Skoro da ne postoji građanin Bijeljine i okoline koji ne poznaje mladog Branimira Mitrovića, poznatijeg pod nadimkom Brano sa ružama. Ovaj dvadesetčetvorogodišnjak, mladić sa poteškoćama u razvoju, svojom pozitivnom energijom, osmijehom, neposrednošću i ružama, uljepšava dan svakome ko ga vidi.
Dvadesetčetvorogodišnji Branimir Brano Mitrović predstavlja lijep i pozitivan primjer, heroja današnjice koji razbija sve predrasude, ali koji je hodao putem trnja od malih nogu. Brano je već sa pet godina bio na ulici, jer nije imao šta da jede. Ne krije da je prosio, da je tražio način da preživi, bilo kakav poslić kojim će zaraditi „neku marku“ kako bi sebi obezbijedio obrok. Oca nema, majka mu je bolesna, što ga je dodatno natjeralo da „uzme svoj život u svoje ruke“. Konobari lokalnih kafića su ga prihvatili „kao svog“ i davali „poslove“ koje je on kao mali mogao da radi i na taj način zaradi za sebe. Kada je porastao, odlučio je da nešto promijeni u svom životu i došao je na ideju da prodaje ruže.
“Nosao sam smeće po kafićima, radio na dnevnicu dok sam bio manji. To su bile male pare. Zahvalan sam konobarima. Ja sam na ovu ideju došao slučajno. Razmišljao sam šta bih mogao da radim. Bilo bi glupo da ostanem na ulici. I došao sam na ideju da prodajem ruže po kafićima. Govorili su mi da od toga nema ništa. Htio sam da pokušam – ako ima, ima, ako nema, nema. Onda sam proširio posao i počeo da pravim bukete. Hvala Bogu, ima posla, zadovoljan sam. Želim da otvorim cvjećaru ako budem mogao dok prođe ova situacija sa koronom. Krenulo je spontano. Prvo sam cvjećari objasnio situaciju, da hoću da radim s tim. Onda sam kupovao prvo tri ruže, pa sam proširivao posao, pa kupim deset. Tako je krenulo. Onda su mi rekli gdje ima dobavljač od koga sam počeo da nabavljam ruže. Drago mi je što sam uspio.”
Brano kaže da ne vučem nikoga za rukav i nikad nije volio to da radim. Sada ima krov nad glavom i obrok svaki dan. Bijeljinci ga podržavaju i on im je zahvalan. Brano je član Aktiva mladih sa invaliditetom pri koaliciji „Kolosi“ i, kako i sam kaže, malo ko zna da je on mladić sa poteškoćama u razvoju. Iskreno kaže da su u početku pogrešno gledali na njegove „poteškoće u razvoju“, ali se on trudio da školskim drugovima objasni šta je u pitanju i da su vremenom oni shvatili i prihvatili na pravi način. Kako kaže, on se normalno ponaša i radi sve isto kao i njegovi drugari – čita i piše.
“Bilo je teških momenata, ali sam imao cilj. Živio sam kao podstanar, nisam imao da platim kiriju, pa sam se selio na razna mjesta. Rekao sam sebi ili ću biti nešto u životu ili neću biti ništa. Odlučio sam. Krenuo sam uz konobare koji su mi pomagali. I dalje sam u Udruženju „Kolosi“ i njima sam mnogo zahvalan. S njima sam slučajno stupio u kontakt, ali mi je drago što ti ljudi gledaju da pomognu ljudima koji su ugroženi i zato sam kod njih došao. Mnogo ljudima znači. Imaš s kim da porazgovaraš, da te neko razumije. Nije to samo otići u Udruženje i izaći. Ti ljudi gledaju da pomognu svima, koliko mogu. Koliko su u mogućnosti. Topao razgovor i osmijeh.”
Brano kaže da cvijeće nikad nije bacio i da se prema cvijeću treba ophoditi kao prema živom biću Objašnjava da se mora naučiti raditi i ova vrsta posla i da čovjek mora da zna na koji način mora prići mušteriji – ne smije se biti ni napadan ni dosadan. Imam dobru saradnju sa bijeljinskim cvjećarama i ukoliko on nemam cvijeće, uputi ljude u te cvjećare ili oni upute ljude na njega. On njih ne smatra konkurencijom, već prijateljima koji zarađuju kao i on.
“Dešava se da je svaki dan radan. Ja sam zadovoljan da li prodao jednu ružu ili ništa. Ja kad ustanem ujutru, zahvalim se Bogu da sam živ i zdrav, da sam ustao. Ujutru ako imam nekih naručenih buketa, da napravim, da pripremim i odradim dostavu. Problem je danas kod momaka, pošalje ružu i onda meni traži da kažem kako se zove i prezima. Pa ne „muvam“ ja već ti. Najgore kod mladih su društvene mreže. Niko neće da priđe uživo. Imaju djevojke koje ne vole ruže, desi se da momci pogriješe, pa ja napravim nešto od čokolade, donesem i obradujem ih. Meni je 24 sata radno vrijeme. Kad god kome treba cvijeće, ja sam tu, na raspolaganju. Imam trojicu ljudi koji uvoze cvijeće u Bijeljini. Ispoštuju me svaki put – meni je bitno samo da je dobra ruža, ne pitam koliko košta.”
Brano poručuje mladima da je lako sjediti kod kuće i govoriti kako nema posla, ali da se treba pokrenuti i nešto sam steći. Na taj način mladi nauče cijeniti svoj trud i novac koji zarade, pa ga kasnije sigurno troše na „pametne stvari“.
