U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na dva ostvarenja sa prevladavajućim folklornim motivima, visokobudžetni historijski ep „The Northman“ u režiji Roberta Eggersa kao i lirski horor “You Won’t Be Alone” australsko-makedonskog redatelja Gorana Stoleskog.
Iako njegovu kompletnu redateljsko-stvaralačku filmografiju čine tek tri naslova, američki filmaš Robert Eggers već se može smatrati jednim od najzanimljivijih novih hollywoodskih autora. Nakon svoja dva prva ostvarenja, izuzetno upečatljivih atmosferičnih horora „The Witch“ (Vještica) i „The Lighthouse“ (Svjetionik), Eggers je, zajedno sa kolegom zemljakom, redateljem Arijem Asterom (Hereditary, Midsommar), brzo prepoznat kao glas nadolazeće generacije talentiranih i originalnih žanrovskih vizionara. I dok su Eggersov debi „The Witch“ i podjednako intrigantni drugi uradak „The Lighthouse“ bile narativne i scenografske hermetične minijature, njegov novi film „The Northman“ (Sjevernjak), uz prilično veliki budžet od 90 miliona dolara, filmaševo je do sada najambicioznije djelo i prvo susretanje sa istinskom hollywoodskom blockbuster mašinerijom. No, iako je skupi historijsko-mitološki ep „The Northman“ umnogome različito štivo od komornih horora koji su mu prethodili, i dalje je autorski pečat sasvim jasno uočljiv. U sva tri slučaja može se primijetiti redateljeva sklonost ka historijsko-atmosferičnim ambijentom, duboko utkanim u mističnost, folklor i legende i naročito Eggersova skoro opsesivna posvećenost autentičnošću, odnosno opsežnim i detaljnim istraživanjem vremenskog perioda kojeg portretira. Pa je tako „The Witch“ sa narativom smještenim u Novu Englesku u prvoj polovini 17.vijeka, bio primjer autorove dosljednosti tačnim historijskim faktima, preko vjerno rekonstruiranih građevina pa sve do dijaloških akcenata koji korespondiraju sa razdobljem. U tom kontekstu, ništa drugačiji nije ni „The Northman“ najavljivan kao najprecizniji prikaz života Vikinga, pri čemu je Eggers konzultirao brojne prominentne historičare. Rezultat je fascinantni vizuelni doživljaj koji ipak ne uspijeva i pripovjedno intrigirati na način kako su to činila redateljeva prva dva ostvarenja.
895. je godina Nove ere. Kralj Aurvandill vraća se u svoje kraljevstvo na otok Hrafnsey nakon prekomorskih osvajanja. Nakon dugo vremena ponovo se susreće sa svojom ženom, kraljicom Gudrun i sinom, princom Amlethom. No, odmah sljedećeg jutra, maskirani ratnici pod vodstvom Aurvandillova brata Fjolnira ubijaju kralja iz zasjede. Nakon što je kriomice promatrao masakr u svom selu, ubistvo oca i majku koju silom odvodi njegov stric, Amleth se ukrcava na brod i isplovljava, zaklinjući se da će osvetiti oca, spasiti majku i ubiti Fjolnira. Pronalazi ga grupa vikinga i odgaja u ratničkom duhu. Dvadesetak godina kasnije saznaje da je Fjolnira svrgnuo Norveški kralj Harald i da sada živi u egzilu na Islandu, u sjeni aktivnog vulkana. Amleth se tajno ukrcava na brod robova koji plovi ka Islandu. Glumeći roba, on upoznaje rusku ropkinju Olgu, koja za sebe tvrdi da je čarobnica. Nakon dolaska na kopno, robovi su odvedeni na Fjolnirovu farmu na kojoj Aurvandillov brat živi sa suprugom, nekadašnjom kraljicom Gudrun, koja mu je u međuvremenu rodila i sina, Gudruna. Amlethu je i dalje osveta glavna životna vodilja kao što je bila posljednjih dvadeset godina. Međutim, zaljubivši se u Olgu, svoje postupke počinje polako preispitivati.
