Detektivska drama bez atmosfere i smisla
Jedan od posljednjih filmova koji je dočekao najavljenu svjetsku premijeru, prije negoli je pandemija koronavirusa ugasila projektore u kino salama, jeste britansko-američki naslov Ubice s razglednica (The Postcard Killings), za koji režiju potpisuje bosanskohercegovački oskarovac Danis Tanović. Riječ je o detektivskoj drami koja je zasnovana na istoimenom bestselleru Jamesa Pattersona i Lize Marklund, a u kojoj su naslovne uloge ostvarili zvijezda serije The Walking Dead Jeffrey Dean Morgan, holivudska glumica Famke Janssen, koja se proslavila u naučno-fantastičnom superherojskom filmskom serijalu X-Man te nove britanske glumačke nade, Naomi Battrick i Ruairi O’Connor. Uprkos određenim očekivanjima koje je, prije svega, imala regionalna publika, s obzirom na to da zaista nije čest slučaj da domaći reditelji učestvuju u svjetskim koprodukcijama kao što je ova, ostvarenje Ubice s razglednica je na koncu doživjelo debakl kod kritike i publike, zaradivši IMDb ocjenu 5,7 i rating od 28% na stranici Rotten Tomatoes. Ipak, iako ove ocjene ne moraju biti mjerilo kvalitete nekog filma, u ovome slučaju, one su zaista blizu tačnosti, jer novo Tanovićevo ostvarenje se ne može smatrati uspješnim, niti u estetskom, niti u produkcijskom smislu, iako na momente zaista prezentuje rediteljski talenat ovoga oskarovca.
Nakon što je 2001. godine ušao u historiju svjetske kinematografije kao debitant koji je za antiratnu dramu Ničija zemlja (2001), osvojio najviše nagrada u historiji, a koji je zatim nagrađen i sa dva berlinska Srebrena medvjeda, za naslove Epizoda u životu berača željeza (2013) i Smrt u Sarajevu (2016), Danis Tanović je uspio izgraditi rediteljsko ime koje s vremena na vrijeme dobije priliku da bira projekte koje uključuju svjetske bestsellere i poznate hollywoodske glumce. S jedne strane, Tanović je postao savremeni angažovani autor koji se bavi društvenim, političkim i historijskim temama koje se tiču položaja pojedinca, dok se s druge, istovremeno pretvarao u „reditelja projekta“ koji je, birajući pretežno već odbačene scenarije, na sve načine pokušavao otvoriti teška vrata Hollywoda. Kroz naslove Pakao (2005), Trijaža (2009), te sada i Ubice s razglednica, uspio ih je samo odškrinuti, a nakon potonjeg, postalo je jasno da bi se Tanović i definitivno trebao vratiti onome što najbolje radi i gdje je imao i najviše uspjeha – režiranju filmova sa domaćom tematikom, ali univerzalnim značenjem.
Dakle, nakon što je čuveni snimatelj i dvostruki oskarovac Janusz Kaminski odustao od filmske ekranizacije novele „The Postcard Killings“, u realizaciju projekta se hrabro upustio Danis Tanović, a scenarističku pomoć je imao od poznate hrvatske dramatičarke Tene Štivičić. Ipak, scenarij, odnosno dramaturška struktura, jeste, zapravo, početni nedostatak ovoga filma, što zbog brojnih nelogičnosti unutar razvoja narativa, što zbog krajnje plošno razvijenih likova.
