“Opća škola planinarstva 2020”, u organizaciji Hrvatskog Planinarskog Društva Bjelašnica 1923, uspješno je završena 16. avgusta 2020. Školu planinarstva pohađalo je 16 učesnika, a cilj škole bio je osvojiti najviši vrh u BiH, planinu Maglić. Adla Veljović i Haris Hodžić, srednjoškolci su koji su se usudili i uspjeli popeti na 2386 m nadmorske visine.
Osvajanje planinskih vrhova za mnoge ljude predstavlja psihološko pomjeranje limita, naletom adrenalina kojeg dožive prilikom dolaska na sami vrh planine. Adla Veljović, 17-godišnjakinja, sama se prijavila u HPD Bjelašnica 1923. To što je djevojka, uopće je nije spriječilo da svoje ljeto posveti planinarenju na opasnim terenima i u teškim vremenskim neprilikama, širom BiH.
“Zašto sa se prijavila u planinarsko društvo? Zbog velike ljubavi prema prirodi, koja traje još od malena, a u HPD Bjelašnica 1923 sam se prijavila kada je počela opća škola planinarstva, nekad krajem juna. Za njih sam saznala preko porodičnog prijatelja, on mi ih je preporučio i ja sam odlučila da pokušam jer od ljubavi prema prirodi se ne može bježati.“
Škola je svoje prve pohode održala na olimpijskim planinama oko Sarajeva, a potom na Treskavici i Magliću. Strme rute koje vode prema vrhu Treskavice i Maglića, moguće je prijeći samo uz pomoć sajli i užadi. Adla ističe da je najbitnije imati volju i da se svaki strah može nadvladati, pa čak i onaj od visina.
“Prvi pohod je bio na Trebević, bio je poprilično lagan, jer svi poznajemo Trebević i zalazili smo tu prije, vremenski uslovi su također bili dobri. Međutim, ono što ne mogu baš pohvaliti su vremenski uslovi na Treskavici. Kada smo krenuli prema tamo, bilo je sunčano i divno, međutim zatekao nas je pljusak i ogromna grmljavina, negdje blizu vrha, tako da se nažalost, nismo uspjeli popeti. Na Magliću su vremenski uslovi bili mnogo drugačiji. Kako samo ime kaže, uvijek je dosta magle. Pri vrhu se skoro ništa nije vidjelo, a stijene i sajle su bile izuzetno izazovne za početnike, za ljude koji nisu prošli školu. Ja sam srećom imala potrebno znanje, pa sam se mogla uspeti uz sajlu, ali bilo je ljudi kojima je stvarno trebala pomoć, koji nisu imali nikakvog znanja, pa smo im pomagali. To su bili ljudi koji su samostalno krenuli, a ne sa nama. Bilo je mnogo straha, ali izguralo se nekako, nisam ni znala koliko se plašim visina, dok se nisam popela na najviši vrh Bosne i Hercegovine.“
Osim planinarenja, Adla se bavi fotografisanjem i te je dvije aktivnosti uspjela spojiti na najbolji način. Pohod, društvo i atmosferu na planinama zabilježila je svojim fotoaparatom i ovjekovječila fascinantne prizore.
“Na našim prvim pohodima sam pomenula vodičima da se bavim fotografijom i da bih voljela dokumentovati te naše pohode. Oni su se jako obradovali, zato što nisu imali zvaničnog fotografa za našu opću školu planinarstva i tako su me nekako ozvaničili kao fotografa naših pohoda, tokom čitavog ljeta. Na podjeli naših certifikata, na kraju škole, napravili smo izložbu mojih najljepših radova i jednostavno obilježili sva ta naša iskustva.“
Haris Hodžić, učenik trećeg razreda srednje škole, od svoje dvanaeste godine planinari sa ocem, pa je još kao mali zavolio čari prirode i ljepotu planine. Sa dugogodišnjim iskustvom, Maglić mu je samo jedan u nizu osvojenih vrhova koje je osvojio. Iako je iskusan, zajedno sa ostalim učesnicima škole, redovno je prisustvovao obaveznoj teorijskoj i praktičnoj nastavi, kao i ostalim pripremama za odlazak na planinu.
“HPD Bjelašnica je organizovalo tečaj, odnosno Opću školu planinarstva za sve one koji žele da nauče planinariti, neovisno o uzrastu ili spolu. Predavanja su se održavala jednom sedmično, a obuku su držali iskusni strčunjaci, odnosno instruktori GSS-a i planinarski vodiči. Svake sedmice smo imali prezentaciju o nečemu novom. Prvo smo učili o samom odlasku na planinu, šta trebamo ponijeti, kako da sebi ne napravimo veliki teret, da su osnovne stvari koje trebamo ponijeti planinarski štapovi, ruksak i gojzerice. Učili smo o markacijama, odnosno oznakama za planinarske puteve, koje su veoma važne jer su mnoga područja u BiH još uvijek minirana, nakon rata. Također, učili smo o bivkovanju, kako da napravimo logor, pod šatorom ili ceradom jer se nikada nije dobro vraćati niz padinu po mraku.“
Povrede mu nisu nepoznanice, a dešavale su se situacije u kojima i on sam pomaže unesrećenim. Veliku prednost imaju planinari koji su fizički aktivni, pa ih samo penjanje ne iscrpljuje kao druge, manje aktivne učesnike pohoda.
“Prije svega, uvijek je važan pozitivan stav jer nas negativno razmišljanje može dovesti do loših posljedica. Bitno je da se psihički i fizički spremimo za svaki pohod, bitno je da smo dobro naspavani, da smo na vrijeme doručkovali i to laku i kaloričnu hranu, a zatim treba napomenuti da ne pretjerujemo sa opremom i da smo proteklih par dana bili fizički aktivni, obična šetnja, vožnja biciklom ili neko treniranje.“
Kažu da je priroda stvorila planinu kako bi ponizila nadobudne ljude i pokazala im da se na svaki vrh teško penje, a jako brzo silazi. Ova aktivnost donosi i bijeg od svakodnevne buke i uživanje na svježem zraku. Napominjemo, za šetnju po planinama uvijek je neophodno dobro se spremiti, ponijeti sve neophodne stvari i obavezno ići sa nekim ko poznaje teren. I kako bi Bijelo Dugme reklo: „Hajdemo u planine, jer tamo nema zime!“
