Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Moja predstava”

Sa željom amaterskog pozorišta, sa znanjem i iskustvom profesionalne pozorišne kuće te pod premisom nezavisnog umjetničkog prostora, na sceni Dječije kuće Novo Sarajevo, premijerno je izvedena „Moja predstava“. Riječ je o prvijencu udruženja „Moje pozorište“ čiji je idejni tvorac glumac Alen Muratović, a koje je svoja „vrata“ odlučilo otvoriti teatarskom adaptacijom oskarovskog filma „Birdman“ iz 2014. godine, u režiji još jednog glumca, Branislava Trifunovića koji je kao režiser pažnju privukao predstavom „Beton mahala“, u adaptaciji dramskog pisca Almira Imširevića te sa Admirom Glamočakom u glavnoj ulozi. Odričući se velikih tema i dramskih klasika, a hrabro se upuštajući u „reinkarnaciju“ poznatog filmskog remek-djela, ekipa „Moga pozorišta“ se ovom predstavom, istovremeno banalnog i simbolističkog naslova, odlučila vratiti glumcu i njegovoj nezamljenjivoj ulozi u teatru, često isprepletenoj sa njegovim životom, koja se opet, uprkos očekivanoj predvidljivosti i određenim manama u postavci, uspjela približiti gledatelju na način na koji to ni film nije uspio.

Predstavu otvara glavni producent predstave (igra ga Adnan Goro), u filmu upamćen kao producent Jake „u problemu“, u interpretaciji urnebesnog Zacha Galifianakisa, tako što glumce poziva na scenu, a gledateljima najavljuje da: „počinje proba!“. Na scenu potom užurbano izlazi ostatak glumačkog ansambla, svi u kostimima koji se razlikuju u nijansama crvene boje, a zatim se gubi iza crvene zavjese. Ispred publike ostaje samo Glumac (igra ga Admir Glamočak), u filmu poznat kao Riggan Thomson, posrnula glumačka zvijezda koju je prije dvadesetak godina proslavila uloga superjunaka Birdmana, a koji u strahu od smrti, ne one tjelesne, nego one metaforičke, smrti njega kao glumca, ulaže sve u zadnji pokušaj spašavanja svoga „života“. Da bi „preživio“, on mora sebi dokazati da je istinski umjetnik, te se upušta u broadwaysku adaptaciju kratke priče Raymonda Carvera „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?“, i to kao dramaturg, režiser i glumac. I dok je sadašnji trenutak života ovoga filmskog lika zadržan u potpunosti, dio njegove prošlosti o njemu kao hollywoodskoj zvijezdi je promijenjen kako bi se predstava prilagodila stvarnosti prostora izvedbe te kako bi se oslobodila okova blockbusterskog, pa je filmski superjunak Birdman pretvoren u televizijskog zabavljača Pticu Malu. Jer, da bi se Iñárrituov magični realizam „preveo“ u teatarski, bilo se neophodno riješiti njegovih tehničkih pomagala, odnosno specijalnih efekata bez kojih je savremeni hollywoodski film nemoguće zamisliti, a koji su kao elementi lažnog, neostvarivi u teatru.

Za prve dramaturške tragove teatarske prilagodbe ovoga filmskog predloška, izdvajaju se već početni dopisani monolozi u kojima je moguće prepoznati poetični cinizam Almira Imširevića, dodatno izraženiji, čini se, nego li u „Birdmanu“, a koji, zapravo, ruše „četvrti zid“ izgrađen kamerom i oslobađaju prostor između glumca i njegove publike. U ovim monolozima, Glumac se direktno obraća publici, tražeći od nje pomoć u potrazi za „ptičurinom“ koja će se uskoro pojaviti na sceni kao zaseban lik u krajnje jednostavnom, ali dovoljno intrigantnom kostimu, pratiti ga u stopu i gunđati mu protiv predstave. Za razliku od filma u kojem Rigganov alter- ego filmskog Čovjeka Ptice postoji samo u halucinantnom obliku njegovog psihološkog rascjepa i u kojem se  glavni lik uopšte ne obazire na stvarnost, Glumac u predstavi svoju unutrašnju „pticu“ traži među publikom te je tako direktno uvlači u svoj svijet i poziva na suosjećanje. U početnim monolozima, Glumac će sa publikom „razgovarati“ o glumcima vagama u horoskopu, zatim će nastaviti o vječnom životu da bi završio sa „Pet stadija suočavanja sa smrću“ Elisabeth Kübler-Ross, ulazeći i u prostor intertekstualnog, pošto se u autoreferencijalno već punim korakom zakoračilo. Trenuci u kojima će predstava zapadati u ponore banalnog, jesu oni u kojima se poseže za nasilnom lokalizacijom jedne univerzalne priče o potrazi za smislom, kao što je npr. scena razgovara sa Bogom, u kojoj Glumac kaže: „Zaboravio sam da živim u Bosni.“ ili ona u kojoj se spominju tri predsjednika. Kreirani u cilju direktnog obraćanja lokalnoj publici, a zapravo izazivajući suprotan efekt, oni pojeftinjuju i samog lika i njegov originalni cinizam.  

