Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Ognjen Tadić
Interpretacija: Denis Gigo Hadžić
Posljednji dan decembra 2018.-e završio sam riječima “Žalosna mi Nova godina!” ‒ tim riječima sam sebi čestitao prethodnu i poželio sljedeću godinu. Upravo tim riječima sam dao sebi dozvolu da tuga konačno uđe u moj život ‒ a ja, zajedno sa njom, u 2019.-u godinu.
JANUAR
Jebiga, stari, s razlogom se kaže da se porodica planira!
Prvi dan nove godine saznah da ipak neću postati ćaća! Što bi rekli u žutoj štampi, uslijedio je šok, nevjerica! Baš nam je bilo žao. Ali, čini mi se da je žalije bilo onima oko nas. Mi smo ti to nekako lakše prihvatili, kao važnu životnu lekciju. I nastavili dalje sa životom.
FEBRUAR
Nakon tih nekih nemilih i neprijatnih događaja, valjda se podsjetiš, da ne možeš sve odjednom, i uvijek, i stalno. I onda kad malo ukočiš, usporiš, zastaneš, preispitaš se, primjetiš da se i neke lijepe stvari dese, s vremena na vrijeme. Primjetiš prilike za učenje, rast i razvoj. Primjetiš potencijale za promjenu! I naučio sam baš puno. Shvatio sam da:
Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada Zemlji.
Poglavica Seattle
Šta god čovjek radio Zemlji; radi to samom sebi. Razumio sam to!
MART
Odem ti ja u Niš na radionicu. Tema socijalno preduzetništvo. I nisam vjerovao koliko ću sebe pronaći na tom putu. Znači, iznevjerovao sam! Posjetili smo farmu za napuštene, povrijeđene i zlostavljane životinje. Volonterski je vode studenti veterine iz Niša. I bilo je baš puno životinja, što divljih, što domaćih. I svi žive zajedno; niko nikoga ne napada (osim jednog mladog magarca, ali on je u pubertetu pa mu ne zamjeraju. Puno). Ranjene duše našle svoje utočište ‒ šumski liječnici osjetili svoj poziv. Promjena se uveliko dešava!
APRIL
Čujem ja, stari, puno poziva. Neke ignorišem, neke propustim. Na neke se javim, odazovem. Zvali me da sviram na promociji jedne monografije na faksu.
Može! Sviraću reko!
Spakujem gitaru, pojačalo, prste, nešto iskustva i pravac Filozofski! Kontam “prvo idem sa “Jesenjim lišćem”, i to po interpretaciji Klajva Kerola”. Tri godine sam je spremao, stari. Prste polomio učeći. Baš sam je želio naučiti svirati, baš mi se sviđa! A taman mi sad dobro naišla. Reko’
Možda neko i skonta da ja tako skrećem pažnju na klimatsko stanje, jer u pola smo proljeća, a ja pjesmom najavljujem zimu!
A ako ne skonta to, možda barem skonta da je pjesma tužna i da je OK biti tužan. Ja sam se još na kraju prošle godine samoproglasio portparolom tuge. Pa taman sve fino spojio!
Druga stvar je bila “Svilen konac”, al’ u mojoj, malo duhovitoj, interpretaciji. S te dvije stvari izlazim pred komisiju, stari!
I onda…
Sjedim ja, a lijevo od mene tri profesora, a ispred nas kolege, studenti, prijatelji ‒ znači, k’o na odbrani, orginal. Mene je trema pojela, ali ja sam totalno OK bio. I, naravno, pogriješim i stanem, u po’ jeseni; odvalim se smijati k’o blesav! Kaže profa “Kolega, dobro se nosite s tremom!“. Reko’, „Ljudi, svirao sam na svakavim mjestima, ali na Fakultetu još nisam!“ ‒ onda nonšalantno završim “Jesen”, završim “Svilen konac” i pokupim svoj aplauz.
