Priča “Jagode” je bilješka o odrastanju na Pešteri i prva je priča iz zbirke u nastajanju. Osvojila je treće mjesto na ovogodišnjem, 17. West Herzegowina Festu.
– U Ejupovoj kući se i dalje vidi krv!, viče Amel, trčeći ka nama. Kad je stigao i došao do daha, ponovi to još nekoliko puta. Zana znatiželjno podiže obrve, Dino se uspravi, a ja izvadih slamku iz usta. Svi znamo priče o Ejupu. Stari, visoki, mračni čovjek, koji uvijek ima debeli štap u ruci i koji se pojavljuje odsvakud. Priča se da su njegove jagode najslađe na svijetu, da mu je sjeme donio neki hadžija koji je već desetljećima mrtav, iz neke zemlje koja već odavno ne postoji.
Nikada nismo uspjeli pojesti ni jednu njegovu jagodu. Kako god pažljivi bili, uvijek bi se pojavio pred nama kad bismo bili na metar od njih, dišući kao pomahnitali bik, stišćući debeli bukovi štap objema rukama. Dino reče kako Ejup ima 103 godine i da se pčelama liječi od svih bolesti.
– Izađe u ponoć, skine se go, hoda od košnice do košnice, nešto im prouči i stane. Raširi ruke i podigne glavu. Pčele onda izađu, prekriju ga cijelog i izujedaju ga .
– Ne ujedaju ga, one izvlače otrove iz njega, reče Zana, igrajući se nervozno sa svojom mašnicom.
– Svi znamo čija je krv, rekoh.
Zgledasmo se u strahu. Neugodnu tišinu prekide grlati glas Amine što je dopirao gotovo 500 metara od nas.
– Amele! Dino! Kući!
Ustadosmo po komandi i šutke krenusmo.
– Sutra?, upitah.
Amel me pogleda u nevjerici.
– Šta će reći mama na to?, upita Zana.
– Ne mora da zna.
– Mama sve sazna.
– A šta i ako sazna? Išli smo da posjetimo čika Ejupa i vidimo treba li mu nešto.
– Ona zna kad lažemo.
Dino i Amel se zgledaše. Amel nervozno lomi prste, a Dino njemu i uinat povika:
– Ja sam za!
– Zana, do tebe je.
– Ako mama sazna, ti ćeš biti kriv.
– Ako sazna, biću kriv.
Rastasmo se bez riječi. Noć je dolazila sporo, a kad je došla, ležali smo svako u svom krevetu i pokušavali da zaspimo.
– Je li te strah?, upita Zana.
– Čega da me je strah? Mrtvih se ne treba bojati. Oni nam ne mogu ništa, rekoh gutajući pljuvačku od same pomisli na Ejupovu kuću i krv po njoj.
– Nije ni mene. Mene čika Ejup voli, uvijek mi donese nešto kad dođe kod nas.
– Spavaj. Sutra treba ustati rano.
Nije dugo trebalo da čujem kako diše duboko i ritmično. Kad i ja konačno zaspah, sanjao sam krvave zidove, još uvijek svježu krv što se slivala iz oluka, niz zidove, kišu krvi koja bi počela odjednom padati, krvavo blato u kojem su mi zaglavljene noge i koje postaje živo krvavo blato. Potonuo sam gotovo čitav, panično pokušavajući da se uhvatim za bilo što. Konačno uhvatim stabljičicu jagode, koja je odjednom postala ogromna, sa plodovima poput lubenice. Taman kad sam se gotovo izvukao iz blata, po ruci me mlatnu teški bukovi štap. Ejup me gledao krvavih očiju. Umjesto riječi, iz usta su mu izlazile ogromne pčele.
Probudih se mokar. Pored kreveta sjedi majka, zabrinuta, sa mokrom krpom koju se spremala staviti na moje čelo.
– Koliko puta moram da ponovim da se čuvaš sunca.
