Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Ivanov”
U Narodnom pozorištu Sarajevo premijerno je izvedena dugoočekivana predstava „Ivanov“, prema drami Antona Pavloviča Čehova, a u režiji Paola Magellija. I dok s jedne strane postavka „Ivanova“ donosi dvostruki značaj, onaj koji proizilazi iz aktuelne globalne društveno-političke situacije u kojoj se stavlja besmisleni upitnik na remek-djela ruske književnosti, te onaj koji dolazi sa težinom odluke o postavljanju ovoga neosvojivog i kompleksnog, pa i nepopularnog komada, s druge, sama predstava donosi istinski povratak tradicionalnoj glumačkoj igri, ali i odricanje od složenijeg rediteljskog koncepta, čime je svakako izbjegnuto i nešto inovativnije „čitanje“ Čehova. Fokusirajući se prvenstveno na glumački spektakl, čini se da je negdje usput zaboravljena teatarska spektakularnost predstave u njenoj cjelovitosti, po kojoj je Magelli naročito poznat, a zbog čega njegove predstave mogu biti nemirne, ali nikada dosadne.
Nemir i dosada su dva centralna motiva koja proizilaze, ne samo iz drame „Ivanov“, već iz čitavog Čehovljevog dramskog opusa, koje je naravno Magelli svjesno ili nesvjesno prepoznao, dramaturginja Željka Udovičić Pleština pronašla te izdvojila njihove tragove u tekstu, a glumci preuzeli na svoja lica teške terete tih razarajućih, naizgled suprotnih, a zapravo uzročno-posljedničnom vezom povezanih tjelesnih, psiholoških i duhovnih stanja. Za razliku od prethodne predstave dvojca Magelli-Pleština u Narodnom pozorištu Sarajevo, „Kakvaski krug kredom“, u kojem je dramaturški rez započet već od likova, čiji je broj sveden na 34, a potom „podijeljen“ na 15 glumaca, u „Ivanovu“ je podjela zadržana gotovo u cjelini, osim gostiju, gotovana Jegoruške i lakeja Petra, što je negdje bilo i nužno s obzirom na pojedinačni doprinos koji svako od njih ima u Čehovljevoj, ne replici, nego originalnoj strukturi života. Ipak, ovakav autorski početak u mnogome određuje konačni dramaturški okvir predstave u kojoj neće biti radikalnijih štrihova, već će se nastojati ostati što dosljednije Čehovljevom svijetu jednog te istog i nepromjenjivog stanja. To će biti jasno već na otvaranju koje je gotovo jednako kao i u tekstu, a kojem Ivanov (igra ga Aleksandar Seksan) umjesto „sjedi za stolom i čita knjigu“, stoji i čita „Hamleta“, dok se iza njega, „u velikim čizmama i s puškom“ šunja Borkin (igra ga Aldin Omerović), koji potom nanišani u lice Ivanova. Ono što je kod Čehova knjiga, dakle, predmet, rekvizit, to je kod Magellija suptilna sugestija, koja će u mnogome odrediti ne samo lik Ivanova, već i cjelokupni osjećaj njegovog „biti ili ne biti“ svijeta. „Suvišni ljudi, suvišne riječi, neizbježno odgovaranje na tuđa pitanja: sve me je to, doktore, zamorilo da sam se prosto razbolio“, kaže Ivanov već u trećoj sceni prvog čina, u razgovoru sa doktorom Ljvovom (igra ga Ermin Bravo), čime, zapravo, postavlja svoju dijagnozu „suvišnog čovjeka“, apsolutno otuđenog od okoline, koji ne može da se ostvari, koji ne zna kako da voli, a kako da mrzi, jer mu je „duša okovana nekakvom lijenošću“. U kojem se za prevlast bore nemir i dosada.