MAJ
Inače, ja sam ti baš radoznao, a ljudi me često hvale da sam informisan. Međutim, da nisam prvo bio radoznao, ne bih kasnije mogao biti informisan. To mu dođe kao odnos između uzroka i posljedice. Tako da
Kad me opisuješ kao informisanog ‒ opisuješ me kao posljedicu, a kad me opisuješ kao radoznalog ‒ opisuješ me kao uzrok.
A ja, kao uzrok, sam puno bliži stvarnom sebi, nego ja kao posljedica.
Jedna od posljedica moje radoznalosti je i svjest o tome koliko ustvari nisam informisan, barem ne koliko želim biti. I zato se volim informisati; tako udovoljavam svojoj radoznalosti.
Radoznalost je dinamična, informisanost je statična.
Ja sam radoznao:
Zanima me i šta sve u meni ima? U čemu i kroz šta se mogu prepoznati i upoznati sa sobom? I kako to prenijeti na druge? Kako to imenovati?
Srećan Dan mladosti, stari!
JUN
Muštuluk! Rodio se Psihologitarista ‒ renomiran nam bio!
Dodijelili mi tu titulu mladi iz zajednice, spontano i neočekivano. I neka su. I trebaju. Oni su moja komisija. Pred njima polažem ispite. Od njih neću dobiti diplomu, već nešto mnogo važnije: povjerenje, poštovanje i pažnju.
Povjerenje, poštovanje, i pažnja, stari ‒ to su, ujedno, i moja ogledala! Ako to dobijam, znam da sam na dobrom putu! Na putu rasta i razvoja! Čak i kad sam sâm, tj. kad mislim i osjećam da sam sâm i daleko.
JUL
Neke patnje sad već izgledaju jako daleko ‒ ono što nosimo u sebi je, samim time što je u nama uvijek nekako tu, tik na dohvat ruke, što bi se reklo. Naročito stare rane; naročito one koje su nastale kad smo bili mali; naročito one koje nisu ni zacijelile ‒ te rane rastu sa nama, i što smo mi veći, veće su i one.
A onda se neko navali na tu ranu, nesvjestan kolika je. I šta ti drugo preostaje nego da zagalimiš, da rikneš kao lav! Što kaže naš narod
Ne može taman das’ mi na oko isp’o!
AVGUST
Branim sebe tako, stari. Jer, pazi, postoji ta ideja doma, kao nekog sigurnog mjesta i ja tu ideju nosim sa sobom gdje god bio. To je prosto idealna konstalacija faktora kroz koje bih mogao osjetiti maksimalnu opuštenost koja odgovara mom biću (duhovnom i tjelesnom). I kad je ta ideja jako ugrožena, moram se, il’ braniti, il’ bježati. Ako bježim, nosim tu ideju sa sobom kako bih mogao prepoznati ili izgraditi novo mjesto koje mi paše. Zapisano mi je u genima. Prepoznajem to u čulima i osjećanjima.
Inače, zaista je sjajno kad imaš uslove da se izgalamiš jer ti baš to u tom momentu treba.
Zamisli da možeš kao lav, rikati po nagonu kad god ti se čefne.
Bilo bi lakše, jer se i lav tako olakša.
Baš bi bilo lijepo kad bi mogli zadovoljavati potrebe kad god nam prirodno naiđu ‒ kad mi se riče, da ričem, stari! Ali, jebiga, tako kršim Zakon o javnom redu i miru i mogu platiti kaznu između 100 i 300 gengi ‒ zato platim da odem negdje da se izričem. Jebiga, stari, moram rikati, piše mi u genima. Pošto zakon ne da, moram platiti.
Mis’im, mogu otići na besplatan koncert, ali ako ništa, pivu moram platiti ne bi li se opustio, tek dovoljno da se mogu izrikati. A kad se dobro izričem, možda ću moći i zapjevati.
U ideji mog doma, svira se i pjeva, kad god je duši potreba.
