Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: Kuduz

 „Ne more se čovjek borit` protiv sile kad je ne zna i ne vidi…“, autentični je natpis pretvoren u telop na kraju filma Kuduz (1989), koji kao da je Junuz Kečo napisao na zidu svoje ćelije u KPD Foča, 11. VI 1988. godine. Kuduz, koji je u organizaciji Filmskog centra Sarajevo ovoga petka prikazan u kinu Valter, jeste, dakle, film o Junuzu Keči, čovjeku koji je ubio svoju suprugu Rasemu, a čija je sudbina inspirisala Abdulaha Sidrana i Ademira Kenovića, da istu preoblikuju u filmsku priču, tragičnu melodramu sa elementima akcije i poetskom simbolikom koja traga za ljudskim u čovjekovoj životinjskoj prirodi i bjesnoći (kuduz na turskom) koja u njoj tinja. Film je 1989. godine osvojio tri nominacije Evropske filmske akademije, onu za Najbolji film mladog autora, Najbolju muziku i Najbolju žensku ulogu.

Dakle, u priči o Junuzu Keči je poznato to da je on ubio svoju suprugu tako što joj je nožem zadao sedam udaraca, u predjelu grudnog koša, zbog čega je ona izdahnula na licu mjesta. Također, povrede opasne po život je nanio i Raseminom rođaku koji ju je pokušao odbraniti, a koji je na koncu preživio napad. Kao razlog Kečinog pomračenja uma, navodi se Rasemin zahtjev za razvod, s kojim se on nikada nije mogao pomiriti. Nakon višemjesečnog bjekstva, uhapšen je i osuđen na dvadeset godina zatvora, gdje ga je redovno posjećivala Rasemina vanbračna petogodišnja kćerka Sanela. Tokom njihove posjete u zatvoru, Kečo je scenaristi Sidranu i režiseru Kenoviću, izrekao navedenu rečenicu sa početka teksta.

Film Kuduz započinje pripoviješću mašinovođe kojeg igra scenarista Abdulah Sidran, a koji iz autoreferencijalne pozicije, priču o Bećiru Kuduzu, gledateljima predstavlja i najavljuje kao istinitu, istovremeno je ograđujući mitskim:

“Niko nije poznavao Bećira Kuduza. Ima jedan čojek u Faletićima, sto i šesta mu godina… sve zna. On veli da Bećir Kuduz nikad nije ni postojô. A morel se bolan vidjeti ono čega nema. Kažu da su u Kiseljaku sedamnaestorica ljudi potpisali u SUPU izjavu, da su ga vidjeli kako u dućanu onoga Mije Klarića, uzima pogače. A morel se bolan sanjat ono čega nema. Ona udovica s Ilidže, Behka Sokolović, kaže da ga je trinest puta sanjala. Kaže da ima krila, ovako mu se ispod pazuha sastavilo. Kaže ne leti nego kad ga duša zaboli ođe, vako. Onda onaj naučnik Fikret Selimbašić iz Zenice, vazda tašnu nosa… on je u Sarajevu u SUPU potpisô da ga je vidio u autobusu Zenica-Sarajevo i da mu je ovaj naš Bećo na uho šapnô: `ljudi su zaboravili, kaže, plakat.` Ako su meni lagali, lažem i ja tebi. A volio bih ga vidjeti, neg se hljeba najesti.”

Obraćajući se mlađem kolegi kojeg igra Davor Janjić, Sidran se, zapravo obraća gledateljima, kojima kao da iznosi teze vlastitog istraživanja za scenarij. Istovremeno, on glavnog protagonistu definiše kao svojevrsnog super junaka, mitsko biće sa krilima ispod pazuha, a oblikujući ga kao filmskog lika, nadalje, on ga u filmu uvodi kao zatvorenika koji se nakon odsluženja zatvorske kazne vraća u svoj kraj, dakle kao unaprijed određenog odmetnika koji se vraća u stvarnost sa teretom svoje prirode. Istovremeno, sa njegovim povratkom, režiser Kenović spaja sevdalinku „Žute dunje“ koja, „neostvarenu ljubav“ simbolistički nagovještava kao centralnu tačku narativa iz koje će uzročno-posljedično proizaći sve ostale dramaturške linije. Uporedo, na ovaj način se i glavnom junaku „dopisuje“ značenje tragičnog ljubavnika koji se nakon izbivanja vraća kući i zatiče „Fatmu na nosilima“, odnosno, u slučaju radnje filma, koji se poslije odsluženja zatvorske kazne, vraća u praznu kuću. Osim što je definisan kao odmetnik, Kuduzu će uskoro, od strane društva biti dodijeljena i uloga neženje, koju će, htio ne htio, morati osvijestiti i učiniti sve da promijeni njen status. „Bogati, misliš li se ti ikada ženiti?“, upita Bećira rođak Salem (Božidar Bunjevac). 