Htjedoh da kažem kako nije sunce krivo, ali nisam mogao da progovorim ni riječ. Grlo me je peklo toliko da sam se prepao da će kad otvorim usta iz njih izletjeti roj gigantskih pčela. Popih vode koju mi je nudila od brige, drhteće ruke i ponovo padoh u san.
Našli smo se već u pola sedam ujutro. Četvrtak je, pijačni dan. Čekali smo na uzvišenju, sakriveni u travi, da Ejup izađe iz kuće. Autobus polazi u pola osam i to mu je jedina prilika da se taj dan prebaci do varoši. Tik iza sedam, Ejup iziđe iz kuće, zaključa vrata, i dugim korakom za koji se štap čini nepotrebnim, uputi se ka stanici. Gomila ljudi, podijeljena u grupice, ustremi ka limenoj kutiji koja im se primicala krivudavom linijom. Nekoliko minuta kasnije, nakon naguravanja i vike, većina putnika uđe u autobus i on napusti stanicu.
– Idemo!, rekoh.
Spustismo se časkom, ne skrivajući se, Čim stigosmo, odmah obiđoh jagode. Na moje iznenađenje, ne nađoh ni jednu jedinu. Amel, Dino i Zana su provjeravali ispod svakog lista i ništa.
– Jagode se sigurno uvuku u biljku kad njega nema, reče Dino.
To nam se objašnjenje učini sasvim logično, pa krenusmo prema kući. Podijelismo se: Zana će istražiti prednju stranu, Amel i Dino bočne, ja stražnju stranu kuće. Stražnja strana nije imala prozore na prizemlju, a ja sam prenizak da sa zemlje vidim prozore na spratu. Iako ne volim visinu, popeh se na drvo što raste nekoliko metara od kuće. Sa svakim korakom prema gore, sve se jasnije i jasnije vidi crveni curak što se sliva niz prljavu fasadu. Kad se popeh dovoljno visoko, jasno se ukazaše tragovi slivanja tamno crvene, od stajanja gotovo smeđe tečnosti sa prozora. To je ta soba! To je taj prozor! Tu se to desilo!
– Ovamo!, povikah.
Šest nogica potrčaše. Ali, ne pojavljuju se.
– Ovamo!, ponovih, Našao sam!
Ništa. Gledam sam lijevo-desno, ne pojavljuju se. Pomislih da se šale sa mnom, i obećah sam da ću ih istući sve troje čim mi padnu šaka. Pogledah prema dolje i ugledah Ejupa sa njegovim bukovim štapom. Ni da sam bolji penjač ne bih mogao pobjeći, a previsoko je za skok. Užasnut, odlučih da siđem i, ako treba, budem pretučen. Predzadnja grana za koju se uhvatih puče i ja svom težinom padoh na tlo i izgubih svijest.
Probudih se u kući. Ejupovoj. Na glavi ogromna čvpruga. Pored mene sjedi starac. Na stolu je tegla sa medom, čaša vode i nekoliko sitnih jagoda.
– Znaš li da si mogao da izgubiš glavu?
Od straha mi se jezik svezao. Popih vodu naiskap.
– Da vidim tikvu.
Prepipa mi glavu koščatim rukama, a kad mi pritisnu čvorugu, zaurlah od boli.
– Ništa ti nije. Sretniji si nego pametniji i spretniji. Idi kući.
Neodlučno ustadoh. On gleda kroz prozor, onaj isti kroz koji sam ja gledao unutra.
– Ponesi jagode.
Istresoh jagode u džepove i potrčah. Nisam stajao do kuće. A tamo me dočeka sestrin plač, preblijedjela majka i otac koji traži svoj najbolji kaiš. Uprkos čvorugi i modricama po nogama od vojnog opasača sa duplom kopčom, ja sam jedini koji zna ukus čuvenih Ejupovih jagoda. Kisele. Eto takve su.
- Elvis Ljajić rođen je 20. 5. 1983. godine u Sjenici. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je magistrirao komparativnu književnost, a trenutno je na doktorskom studiju Književnost i kultura. Živi, te piše drame i priče u Sarajevu.