Glavni protagonista ovoga filma jeste newyorški detektiv Jacob Kanon (Jeffrey Dean Morgan) koji započinje istragu o smrti svoje kćerke koja je brutalno ubijena zajedno sa novopečenim suprugom, i to na medenom mjesecu u Londonu. Da je riječ o serijskom ubici koji ne namjerava stati, postaje jasno već nakon uvodne stilizovane scene, koja djelomično podsjeća na kultni opening credits naslova Sedam (1995), a u kojoj skriveni počinitelj iz dotjeranih nepomičnih tijela, medicinski precizno i uredno isisava njihovu preostalu krv, a zatim na poleđini razglednice piše: „Gledajte kako nevini umiru…“, što je svakako znak da ubica želi da bude primijećen te da će način ubistva i obrade tijela imati mnogo važniju ulogu od samog čina ubijanja dvoje mladih ljudi. Reditelj, zatim, gledatelje upoznaje sa glavnim protagonistom Kanonom, koji tragičnog izraza lica sjedi u hotelskoj sobi u Londonu i čeka, kako se uskoro saznaje, da identifikuje beskrvno tijelo svoje kćerke. Osim razglednice, posebno važna karakteristika ubice, jeste „iscenirani“ prizor zločina i krajnje groteskna poza u kojoj je mladi par pronađen, a koja podsjeća na prepoznatljivu umjetničku sliku velike historijske vrijednosti. Nakon što ga njegova bivša supruga Valerie (Famke Janssen) nesvjesno optuži da je on kriv za smrt njihove kćerke, s obzirom na to da joj je on poklonio medeni mjesec u Londonu, Kanon pred sebe postavi cilj da će sam pronaći ubicu. Uporedo sa ovim sižejnim tokom, paralelno se odvija još jedan. Onaj o simpatičnom, zaljubljenom i pristojnom američkom mladom paru, Sylviji i Macu (Naomi Battrick i Ruairi O’Connor) koji putuje svijetom i koji u vozu upoznaju sumnjivog, istetoviranog, fizički dominantnog mladića Pietera (Dylan Devonald-Smith), kojeg reditelj na neki način „podmeće“ kao mogućeg ubicu.
Sve dok se Kanon ne upusti u samostalnu istragu te otisne u Evropu, slijedeći trag razglednica koje ubica prije ubistva šalje poznatim novinarima, dramaturgija scenarija barem prividno funkcioniše. Međutim, već nakon Kanonovog dolaska u München, gdje se desilo naredno ubistvo mladog para, i nakon što ovaj detektiv krišom uđe u zgradu gdje se desio zločin, struktura narativa počinje da se raspada. Kanon će se tako seliti iz grada u grad i od tamošnjih nacionalnih policija, preuzimati istragu, iako nije niti član FBI-aja niti Interpola, već „samo“ Newyorške policije. Uporedo će autori pokušavati „održavati“ njegov prethodno uspostavljeni lik, onaj izgubljenog čovjeka, tužnog oca, nježnog bivšeg supruga, alkoholičara u nastanku, temperamentnog nasilnika te vrhunskog detektiva koji tek treba da pokaže svoje umijeće koje gotovo niti jednom njegovom reakcijom neće biti dokazano. Održavanje njegovog temperamenta će scenaristi i reditelj, tako pokušati prezentovati u sceni na aerodromu, u kojoj Kanon verbalno napada službenicu koja mu saopštava da je karata za određeni let nestalo. Uprkos sasvim pristojnom, logičnom i razumnom objašnjenju radnice, Kanon je nastavlja ubijeđivati da mu mora pronaći kartu i srediti let, a zatim i udara šakama od pult, prije nego li ga osiguranje opomene.
Nadalje, on će zajedno sa skandinavskom novinarkom Dessie Lombard (Cush Jumbo) koja je dobila posljednju razglednicu, a čiji će zadatak biti da „objašnjava“ postupke ubice, uskoro postati glavni istražitelj svih narednih ubistava, jer u cijeloj Evropi za takvo nešto niko nije sposoban, te će kritikovati, uhoditi, voditi razgovore, saslušavati, a na kraju i doslovno preuzeti akcijsku potjeru za osumnjičenima.
