Srebrenička tragedija u potresnoj drami o razorenoj porodici
Tokom službenih ratovanja koja podrazumijevaju oružanu borbu dvije ili više vojski, čovječanstvo se suočavalo s najstravičnijim zločinom – genocidom. Iako se na Zemlji genocid uporno ponavlja, jednako se brzo i zaboravlja, a dok historija predstavlja samo brojke, njegov istinski užas od zaborava čuvaju jedino preživjeli. Ipak, ne samo oni. Svjedočanstva i intimne ispovijesti žrtava genocida uspijevao je oživjeti jedino film, na čijoj se traci ponovno ukazivalo lice i naličje njegovog užasa, ali bosanskohercegovačka i svjetska kinematografija još uvijek nisu ponudile dugometražno igrano filmsko djelo o genocidu u Srebrenici, koje bi uspjelo ukrotiti posljednji čin dehumanizacije čovječanstva i koje bi ponudilo prostor za istinu, spoznaju i iskupljenje. Dvije i po decenije poslije genocida u Srebrenici, u tome je uspjela bosanskohercegovačka rediteljica Jasmila Žbanić sa filmom Quo Vadis, Aida? (2020), koji je premijerno prikazan u glavnom Takmičarskom programu 77. Venecijanskog film festivala, što je prvi put za bh. kinematografiju nakon 1981. godine i naslova Sjećaš li se Dolly Bell?. Iako Quo Vadis, Aida? možda nije konačno filmsko djelo o genocidu u Srebrenici, poput zastrašujuće devetosatne filmske ispovijesti preživjelih Jevreja, Shoah (1985) Claudea Lanzmanna, rediteljica Žbanić je snimila uspješan film, prije svega, jer je jednu epsku temu kakva je srebrenička tragedija, autorski svela na ličnu, intimnu, feminističku priču o razorenoj porodici, zadržavši njenu vječnost u biblijskom okviru naznačenom već u naslovu, u kojoj se jasno odriče nacionalno-patriotskog kiča te čak i vješto izbjegava političku nekorektnost, sjedinjujući je sa filmskom historijsko-društvenom angažovanošću, i u kojoj ne presuđuje niti osuđuje, već ostavlja prostor za lične emocionalne i racionalne spoznaje gledatelja.
Ženski gen Srebreničke tragedije
Ratna drama Quo Vadis, Aida? je, dakle, izvorno trebala biti zasnovana na knjizi „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ Hasana Nuhanovića koji je kao UN-ov prevoditelj preživio genocid u Srebrenici, ali je na koncu, zbog neslaganja oko scenarija, Žbanić kreirala sasvim novu priču o ženi Aidi, profesorici engleskog jezika u Srebrenici, koja nije postojala u stvarnosti, ali u čijoj sudbini se svakako oslikavaju životi preživjelih srebreničkih žena, majki, sestara…, kojima je ovaj film upravo i posvećen. I zaista ova filmska priča je jednostavno morala biti ispričana iz perspektive žene jer srebrenička tragedija u sebi nosi ženski gen, jer su upravo žene te koje tu tragediju i danas žive i jer su kao preživjele nastavile borbu u ime svojih ubijenih muževa, sinova, očeva, braće… Uostalom u svim filmovima rediteljice Žbanić, centralni likovi su bile žene, iz čijih je perspektiva, zatim, građen svijet njihovog okruženja, što je posebno primjetno u naslovu Grbavica (2006), nagrađenom Zlatnim Medvjedom na 56. Berlinalu, koji započinje kadrom u kojem glavna junakinja Esma (Mirjana Karanović) sruši „četvrti zid“ i pogleda direktno u objektiv, te tako svoju ličnu traumu podijeli na kolektivnu.
