Univerzitet Kembridž jedan je od najprestižnijih univerziteta na svijetu. Ovo sveučilište nudi širok dijapazon izbora studija od prirodnih znanosti pa do umjetnosti. A upravo umjetnost, tačnije muzičke studije izabrala je Katarina Sullivan. Sa njom je naš kolega Fuad Vojniković razgovarao o obrazovnom sistemu u Britaniji i ovdje, kako je Katarina uopće upisala muzičke studije i o drugim temama.

Katarina Sullivan, studentica Kembridž Univerziteta, zvuči u najmanju ruku impozantno, reci nam kako je sve krenulo? Otkuda Kembridž i zašto baš muzičke studije?

Katarina: „Nisam sigurna kako da ti odgovorim na prvo pitanje, jer sam se ja zapravo prijavila na Kembridž iz šale. Ja sam zapravo htjela da studiram muzički teatar u Britaniji, htjela sam otići na neki prestižan konzervatorij da pjevam, da plešem, da glumim i zato sam se spremala. Ali, uz prijave na konzervatorije, poslala sam nekoliko prijava i na fakultete i između ostalog i na Kembridž i tu nisam imala neka velika očekivanja. Iako sam se trudila, nisam mislila da je to neka mogućnost za mene. To se sve promijenilo kada sam otišao na intervju i kada sam vidjela toliko formiranih ličnosti, točilo pametnih ljudi, toliko prelijepo okruženje i ja sam znala da je to to. Povukla sam prijave sa konzervatorija i samo sam čekala da saznam da li sam primljena, jer sam imala želju da se trudim više, a nisam to nikada do tada imala. Tako da, zato Kembridž, a muzičke studije sam izabrala zato što sam išla u Srednju Muzičku Školu u Sarajevu i svirala sam klavir i išla sam u nižu muzičku školu. Znala sam da ne želim svirati klavir dalje, a opet sam znala da želim ostati u svijetu muzike. Ovo mi je bio prirodan sljedeći korak, studirati muziku, ali i otići vani.“

Često svjedočimo da u američkim high school filmovima, sve dok ne dobije kovertu, učenik ne zna je li primljen ili odbijen na nekom prestižnom univerzitetu. Da li si ti imala istu situaciju i ako jesi, kako je to izgledalo?

Katarina: „Pa nije baš ista situacija bila. Više ne dobijamo koverte, u vremenu smo mailova, ali ona euforija koju možemo vidjeti u filmovima stvarno jeste autentična, skakanje od sreće lada saznam da sam primljena, to je stvarno bilo tako. Ovdje je malo drugačiji sistem, primljen si, ali na uslov. Meni je uslov bio da moram imati prosjek 5.00. Iako sam znala u januaru da sam primljena, morala sam sačekati dok završim sve ispite u srednjoj školi i maturski ispit dok nisam bila sigurna da zapravo mogu otići na fakultet ovdje.“

Da li si se navikla i šta uočavaš kao najveće prednosti, a šta kao nedostatke Kembridž Univerziteta?

Katarina: „Pa jesam se navikla, bilo je jako teško, ali zahvalan je proces navikavanja. Meni se jako sviđa gdje sam sada i šta sada radim i kakva sam sada osoba. Sviđa mi se što mogu živjeti sa ljudima koji ne studiraju muziku, već totalno različite stvari, iako smo svi u istom univerzitetu i na istom koledžu. Na primjer, ja sada živim sa ljudima koji studiraju engleski jezik i književnost, neki studiraju geografiju, neki studiraju nuklearnu fiziku i svaki dan kroz razgovore s njima ja učim nešto novo. Isto tako oni uče o muzici, ali mi učimo o tradicijama i kulturama iz kojih dolazimo, učimo o zemljama iz kojih dolazimo i svaki dan jednostavno upijamo znanje. Jednostavno to zvuči tako čudno i tako smiješno, ali istina je. Upijamo znanje jedni od drugih i gradimo se kao osobe i kao ličnosti. To je velika prednost i to i baci sjenu na nedostatke, koji su iskreno većinom što meni fali Sarajevo, fale mi roditelji, fali mi momak i drugarice. Ali, ovo je jedno veliko iskustvo, koje stvarno treba njegovati dok si ovdje.

Kada kažeš da studiraš muziku, to je pojam širokog značenja, pa pokušaj nam približiti šta konkretno tvoj odsjek proučava?

Katarina: „Jeste, stvarno je muzika pojam širokog značenja. Širokog značenja, zato što je za mene studirati muziku ovdje jedna velika sloboda. To je privilegija prvobitno, ali i sloboda. Ja sam stvarno pisala svoju disertaciju na završenoj godini o Euroviziji. To sam sama izabrala da pišem i to mi je jedan od ispita, na primjer. Pisala sam taj rad cijelu godinu i imala sam podršku profesora koje sam ja izabrala i da nije bila korona godina, sigurna sam da bi mi fakultet i obezbijedio da odem na Euroviziju i istražujem iz prve ruke, ali ipak svejedno sam imala sve na raspolaganju što je meni bilo bitno i što je mene zanimalo. To je ovaj element slobode koji imam tokom sve tri godine i na svakom predmetu. Ono što mene zanima ja mogu da istražujem. Ako mene ne zanima kompozicija, ja jednostavno ne moram da komponujem. Moram znati osnove naravno, ali ne moram se opredijeliti ni za šta što ja nisam odlučila da me zanima. To je velika prednost i to stvara konfuziju šta ja studiram, jer ću upoznati nekoga ko je totalni instrumentalista, ko ima četiri predmeta koja su praktična, a onda ćeš upoznati mene koja pišem radove u Evroviziji ili o popularnoj muzici ili o nekim tradicionalnim muzikama. Mislim da je to prelijepo i svako ko studira bilo šta na ovom fakultetu će biti totalno različit od nekoga koji studira taj isti predmet.“