Čehovljev dramaturški bezizlaz u koje je smjestio likove, Magelli prisvaja u konceptu tzv. „kraja svijeta“, zatvarajući likove u jedan isti prostor, u jedno vrijeme i jednu neprekidnu radnju (čime se negdje usput gubi Čehovljeva naznačena „pauza“ od godinu dana). Taj kraj dolazi u obliku „posljednje zabave“, koja proizilazi iz teksta u kojem najavom za bal počinje četvrti čin, a koja predstavlja idejni okvir predstave, u kojoj je stanje sveopšte duhovne ljenosti, ironično „ukrašeno“ konfetama, odijelima i haljinama, pićem i muzikom. Kao pratnja zabavi, muzika, koju potpisuju Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, a za čiji je finalni oblik zaslužna očigledno talentovana mlada rediteljica Isidora Ratković, svojom će raznolikošću uvjerljivo pojačavati apsurd slavljeničkog trenutka, dok će kao pozadinska distorzija, ipak, ostati nedorečena te kao nepoznato, previše prigušeno vanjsko sredstvo, neće imati nikakav poseban utjecaj na stanje izgrađenog svijeta. Ali će svakako na trenutke osvajati prostor i zaustavljati radnju neprekidnih razgovara koji će opet povremeno sami „bježati“ u područje operete, pokušavajući ubrzati ritam i pronaći tempo u „sporoj“ dramaturgiji. I da bude jasno, uopšte nije teško zamisliti „Ivanova“ kao operetu ili čak operu. U „Ivanovu“ se, dakle, „zabava“ već desila i blješteći lusteri su oboreni na pod, pa je preostao još samo kraj koji će također neminovno doći. Ivanov, vlasnik imanja je već u depresiji. Njegova žena, Ana Petrovna (igra je Amra Kapidžić) Židovka, koja je zbog udaje prihvatila pravoslavnu vjeru, umire od tuberkuloze. Ivanov je nikada nije niti volio, a njegov jedini motiv za udaju je bio Anin bogati miraz koji je izgubila preobrativši se. Ženinu smrt, on čeka zaljubljen u Lebedjevovu (igra ga Ermin Sijamija) i Zinaidinu (igra je Ejla Bavčić) kćerku Sašu (igra je Maja Izetbegović). On izlazi na scenu kad je sve ovo prošlo, iscrpljen od umora, ali u crnom odijelu i sa crnom knjigom u ruci, čime reditelj već najavljuje njegov jedini mogući ishod. Svako ko dođe u dodir sa Ivanovom u uspostavljenom konceptu konstantnih ulazaka i izlazaka na scenu, preuzimaće na sebe poput virusa, nešto od iscrpljenosti, melanholije, depresije, a postepeno će cjelokupni prostor preuzimati nemir i dosada, i dok će se o dosadi govoriti, nemir će se se jednostavno osjećati u gestama, u kretnjama, u pukom prisustvu. Naravno, okvirni osjećaj izolovanosti, definisan je prije svega scenografski (scenografiju potpisuje Lejla Hodžić), sa pozornicom kao napuštenim skladištem i drvenom klupom u pozadini, na kojoj glumci kao u čistilištu, čekaju na svoj red. Biblijske motive kao alegorije, reditelj će uvesti trubom koju će Saša pokušavati svirati u odvojenom svijetu „čekaonice“, dok će na kraju predstave, na istome mjestu Ljvov imitirati „raspeće“. U sugestivnom isticanju simbola, najveću ulogu će imati svjetlo (dizajn svjetla potpisuje Moamer Šaković) koje će čas ukazivati na lice, čas će padati u pozadini poput anđeoske bjeline, a čas će držati cijeli proscenij pod rasvjetom. Kraj će doći u najspektakularnijem trenutku predstave, u kojem barok osvaja realizam, mrak svjetlo, a tišina prostor, u kojem sve postaje jedna umjetnička slika smrti sa usporenim pokretom i pogledom u nigdje.
Nemir i dosada će se s vremenom prenijeti sa likova na glumce, a glumci će svoj nemir pokušati prikriti, ali neće uspjeti. Čak i oni glumci, poput Aleksandra Seksana, Maje Izetbegović, Medihe Musliović, Ermina Brave, ali i velikana Zijaha Sokolovića, sada će djelovati izgubljeno u orkestarskoj rupi u koju Čehov samo nabacuje suprotna emotivna stanja koja njegovi likovi objeručke prihvataju, ali sa kojima se ne mogu i ne znaju nositi, pa će glumci često posezati za agresivnošću, vikanjem, glasnim smijehom i naglim kretnjama. U Čehovljevoj dubokoj rupi osjećanja, svoj lik će pronaći Amra Kapidžić kao Ana Petrovna, sa patosom tragedije na zaleđenom licu osmijeha, koji najavljuje propast i slom, dok će Merima Lepić Redžepović kao Babakina i Ejla Bavčić kao Zinaida iz njegovog mraka izaći sa pokojom zrakom humora, čemu bi se Čehov istinski obradovao. Jer, publika će svako malo očekivati radikalniju mizanscensku promjenu, očekivati će da nešto bukne i pokrene čehovljevu kolotečinu. I zaiskrit će scena sa pokretom i muzikom, zaplesati će likovi u svome ludilu, ali ubrzo će ponovo sve biti vraćeno na početak, u vrtlog mononotije u koji glumci neprestano ulaze i izlaze, u kojem se o svemu govori i u kojem se sve objašnjava, ali nakon kojeg sve ostaje isto. Razumljivo, to i jeste Čehov, ali Čehov na kojeg je publika savremenog teatra uvijek spremna, ali kojeg nikada istinski ne očekuje. U konačnici, najveći problem predstave „Ivanov“ Narodnog pozorišta u Sarajevu jeste previše dobro naučenog teksta obojenog pojačanom teatralnošću, a premalo istinske emocije. Previše Čehova, a premalo Magellija. Previše lika Ivanova, Nikolaja Aleksejevića, a premalo glumca Aleksandra Seksana.
Njegovo lice će naposlijetku osvojiti nemir i dosada, sa vjerovatno istim crtama koje su se 1973. godine morale pojaviti i na licu Rejhana Demirdžića, koji je crno odijelo Ivanova obukao na 30. godišnjicu svoga umjetničkog rada. Te crtice prave najveće pukotine na licu, ali ih čovjek uvijek bira, jer ne zna i ne može bolje. „Gospode, ala je dosadno, prosto da umreš od dosade!”, kaže Babakina.
Misli na život, zar ne?
(Foto: NPS)