Nakon sudbonosnog susreta na cesti, kada Bećo Salemu kaže: „stanider!“, kako bi „pokupio“ slučajnu stoperku Bademu (Snežana Bogdanović), što je svakako standardni Sidranov scenaristički element poigravanja sa sudbinom, Bećir i Badema će započeti svoju ljubavnu vezu. Tokom razgovora upoznavanja na mostu kao mjestu spajanja različitih svjetova, ali i prostoru zahvalnom za bijeg, kako će se na kraju ispostaviti, osim jedno drugom, osobine svojih karaktera, Bećir i Badema predstavljaju i publici. Dok autori, glavnog muškog lika grade u patrijarhalno-tradicionalnom obliku, jasno definišući njegov karakter, ali i sudbinu u kojoj se „ne misli dvaput ženiti“, što, zapravo znači ili ljubav do kraja života ili smrt, Badema je određena kao moderna žena koja ne nosi dimije te koja puši cigarete, i ono najvažnije, koja ne priznaje autoritet muškarca. Na taj način je u istoj sceni prezentovan i centralni sukob između dvoje budućih supružnika, a to je Bećirovo uporno nastojanje da promijeni Bademu i njeno odlučno odbijanje prihvatanja te promjene. „A dobro, znaš ti da ja pušim?“, upita Badema Bećira. „E vidiš to ti ne valja, a akobogda, ako budeš htjela, ti ćeš prestati“, odgovara joj on. „E neću prestati“, uzvraća Badema i vadi kutiju cigareta iz džepa i pali cigaretu. „Čovjek snuje, bog odlučuje. Vidjećemo.“, zaključuje Bećir. Uprkos neslaganju, njih dvoje odlaze zagrljeni i dogovaraju svadbu, čija scena i uslijedi, koja, uprkos nasmijanim licima, a zahvaljujući sugestivno fatalističnoj muzičkoj podlozi Gorana Bregovića, naslućuje dolazeću tragediju. Uporedo sa ljubavnim motivom koji većinom određuje glavnog lika, scenarist i režiser će razvijati i onaj koji se tiče njegove temperamentne i nasilne prirode, a koji će „hraniti“ Bećirovim sukobom sa zakonom, odnosno lokalnim policajcem Šemsom (Mustafa Nadarević).

Na početku braka supružnika Kuduz, sve će se razvijati po ustaljenom planu i redoslijedu, a zajedno sa razvojem distancirane muško-ženske ljubavi, rađati će se i ona mnogo dublja i snažnija, između oca i kćerke, Bećira i djevojčice Amele (Ivana Legin). Tokom boravka na moru u Dalmaciji, u jednom kadru Bademinog flertujućeg razgovora sa nepoznatim muškarcem postaje jasno da njenu životinjsku želju sa slobodom ne može ukrotiti, ne samo, dominantni muškarac, nego ni privremena ljudska sreća. S druge strane i nasuprot njene potrebe sa slobodom, bit će postavljena Bećirova, ljudska žudnja za domom i stabilnošću, vjernim ženskim partnerom i nevinim mladunčetom koje voli uprkos svemu, ali, ispod koje je, također, životinjski nasilni refleks koji se momentalno budi kada opstanak doma postane ugrožen.

Kao i svaki Sidranov scenarij, tako i ovaj krasi autentičan, živopisan i nadasve komičan dijalog te svakako raznolika paleta likova „iz mahale“: Alija Boro (Branko Đurić) kao švaler i socijalistički provincijalni klovn, neobrazovani sirovi građevinac Salem, šeprtljavi policajac Šemso koji je umislio da je „država u državi“, duhoviti i temperamentni brat i brižni dajdža (Saša Petrović), nasilna vlasnica kafića Anđa (Radmila Živković) i njen pokorni muž (Haris Burina) čiji brak sa ženom kao dominantnom ličnošću jedini istinski uspijeva u filmu. Ovakav „stvarni“ scenaristički predložak, režiser sjedinjuje sa formom haotičnog i histeričnog ozračja, ostvarenom uz pomoć fotografije Mustafe Mustafića, ispunjene naglim zoomovima, pomjeranjima, kretnjama za likovima, ali i britkim rezovima, dramatičnom i ekspresivnom glumom te spomenutim soundtrackom, uz, ipak, nešto siromašniju tehničku realizaciju.

U konačnici, film završava smrću, ne samo jedne ljubavi, već i jedne zemlje i njenog sistema, čije su, nekada stamenite, snažne, neuništive, obrazovne, policijske i sudske ustanove, na koncu postale predmetom šprdnje.

Kraj fikcije o Bećiru Kuduzu dolazi sa Sindranovim klimanjem glave, nakon čega mu kolega (Janjić) kaže da „laže!“. Ipak, stvarnost je sama ponudila nastavak priče o Junuzu Keči, koji  je poginuo u proteklom ratu od snajperskog hica, 19. avgusta 1993. godine, u selu Gojakovac kod Lepenice, držeći za ruku 14-godišnju pastorku Sanelu Fazlibašić.