Radnja filma Quo Vadis, Aida? u kojem glavna protagonistkinja također pogleda direktno u kameru dok gleda nasilno odvođenje svojih sugrađana, započinje uoči 11. jula 1995. godine u Srebrenici, kada rediteljica predstavlja jednu četveročlanu srebreničku porodicu, supružnike Aidu (Jasna Đuričić) i Nihada (Izudin Bajrović) te njihove sinove Hamdiju (Boris Ler) i Seju (Dino Bajrović), koji nepomično sjede u svome stanu i zabrinuto gledaju u kameru i jedni u druge. Razlog njihove zabrinutosti otkriva već naredna scena noćnog sastanka koji moderira Aida kao prevoditelj, a na kojem holandanski komandanti Thom Karremans (Johan Helderbergh) i Rob Franken (Raymond Thirry) obećavaju očajnom srebreničkom načelniku (Ermin Bravo) da Vojska Republike Srpske (VRS) neće ući u grad te da će odmah zatražiti zračne napade ako se srpska strana ne bude pridržavala UN-ovog ultimatuma. Ipak, svitanje 11. jula prekida granata koja pogađa jednu stambenu zgradu i zapravo najavljuje zlokobnost tog uzavrelog srebreničkog dana koji će ipak svanuti i bespovratno promijeniti život u Srebrenici. Vojska VRS-a na čijem čelu je general Mladić (Boris Isaković) ubrzo ulazi u grad te započinje etničko čišćenje skidanjem naziva ulica i protjerivanjem Srebreničana iz njihovih domova, a među prvima ubijaju načelnika koji je naslutio pakao koji će uslijediti. Rediteljica u ovoj sceni krajnje dinamično predstavlja generala Mladića kao dominantnog i strogog vođu koji posljednji izlazi iz vozila, ali istovremeno ruši svojevrsni mitski oreol iznad njegove pojave, tako što ga razotkriva i kao kukavicu koja pobjegne u zaklon nakon prvog ispaljenog metka. Također, ona ovdje uspostavlja odnos između stvarnosti i njene medijske reprezentacije koja u ovome slučaju postaje političko pitanje, s obzirom na to da Mladića u trenucima herojstva kada „poklanja srpskom narodu Srebrenicu“, snima „strani“ novinar iz Beograda, dok prizori ubijanja i protjerivanja Srebreničana ostaju izvan objektiva njegove kamere.
“Quo vadis, Domine?”
Iako je, dakle, zasnovano na izmišljenoj priči o Aidi koja će u nastavku radnje učiniti sve da spasi svoju porodicu, ostvarenje Quo Vadis, Aida? rediteljica započinje radio snimkom posljednjeg javljanja novinara Nine Ćatića iz Srebrenice koji riječima „Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, poziva svijet da pomogne, što događaje koji će uslijediti u filmu, najavljuje kao dokument, kao dokaz. Međutim, da rediteljici nije namjera da dokumentaristički rekonstruiše historijsku stvarnost, jasno je već od naslova filma koji, na tragu spomenutog dokumentarističkog remek-djela, naslovljenog „Shoah“ što (na hebrejskom „katastrofa“, „užas“), srebreničku tragediju smiješta u jedan biblijski kontekst. Naime, prema pobožnoj predaji, Quo vadis? (lat.: kuda ideš?), riječi su što ih je apostol Petar uputio Isusu, koji mu se ukazao na putu Via Appia kada je htio pobjeći iz Rima pred Neronovim progonima kršćana. Petar je uskliknuo: „Quo vadis, Domine?“ (Kuda ideš, Gospodine?), a On mu je odgovorio: „Idem u Rim ponovno biti razapet.“ Petar se posramljen vratio u Rim, davši tako svojom mučeničkom smrću svjedočanstvo za Isusa i u Rimu. Aida se kao i mnoge Srebreničke žene, vratila u Srebrenicu nakon okončanja rata, kako bi svojim životom svjedočila istinu. Naravno, u filmu Jasmile Žbanić ovaj naslov posjeduje i metaforičko značenje koje upozorava na pogrešan put koji je Aida izabrala, slijepo vjerujući UNPROFOR-ovim snagama u čije ruke predaje svoje sinove i muža, a koje u konačnici, nju, njenu porodicu i ostalih 30 hiljada Srebreničana ostavljaju na cjedilu. Uz pomoć direktorice fotografije Christine A. Maier te montažera Jaroslawa Kaminskog, Žbanić na trenutke uspijeva izgraditi i Aidinu prostornu izgubljenost, konstantno je snimajući u hodu, trku, u razgledavanju, u potrazi za svojom porodicom i traganjem za odgovorom na pitanje: kuda ide njen narod?