Napetost i dinamičnost koju će scenaristi pokušati stvoriti sa dvije pararelne radnje, vremenom će, zapravo, prouzrokovati suprotan efekat, s obzirom na to da će postati jasno da se ubica krije među troje putnika iz voza, a nakon pronalska novih žrtava, Pietera i njegove supruge, što je čak prije polovine filma, postaje jasno da su ubice Sylvia i Mac. Gotovo odmah potom, uz pomoć snimka nadzorne kamere u blizini trajektnog terminala, gdje su pronađena posljednja tijela, Sylvia i Mac bivaju „uhvaćeni“, iako ostaje nepoznanica zašto je policija odlučila da privede baš njih, odnosno, kako ih je „identifikovala“ kao moguće osumnjičene. Zatim, iako ništa ne ukazuje da su ubice baš ovo dvoje Amerikanaca, Kanon je ubijeđen da je Sylvia ubila njegovu kćerku jer je bila „previše ljubazna“ tokom ispitavanja u policiji. Ipak, u nedostatku dokaza policija ih pušta na slobodu te oni uskoro ponovno ubiju.
Radnja se dodatno razvodnjava sa stalnim prebacivanjima iste iz grada u grad, te u trenucima kada bi napetost trebala rasti, ona ponovno stagnira ili čak i opada, a vrhunac scenarističke nelogičnosti, autori ostavljaju za sami kraj. Naime, u konačnoj potjeri koja se preselila u snijegom prekrivene predjele u Finskoj, Konan ranjava Maca kako bi spasio Dessie koju je ovaj ubilački ljubavni par odabrao za posljednju repliku slike. Dok Sylvia pomaže upucanom Macu, Konan odluči da pomogne zavezanoj Dessie, a na njeno pitanje: „Zar nećeš krenuti za njima?“, on odgovori da neće jer „nemaju gdje da odu“. Ipak, u posljednjem kadru se saznaje da je Sylvia preživjela te se s pravom očekuje nastavak ubilačkog pohoda.
Ono u šta je od svega najtežete povjerovati kada je u pitanju Tanovićevo ostvarenje, jeste izgradnja likova Sylvie i Maca kao okorjelih ubica, čemu svakako odmaže i glumački izbor za ove uloge, s obzirom na to da se nikako ne uklapaju sa prizorima krajnje delikatno i hirurški precizno „obrađenih“ žrtvava. Takvi prizori su mnogo svojstveniji likovima poput doktora Hannibala Lectera, obzirom da je za tačno i precizno odsjecanje ruke, ušiju, vađenje očiju, zašivanje usta, kao i za isisavanje krvi iz tijela, ipak, potrebna određena medicinska naobrazba i stručnost.
Na kraju, centralni i konačni nedostatak filma Ubice s razglednica, kao žanrovskovske mješavine nordijskog trilera, npr. švedske filmske trilogije Millennium i savremene američke i francuske detektivske drame, recimo naslova Kad jaganjci utihnu (1991), Sedam (1995), Grimizne rijeke (2000) itd., jeste nedostatak dramaturške napetosti i stilske astmosferičnosti, što su osnovne karakteristike spomenutih žanrova. Nakon što se konačno razotkrije da su Sylvia i Mac sve vrijeme vjerovali da su biološki brat i sestra, iako to, zapravo, nisu, da ubijaju jer ih je otac u djetinjstvu zlostavljao, dok ih je istovremeno obrazovao redovnim posjetama muzejima, te da sada žele da mu se osvete (iako je on u zatvoru) tako što će spojiti ljubav sa boli i smrću, film do krajnosti zapada u prostor neuvjerljivosti, nelogičnosti i besmisla ili, kako to kaže glavni protagonista: „iskrivljenog smisla.“
„Poruka koju šalju jeste da njihova ljubav vrijedi. Ljuti su na svijet što ih ne prihvataju.“, kaže novinarka Dessie za Sylviju i Maca, što dodatno usložnjava ionako suviše kompleksnu poentu njihovog kreativnog ubilačkog pohoda, što je svakako nedopustivo u filmu ovoga žanra, pa čak i ako je u pitanju samo pokušaj njegove replike.