Kako se nastava odvijala protekle korona godine i kakvo je stanje sa cijepljenim studentima na tvojem univerzitetu, kao i u Britaniji?

Katarina: „Nastava se odvijala isto kao i svugdje drugo, preko Zooma. Ja moram priznati da koliko god ljudi nisu uživali u tome, a znam da mnogi nisu, meni je bilo super i meni je tako drago što imamo sve na raspolaganju i što ne moram otići ne predavanje u neku prilično daleko zgradu, samo moram otvoriti laptop i gledati. Isto tako ne moramo biti ograničeni profesorima sa određenim vremenskim rokom, već što oni mogu snimiti određeno predavanje bilo gdje u svijetu. I samim tim možemo imati nekoga iz Australije jedan dan, jedan dan nekoga iz Amerike, jedan dan iz Egipta ako želimo, apsolutno bilo gdje i svako ko želi da dijeli znanje nam je na raspolaganju. To je meni pravo lijepo i nadam se da će ljudi iskoristiti ovo  i nakon korone kao jedan način predavanja. Ali isto tako naprimjer, ja znam da sam ispite ove godine napisala puno bolje nego što bih u normalnoj godini zato što sam u tri sata u amfiteatru ručno morala pisati tri eseja, a sada sam imala 48 ili 56 sati za ta ista tri eseja, ali na laptopu. Tako sam imala više vremena da se korigujem, više vremena da korigujem svoj rad i napišem bolji rad, da istražujem tokom ispita. To je jedan veliki luksuz, ali ja znam da je kvalitet onog što sam predala puno bolji nego da sam morala naučiti neke činjenice i sjediti i napisati ih najbrže što mogu.“

Kada povučeš paralele između Kembridža i našeg visokoškolskog obrazovanja,  šta je to što bi prepisala ili korigovala kod nas?

Katarina: „Paralele stvarno postoje, ja znam puno ljudi na Muzičkoj Akademiji u Sarajevu i znam puno profesora i znam da postoji mnogo sličnosti, ali ipak sviđa mi se što imam veću slobodu izbora ovdje. Ne bih rekla da se to treba korigovati na muzičkoj akademiji, ali bilo bi lijepo na određenim predmetima to prepisati, koliko toliko. Kada mene nešto zanima, automatski ću htjeti više i bolje da pišem o tome, neću predavati nešto reda radi, već ću se potruditi da je kvalitet onog što predam jako dobar. Ja ipak isto tako volim što kod nas na akademiji, ali i na drugim fakultetima koliko god je ova sloboda ono što ja cijenim kod sebe, lijepo je ipak znati da samo moraš raditi kompoziciju i da ti je to glavni predmet. Mi ovdje nemamo glavni predmet, dok u Sarajevu ako si klavirista, klavir je glavni predmet, a kod mene šta god ja izaberem i svi predmeti jednako vrijede. To je potpun druga diskusija za drugo vrijeme, ali mislim da postoji mnogo paralela i onoga što bi se trebalo njegovati u oba sistema.“

Koji je tvoj naredni korak u životu i šta planiraš dalje?

Katarina: „Trenutno je moj naredni korak da završim fakultet, da dobijem diplomu u julu i nadam se da ću u avgustu biti na „Edinburškom Festivalu Fringe“, gdje ću biti muzički direktor na jednom originalnom muzičkom mjuziklu. Cijeli avgust će biti taj mjuzikl u jednom malom teatru, tako da se tome jako radujem. A nakon toga, vidjet ćemo. Gdje god i šta god me sljedeće čeka, ja se stvarno radujem i jedva čekam da postanem odrasla osoba, koja mora da izabere šta će biti sljedeće, ali šta god da bude bit će sigurno super.”

Katarina je samo jedna od mnogobrojnih primjera da svojom upornošću, borbom, radom i trudom ni Kembridž nije nedodirljiv. Ovom djevojkom se ponosimo i sigurni smo da ovakve priče daju vjetar u leđa svima onima koji sanjaju da upišu najprestižnije univerzitete svijeta.


Fuad Vojniković
Fuad Vojniković dio je BHRT-a još od 2016. godine, prvo kao član Dječijeg programa BHR1 a ekipi Omladinskog programa priključio se početkom 2020. godine. Iako ima bogato iskustvo, najmlađi je član ekipe. Pored rada u novinarstvu, Fuad studira medicinu. Najdraže teme su mu promovisanje mladih uspješnih i potencijalno uspješnih ljudi iz oblasti nauke, kulture, sporta, aktivizima i umjetnosti.