Iz Brčkog nam stiže priča o djevojci koja je za početak svog biznisa imala samo nekoliko strunjača ”na veresiju” i svježe znanje s fakulteta. Da se stečeno znanje može unovčiti kada ima ljubavi i volje pokazuje nam primjer Diane Radeljaš iz Brčkog, s kojom je razgovarala novinarka OP BHRT-a Emina Osmić-Hajdarević.
Dianu Radeljaš zatekli smo kako priprema salu za još jednu rasplesanu večer. Obučena u sportsku opremu, nasmijana dočekuje svoje klijentice za još jednu turu zumbe, kako se zove veoma popularni fitnes program. Dijana je završila Fakultet sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu 2009. godine. Vrativši se iz Sarajeva u roditeljsku kuću, kaže da je odmah počela tražiti način da zaradi svoj novac. Sada Diana uspješno vodi privatan mali biznis i radi u osnovnoj školi kao nastavnica tjelesnog odgoja. Njeni počeci u svijetu privatnog biznisa bili su skromni.
Odmah sam počela da razmišljam na koji način da sama počnem zarađivati. Tako da sam već 2007. godine 21., sjećam se i dan-danas, 21. 7. 2007. godine održala prvi svoj trening u sali moje mjesne zajednice ovdje u Eš naselju. I tad mi je na trening došlo nekih desetak žena.
Diana kaže kako je strunjače koje su joj bile potrebne za klijentice dobila „na veresiju“ jer ih nije mogla odmah platiti.
I onda sam od tih novaca, koji su mi te žene donijele za taj prvi trening i uplatile mjesečnu članarinu, bukvalno platila te strunjače. Tako je to krenulo. Dakle od ničega počelo se razvijati nešto jako lijepo.
Do 2013. godine Diana je uglavnom radila aerobik sa klijenticama, ali je od te godine uvela zumba fitnes za koji se i dodatno obrazovala. Popularnost ovog tipa rekreacije unaprijedio je njen posao pa je 2015. zvanično oformila svoj klub. A osim zumbe, počela je voditi jogu i pilates. Naravno, sa godinama rada i broj klijentica se povećao sa deset na 300 žena. Trenutno je zbog rada sa djecom smanjila obim posla, ali i dalje s jednakom ljubavlju obavlja sve obaveze.
Najbitnija je stvar u svemu tome je da čovjek u životu radi ono što voli da radi. Dakle, da nije upisao nešto, eto, samo da se nešto upiše i da se nešto završi. U životu je jako bitno imati cilj i znati za šta si sposoban. Meni se oduvijek sviđao ples. Uvijek sam se vidjela u tim nekim rekreativim aktivnostima. Ne mogu reći da sam to znala i predvidjela, jednostavno se stvorila ideja i jako je bitno imati dobru ideju, fokusirati se na nju, imati svoj cilj, i gaziti jednostavno.
A da bi održala dobru atmosferu u svom Klubu, kaže da često organizuje aktivne odmore, izlete, planinarenja i odlaske na seminare zajedno sa klijenticama a sve s ciljem da im dolazak na fitnes ne postane dosadan i da se među klijenticama razvije osjećaj pripadnosti.
Tako da sa DIF-om se itekako može živjeti. Ne samo tako što ćete se zaposliti u državnoj firmi ili, ne znam, javnoj ustanovi kao profesor fizičkog vaspitanja, nego isključivo ovako, je li, u privatluku kroz klubove, kroz neke druge aktivnosti itekako možete zaraditi.
Diana naglašava da je fizička aktivnost itekako bitna za zdravlje i razvoj čovjeka, ali da u tom polju postoji dosta neprofesionalnog pristupa. Osim toga dodaje kako je broj časova tjelesnog odgoja u osnovnim školama nedovoljan.
A sami znamo da u tom uzrastu djeca itekako trebaju da su što više fizički aktivna. Druga stvar je, žao mi je također, što nastavnici fizičke kulture, tjelesnog odgoja, nisu uključeni u rad predškolskog, od prvog razreda pa do petog razreda baš zato što tad djeca najviše upijaju i najbolje napreduju. Tada s njima rade učiteljice, dakle razredna nastava. Smatram da oni nisu dovoljno educirani za takav vid aktivnosti.
Ova uspješna mlada žena još kaže da se mali broj časova u školama može nadoknaditi odlaskom na privatne treninge, ali da, nažalost, nemaju sva djeca jednake uslove – novac i roditelje spremne da ih odvezu i dovezu sa treninga. Smatra, ipak, da je važno da se djeca i mladi uključe u klubove, ne samo zbog zdravlja i razvoja motoričkih vještina.
Nego i zbog socijalizacije, zbog samih prijateljstava, kontakata, putovanja. Dakle, ta djeca nauče da dijele i da gube, i da dobijaju, dakle da prime poraz i pobjedu. Jer to su sposobnosti koje će im pomoći u životu. Dakle kad odrastu, kad postanu veliki. Neće biti, ono, toliki im problem. Pa šta sad, izgubio sam, pobijedio sam, nisam prošao na konkursu, idemo dalje dakle nije bitno koliko ćeš puta pasti nego koliko ćeš puta ustati.
Dakle, omladino Bosne i Hercegovine, valja nam ustati, pa barem prošetati ako ne trčati, naravno, uz obavezno slušanje Omladinskog programa.
