Kategorije osoba s invaliditetom teško dolaze do posla i uglavnom rade u specijaliziranim ustanovama i udruženjima, kao što je ”Sunce” u Mostaru. Iako je Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom jasno precizirao postupak prilikom zapošljavanju, u Bosni i Hercegovini mali broj je onih iz ove populacije koji imaju posao i mogu živjeti od svog rada.
Osobe s invaliditetom mogu biti korisni članovi društva. Sve što trebaju jeste šansa da pokažu šta znaju. Ne zaslužuju biti marginalizirani članovi društva. Julija je osoba s invaliditetom koja se bavi izradom nakita, umjetničkih slika i pletiva. Ponekad uspije prodati svoju rukotvorinu i zaradi da bi pokrila osnovne životne potrebe.
„Voljela bih da sve nas prihvate kao normalne i u školama i na poslu, jer ljudi misle da smo mi manje vrijedni, a ne vide šta možemo, treba nam dati više šanse“.
Država nema sluha za osobe s invaliditetom. Trebalo bi da ih stavi u fokus svoga interesovanja, što najčešće nije slučaj, kaže za OP Ana Topuz, direktorica Udruženja.
„Država treba osobu s invaliditetom staviti u fokus, ne trebamo je posmatrati kao osobu koja ne može da radi, koja ima neke nedostatke, nego kao osobu kojoj treba pružiti priliku, stvoriti mogućnosti u okruženju da ona može samostalno da funkcionira.“
Inkluzija osoba s invaliditetom je jako bitna u svakodnevnom životu, jer sve dok ih javne i privatne institucije budu zanemarivale, Zakon o zapošljavanju ovih osoba bit će mrtvo slovo na papiru. Saša, jedan od štićenika udruženja Sunce za OP ističe:
„ Ja bih samo da mi se da da mogu živjeti svoj život I preživjeti. Firme bi trebale da nas razumiju, da nas zaposle i da malo više provedu vremena sa nama, da nas prime za posao“.
Dok postoje ustanove i udruženja za ovakve osobe ima nade da se dokažu kao korisni članovi društva, u protivnom, teško se dolazi do posla. Topuz ističe glavni problem oko zapošljavanja osoba s invaliditetom:
„Imamo nešto malo radionica ali vrlo malo vlasnika firmi koji se odlučuju da zaposle osobe s invaliditetom iako imaju benefite. Firmama je lakše da daju neku pomoć ljudima, nego da se bave osobama s invaliditetom i to je ono što je žalosno“.
Osobe s invaliditetom trebaju i moraju biti ravnopravni članovi društva. Oni nemaju nikave posebne potrebe, njima je potrebno da žive, rade, zabavljaju se i budu dio društva. Ne zahtijevaju mnogo – samo priliku za normalan život bez diskriminacije.
