obezbjediti egzistenciju sa ovim poslom, zašto mladi frizeri masovno odlaze u druge zamlje Evrope te šta je prepreka u obrazovanju na putu ka postanku majstora sa makazama, otkrio nam je u razgovoru sa novinarom Fuadom Vojnikovićem.

Postati bilo kakav zanatlija, traži dosta vremena uloženog u praksu. Postati majstor sa makazama, traži dobru edukaciju, školovanje i razne seminare na kojima jedan mladi frizer može naučiti neku novu finesu ili razviti svoj novi stil. Koji put treba preći kako bi neko postao profesionalni frizer i šta je kočnica u ostvarivanju tog cilja, pojasnio nam je Đani Zuhrić, berberin iz jednog sarajevskog frizerskog salona.

“Put do samostalnog frizera počinje sa upisom u srednju frizersku školu. Ipak, to samo po sebi ništa ne znači jer se u toj školi koristi plan i program koji je star otprilike nekih 30-tak godina. Mislim da to čak unazadi jednu mladu osobu, a ne unaprijedi, kako bi trebalo. I stručni i teoretski dio su jako loši. Djeci se ograničava vrijeme provedeno na praksi. Veći fokus se prebacuje na neke opće predmete, koji opet predaju stariji profesori. Tako imate slučajeve mladih frizera na biroima za zapšljavanje, u kafićima i kladionicama jer ne znaju raditi posao za koji su obučeni, a nemaju ni neko opće znanje da nastave svoje obrazovanje i da se dalje grade.”

Šišanje i brijanje  je nekada predstavljalo jednostavno vođenje računa o kosi ili bradi dok danas to može biti simbol pokreta, subkulture ili stila pojedinca koji ih nosi. Ipak, oblikovanje kose može biti jako iscrpljujuće, što nam je Đani i potvrdio. Inspiraciju pronalazi svuda, a ponajviše i u oblastima drugih umjetnosti, kao što su muzika i film. Da li mu šišanje predstavlja posao ili umjetnost, ne može da se odluči.

“Posao ili umjetnost? Pa oboje, u jednu ruku. Ponekad više umjetnost, ponekad više posao, zavisi sve od raspoloženja i inspiracije. A što se tiče toga šta me inspiriše, to se kreće od muzike do filmova. Mislim da se inspiracija može crpiti iz svega, ali nekad kao i u svim poslovima u životu, čovjek nema inspiracije, pa se onda radi mehanički jer se posao mora odraditi.”

U prošlo vrijeme, svaka mahala ili četvrt je imala po jednog frizera ili bricu, koji je bio zadužen za šišanje i brijanje lokalnog stanovništva. Na neki način, frizerski saloni su predstavljali i mjesto gdje su se razmjenjivale informacije i mogle čuti nove priče i šale. Vrijeme se promijenilo i ubrzalo, ali čar posla je ostala ista.

“Mislim da je to, kao i u svakom poslu. Jako je lijepo, ali i jako naporno. Radimo sa puno ljudi, a ljudi znaju biti i inspirativni, ali i veliki energetski vampiri. Objektivno gledajući, to je jedan jako zahvalan posao. Na kraju svakog dana i na kraju svakog šišanja se stvara lijep osjećaj jer se vidi proizvod koji sam svojim rukama napraviš. To je samo po sebi jedna velika nagrada.”

Frizerski i berberski posao ne nagriza zub nestanaka i izumiranja, kao što je slučaj sa kišobrandžijama, obućarima ili kujundžijama. Međutim, prijeti mu fatalna bolest od koje boluje cijela država. Ta bolest je odlazak mladih. Iako mnogi od njih imaju zagarantovana radna mjesta, mladi naraštaji frizera pronalaze sreću u drugim zemljama Evrope.

“Mislim da je odgovor na to pitanje veoma jasan. Pružaju im se bolje prilike i uređeniji život. Mislim da ih prvenstveno privlači finansijska strana jer su cijene usluga vani u prosjeku dva do tri puta veće nego ovdje kod nas, što dovoljno govori. Nije to ništa nenormalno. Ljudi su se kretali i migrirali oduvijek, pa je tako sada i u našem slučaju. Mislim da je dobro da se odlazi vani, ali bi bilo još bolje da se isti ti mladi ljudi vraćaju sa iskustvom i znanjem koje prikupe tamo.“

Nije tajna da BiH kasni za ostatkom Evrope i svijeta u raznim aspektima kulture, sporta, umjetnosti i nauke, zbog mnogobrojnih faktora. Međutim u šišanju to nije slučaj. Odnos starijih i mlađih generacija frizera i brica ne sputava mlade da naprave zapažene rezultate.

“Ja smatram da se generalno u ovom poslu kod nas ne kaska. Imamo mi jako puno mladih uspješnih frizera i mislim da nam je scena dobra. Imamo dobrih rezultata, ne samo u regionu nego čak i u Evropi. Ne osjeti se tu jaz između starih i mladih što se tiče frizerskog posla jer je to samo po sebi normalno. Mlađi dolaze, mijenjanju starije i to je oduvijek tako bilo. Kad sam spomenuo mlađe i starije, konkretno u obrazovnom sistemu, tu malo kaskamo.”

Da bismo uživali u poslu kojeg odlučimo raditi, i pored talenta i truda, mi taj posao moramo i zavoljeti. Kako podstaći mlade, da se i pored svih nedaća sa kojima se moraju izboriti sami, postanu novi frizeri i berberi, Đani ima nekoliko savjeta.

“Što se tiče ovog posla, svi imaju različita iskustva i želje. Neko se rodi za taj posao, a nekome je to patnja. Jedan savjet: ako se odlučuju na taj korak, neka dobro razmisle je li to stvarno ono što žele. To je u suštini kao i svaki drugi posao. Ako voliš ono što radiš, onda će ti biti jako lijepo, a ako ne voliš onda ćeš se patiti.”

Karanatin za vrijeme koronavirusa bio je najbolji pokazatelj da frizere i berbere moramo itekako cijeniti. I oni igraju važnu ulogu u našoj svakodnevnici, ispunjavajući nam razne zahjteve i želje. Nabacite osmijeh i pokušajte prilikom šišanja popričati o vedrim temama sa svojim frizerom. Značit će im, a naročito mladim. I ti mladi frizeri ne predstavljaju nikakvu opasnost za rušenje konvencionalnih frizura, već umjetnike koji od kose naprave umjetničko djelo.