Već od samog početka predstave, jasna je rediteljska postavka podjele scene na dva dijela i to debelom crvenom zavjesom, ali sa zamjenom strana, pa su dešavanja „iza scene“ ogoljena pred publikom, a izvedba same predstave je prebačena iza zavjese, za neku drugu, fikcionalnu publiku. Iako ovaj postupak predstavlja određenu izmjenu u odnosu na film, on proizilazi iz njegove strukture i forme, s obzirom da je i njegov unutrašnji svijet razdvojen na dva dijela koja konstantno prodiru jedan u drugi, na iza i ispred scene, na stvarnost igre i igru stvarnosti, i konačni sukob nastaje kada stvarni pištolj završi u svijetu obojenom rasvjetom i presvučenom u kostime.

Kao film koji tek povremeno napušta prostore pozorišta, „Birdman“ je, prije svega, posvećen teatru i njegovom procesu, njegovim skrivenim odajama koje glumci pretrčavaju dok ne postanu likovi, njegovoj potrazi za istinom prije nego li se ona pretvori u laž. Dok osjećaj nezaustavljivosti teatarskog procesa sjedinjenog sa životom, „Birdman“ gradi u lažnom „neprekinutom kadru“, u „Mojoj predstavi“ se fluidnost procesa nastanka predstave pokušala kreirati užurbanom kretnjom glumaca, konstantnim ulascima i izlascima, naglim prelascima iz scene u scenu, ali i Bubnjarem koji poput uličnog svirača u filmu, live svirkom na sceni prati dešavanja na njoj, ističe stanja i nagovještava promjene, ali i ne dopušta usporavanje ove teatarske mašinerije. Ono što se može izdvojiti kao posebno zanimljivo u konceptu predstave, jeste da likovi nemaju imena, već djeluju samo u okvirima svojih funkcija, odnosno u okvirima ličnih pretpostavki tih funkcija, u kojima se opet sudaraju teatar i život, karakter i karikatura, Glumac i Otac, Glumac i Suprug, Asistentica i Kćerka, Producent i Prijatelj, Glumica i Ljubavnica… Lik koji se ne uklapa u ovaj teatarski sistem jeste svakako lik Kritičarke, koja se na sceni pojavljuje kao već izgrađena karikatura, u krajnje simpatičnoj izvedbi Jasne Žalica, koja je već ranije preuzela ulogu Bivše Supruge, odnosno, čija se uloga ne razvija u procesu nastanka predstave kao što to slučaj sa ostalim likovima, iako je svakako zanimljivo što jedna glumica igra i Kritičarku i Suprugu Glumca.

Da ne bude zabune, glumačka izvedba gotovo čitavog ansambla jeste najveće postignuće ove predstave, jer donosi niz pojedinačnih kreacija koje, s jedne strane, podsjećaju na filmske originale, a s druge, ostavljaju tragove prepoznatljive jedino u teatru, djelomično, čini se, preuezete iz vlastitih sudbina. Također, ova predstava postavlja pitanje: zašto pojedinih glumaca nema više na sceni profesionalnih bosanskohercegovačkih pozorišta, kao što je npr. Alen Muratović ili Jasna Žalica, ali i „preporučuje“ nove generacije glumaca poput Lidije Kordić ili Nadine Mičić. Muratović je tako u svojoj igri šarmantan i duhovit, Žalica direktna i precizna, Kordić uvjerljivo ravnodušna, Mičić iskrena i emotivna, dok Glamočak nosi predstavu u vrtlogu glumačkih promjena, od negiranja, preko bijesa, tjeskobe, pa do prihvatanja, koje poput „stadija suočavanja sa smrću“ dočaravaju junakovu postepenu gradaciju unutrašnjeg umiranja. Oni zajedno oslobađaju scenu od teatarske uštogljenosti i nasilne društvene angažovanosti, jer, dok svojom opuštenošću, emotivnošću i izravnošću osvaja, „Moja predstava“ uporedo pokazuje i veliku sličnost sa filmom, pa se kod gledatelja suprostavljaju, a zatim i sjedinjuju teatarsko i filmsko iskustvo, uz želju da nakon predstave, ponovno pogledaju Iñárrituovu fanstastičnu ludičku showbizz satiru. Jer, upravo je to (ne)očekivana vrlina teatra, da podsjeća, da povezuje, da upoređuje, ali da se ne odriče svoga jezika i svoga svijeta. Putem otkrivanja novih vrlina teatra treba nastaviti i „Moje pozorište“, sa nešto, ipak, šire otvorenim vratima.


Mirza Skenderagić
Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.