„Dobre namjere“ Mladićeve vojske i bezosjećajni holandski „čistunci“
Posebnu pažnju u filmu, rediteljica dakle posvećuje odgovornosti Holandskih komandanata koje predstavlja kao bezosjećajne „čistunce“ kojima je važnije spriječiti Aidu da „preko reda“ uvede svoju porodicu unutar baze, nego li da spasu barem jedan život, te krivici golobradih vojnika kao uplašenih i neodlučnih kukavica koje samo nastoje okončati misiju i vratiti se svojim kućama. Ipak, vojnička krutost komandanta Karremansa nestaje pred dominantnom pojavom slatkorječivog „pacifiste“ generala Mladića, što je prezentovano u sceni sastanka „lažnih pregovora“, također zasnovanoj na arhivskom snimku, a koja svjedoči o stravičnoj popustljivosti holandskih komandanata koji opijeni rakijom i gemištom dopuštaju srpskim vojnicima da uđu u bazu UN-a i tako i konačno prekrše vlastiti ultimatum. Kako je svaki prizor u filmu (osim onog strijeljanja), direktno povezan sa glavnom protagonistkinjom, tako je i u ovaj sastanak, paralelnom montažom i posredstvom radio-primopredajnika uključena Aida koja ispred baze UN-a pokušava „prevesti“ ljutnju komandanta Frankena koji ne dozvoljava prolazak naoružanim srpskim vojnicima na čelu sa nepopustljivim Jokom (Emir Hadžihafizbegović). Ipak, Joka će od Karremansa sa druge strane „linije“ dobiti odobrenje za ulazak i uslijedit će scena koja dramaturškom smislu zaista ne doprinosi razvoju narativa, ali koja će se savršeno uklopiti u stvaranje lažne slike, čak i ironične te apsurdne, o pripadnicima srpskih snaga kao pacifistima koji poštuju Ženevsku konvenciju, dijele hljeb gladnim Srebreničanima te miluju uplakanu bebu, dok nekoliko metara izvan vidokruga kamere, planiraju i otpočinju strijeljanje njenog i ostalih zarobljenih očeva. Koliko su Holanđani bili zaluđeni „dobrim namjerama“ Mladićeve vojske, ili koliko su, zapravo, željeli da povjeruju u njih, jer im je tako bilo lakše, jasno pokazuje i trenutak u filmu kada jedan jedva punoljetni holandski vojnik izgubljen u vremenu i prostoru, pred srpskim vojnicima „razotkriva“ maloljetnog Srebreničana koji se prerušio u ženu, osudivši ga time na smrt. Iako se u filmu jasno ukazuje na to da su Holanđani znali da Vojska Republike Srpske ubija srebreničke civile, što je vidljivo u kadru kada jedna od holandskih vojnikinja i sama vidi odvođenje muškaraca iza jednog objekta pod prijetnjom oružjem, rediteljica kreira i jednu mnogo širu sliku političkog apsurda i socijalne bahatosti, koja započinje od samog vrha UN-a koji je u trenutku srebreničkog pokolja pobjegao na „godišnji odmor“.
Jednako kao i u „Grbavici“ i u ostalim svojim reprezentativnim ostvarenjima, Jasmila Žbanić i u ovome filmu uspješno koristi dramaturšku strukturu zadržavanja napetosti uz pomoć izbjegavanja sukoba i naturalističku estetiku s distanciranim snimanjem protagonista, svojstvenu npr. britanskom autoru Kenu Loachu ili belgijskoj rediteljskoj braći Dardenne, a uz pomoć nešto brže subjektivne naracije predstavljene kroz pogled žene-borca u unaprijed izgubljenoj bitki, ona postepeno gradi svu tragičnost priče koja se ostvaruje na licima protagonista i ostaje tu do kraja. Naravno, u otjelovljenju ovakve tragičnosti u mnogome pomažu autentične glumačke interpretacije zadržavanja patosa do puknuća i vještog izbjegavanja zapadanja u patetičnost te imitaciju, uz posebno izdvajanje glavnih uloga: Jasne Đuričić, Izudina Bajrovića i Borisa Isakovića, ali i onih sporednih: Ermina Brave ili Emira Hadžihafizbegovića, a svoj doprinos svakako ima dinamična, ali i poetična muzička podloga ključajućeg pakla Antonija Lazarkiewicza koja otvara i zaokružuje film.