SEPTEMBAR
Treba mi da me čuješ! Trebaš mi da me čuješ! Trebam ti da te čujem!
‒ da ne ričemo uprazno, proglasit će nas ludima.
Ovako, kad nas neko sluša, naša rika ima smisao. Riči i ti na mene, saslušaću te. ‘Ajmo rikati jedno na drugo, ‘ajmo, molim te, uvesti taj običaj. I kad god nas neko pokuša u tome spriječiti, otjeraćemo ga.
Hoću da se izričem na tebe kad mi treba i hoću da to bude uzajamno, jer kad ričeš na mene znam da sam ti važan i da si ti važan meni! I da nam je najvažnije da se dobro razumijemo, naročito u ovo blesavo vrijeme promjena.
***
Majka nas zove da se vratimo na drvo, da se vratimo kući. U naš dom nekadašnji. A koliko nam je majka stara, mogao bih komotno reći i nekidašnji.
Na drvo, stari! ‒ pa da visimo po cijeli dan. A kad ogladnimo, pružićemo ruku po jabuku; pošto sam ja u svojim mislima, eto baš na toj jabuci napravio kuću.
OKTOBAR
Jesen je. Sada bih trebao svirati onu stvar, al’ proš’o vakat. Sviraću nešto drugo, tipa, “Nekako s proljeća”, pa nek’ se misle.
A imam ja još štošta za odsvirati.
Mislim… meni je to isto stari prič’o, svir’o, crt’o, slik’o, ples’o il pis’o.
Meni je važnije ono iza, što ja tebi poručujem, kakvu ti poruku šaljem.
Kad ogoliš sve ukrase, kad ostane go kostur, golo stablo ‒ šta vidiš, šta osjećaš? ‒ to mene zanima. Suština!
Svakom novom porukom i svakim novim uvidom gledam da što bolje ubodem u suštinu.
NOVEMBAR
I tako na putu ka suštini susretnem dva brata Duha i Daha.
Trebaće mi vremena da shvatim ko su, gdje su i šta su ‒ kao što i nama treba vremena da shvatimo KOSMOS, GDJESMOS i ŠTASMOS!
Nosio sam ih dugo po terenu, posvetio im pažnju. Trebali su mi, i bili su mi korisni. Baš korisni, stari, jer teren je bio jako zahtijevan tokom cijele godine i jako nepredvidiv. Osjećam da sam se baš umorio. Osjetim po Dahu, počeo je ječati. Izgleda da je to trebalo tako, jer su i ostali oko mene počeli ječati. Valja i odmoriti.
Valja i odmorit’ kako valja.
Ovih dana često ponavaljam da je disanje respiracija. RE-SPI-RA-CI-JA, stari ‒ obnavljanje duha.
Pa makar duh bio i blesav, treba mu daha. Neophodan je.
DECEMBAR
Jednostavno, neophodan nam je Dah. Dahom Duh putuje od usta do usta. Možda bi ispravnije bilo reći od usta do ušiju? ‒ ko bi ga znao.
U svemu tome stižu vijesti “Ja sam heroj! Sjajno!”.
Odma’ stižu nove vjesti “Ja sam krivac!”.
“Šta je bilo”, reko’.
“Ništa”, ka’e, “kriv si!”.
“Kako kriv?”, pitam ja!
Ka’e “ko toranj u Pisi!”.
I ja, šta ću, uzmem upaljač i zapalim stolicu, uoči zime! Sve hladno, samo moja stolica vruća.
Gori, stari! A presuda kaže da sam osuđen na doživotan društveno korisni rad.
I na kraju priče, mogu ti reći “Dobro sam ja u svemu tome proš’o!”.
Još samo da sačekam da vidim šta ću sebi poželjeti u 2020.-oj.
Ova Tuga se ispostavila kao pravo korisna. Tre’a skontati šta ću s tim. Tre’a, osjetiti šta s tim…