Srebrenička tragedija u pogledima
Srebrenička tragedija se u ovome filmu, dakle, razvija iz detalja, skriva u pogledima, odjekuje u tišini. Ona počinje iz jednog razdvajanja maloljetne kćerke od majke, u gomili drugih i nastavlja svoj put na zadovoljnom licu vojnika koji odvodi uplakanu djevojku kao trofej, ona šuti u pogledima bivših školskih drugova, uplašene Bošnjakinje i srpskog vojnika, ona se naslućuje u pozdravu Aide i njenog bivšeg učenika, a budućeg zločinca, ona odjekuje u tihim povicima: „mama“, koji prolaze kroz zidove praznog stana. Takva, vječna, nezavršena tragedija se ukazuje na licima Nihada, Hamdije i Seje, koji zagrljeni u krugu unutar lokalne školske dvorane, čekaju na smaknuće, ne znajući da li je došlo vrijeme za posljednji pozdrav, ali njeno konačno ostvarenje dolazi u narednom kadru udaljavajuće panorame dvorišta, u kojem rafali iz dvorane prekidaju igru djece srpske nacionalnosti. Kada je u pitanju sam čin smaknuća, on niti jednom u ovome ostvarenju nije prikazan eksplicitno, s obzirom da Nihad, Hamdija i Sejo vide samo cijevi „kalašnjikova“ proturene kroz minijaturne prozore, što potvrđuje da rediteljica nije željela da kreira tjelesne oblike čudovišta koja siju smrt, već da izgradi prostor u kojem će gledatelji to učiniti sami, emocionalnom i racionalnom reakcijom, jednako kao što će, na koncu, sami morati izustiti ili prešutjeti riječ „genocid“.
Zaustavljanje vremena
Novi koncentrični krug Srebreničke tragedije rediteljica otvara u epilogu filma koji se dešava nekoliko godina nakon okončanja rata, kada se ostarjela Aida vraća u snijegom prekrivenu Srebrenicu te u svome, sada moderno preuređenom stanu zatiče novu porodicu, mladu Srpkinju (Edita Malovčić) i njenog sina, dječaka Nikolu, dok na izlasku susreće i supruga i oca tog novog doma, Joku, koji je uredno pozdravlja i prolazi pored nje ne prepoznajući je. Ova scena, u kojoj Aida kao njegova buduća nastavnica upoznaje dječaka Nikolu, dok njegovoj majci govori da kosti svoje djece još uvijek nije našla, ustvrđuje svu jezu apsurda postratne srebreničke stvarnosti, u kojoj se bolna prošlost preživjelih žrtava i nova sadašnjost lažno nelagodne radosti sa druge strane, nadmeću za prevagu, u kojoj empatija ima zadatak da preuzme mjesto ljutnji i pripremi prostor za oprost i suživot u budućnosti. Ipak, u konačnoj sceni školske priredbe koja se održava vjerovatno u istoj onoj dvorani u kojoj su streljani Nihad, Hamdija i Sejo, a u kojoj nevina dječica sada izvode svoje pripremljene scenske tačke, dok ih iz publike snimaju njihovi roditelji, ponovno izmiješanih nacionalnosti i bez žičane ograde, postaje jasno da je suživot moguć, ali bez Aide. Ono što je Jasmila Žbanić kao autorica nastojala u ovome filmu, jeste da zaustavi vrijeme, da uhvati trenutak prijeratnog veselja te da uspori nezaustavljivi tok zlokobnog 11. jula, ali vrijeme za Aidu stane tek u posljednjem kadru, dok sa strane posmatra dječju radost i osmijehe novih porodica, a osluškuje povike svojih mrtvih sinova: mama, mama, mama…