Osnovna premisa “The Northmana” o princu koji želi osvetiti smrt oca kralja kojeg je ubio njegov brat uveliko podsjeća na zaplet Shakespearova “Hamleta”. Ne radi se o slučajnosti već o činjenici da je film Roberta Eggersa baziran prema skandinavskoj legendi, dijelu nordijske mitologije i islandskog folklora čiji pisani tragovi se vežu za 12.vijek N.E. Isti mit o sudbini kraljevića Amletha inspirirao je i Williama Shakespeara pri kreiranju svog Hamleta, princa Danske, junaka istoimene bardove slavne tragedije. Eggers je scenarij za “Sjevernjaka” napisao uz pomoć Sjona, islandskog pjesnika i svestranog autora (koji je zaslužan za još jedan zanimljivi naslov sa folklornim motivima, prošlogodišnji islandski horor “Lamb”). Sjon je također česti i dugogodišnji saradnik kultne islandske pjevačice Bjork, koja je ostvarila i malu, skoro cameo rolu u “The Northmanu”. Redateljevo stremljenje ka perfekcionizmu u portretiranju drevne epohe vidljivo je ne samo iz impresivne scenografije i kostimografije već i u nastojanju da se oživi podtekst razdoblja, način razmišljanja. Eggersova i Sjonova beskompromisna vizija Islanda i Vikinga u 10.vijeku je vizija mračnog, blatnjavog i sumornog mjesta u kojemu dominiraju brutalni i nasilni ljudi, formirani na taj način kao posljedica brutalnih i nasilnih običajnih zakona. Redatelj još jednom mitsko i ovozemaljsko, fantazmagorično i svjetovno, promatra kao jedan iskonski entitet. Baš kao što su u djelu “The Witch” puritanski i okultni simbolizam i dogmatsko kršćansko učenje bili dio svakodnevice ruralne ranokolonijalne Nove Engleske, tako “The Northman” nudi simbiozu mitskog i historijskog, prirode i magije, okrutnu međuigru u kojoj su sudbina i čast jednako opipljiva materija kao i zemlja po kojoj junaci hode. Eggersov pristup je potpuno beskompromisan tako da se cijeli uradak doima poput kakva neprekidnog atavističkog ratnog pokliča. S druge strane, redateljeva strastvena predanost vizuelnom rekonstruiranju vikinške civilizacije, uzela je danak narativu. “The Northman” ne uspijeva kreirati kakvu kompleksniju sadržajnu strukturu i uzdići se iznad jednostavne, ravnolinijske priče o osveti. Kao da je filmaševa žudnja za vjerodostojnošću bacila okove na imaginaciju i moć pripovijedanja. Tako da je Eggersov ep tematski i oblikovno daleko bliži legendarnom (i ipak daleko kvalitetnijem) fantasy klasiku Johna Milliusa “Konan Barbarin” nego Shakespearovu “Hamletu”. Vrijedi spomenuti i uvjerljivu glumačku postavu (Alexander Skarsgaard, Ana Taylor-Joy, Nicole Kidman) koji su donijeli sasvim dovoljno vitalnosti i dinamičnosti uglavnom arhetipskim karakterima. Na kraju, “The Northman” Roberta Eggersa ne posjeduje snažnu dozu hipnotične začudnosti i invencija koju su posjedovala redateljeva dva prethodna ostvarenja ali i dalje je riječ o efektnom i dojmljivom epskom spektaklu i jednom od boljih naslova viđenih u prvoj polovini 2022.godine.
Termin folklorni horor prvi put je korišten 1970.godine kada je kritičar Rod Cooper opisivao snimanje britanskog filma „Krv na Sataninim kandžama“. Redatelj pomenutog djela, Piers Haggard, potom će usvojiti tu terminologiju, smatrajući ju odgovarajućom zbog distinkcije koju je njegovo ostvarenje pravilo u odnosu na tada prilično popularan podžanr gotskog horora. Pojam će dodatno popularizirati tek 2010.godine glumac i scenarista Mark Gatiss u svom dokumentarnom BBC serijalu „Historija horora“ i u kojem će imenovati tri britanska filma kao uratke koji su definirali pravac. Bili su to „Witchfinder General“, „Čovjek od pruća“ i već pomenuti „Krv na Sataninim kandžama“. Tipični prepoznavajući elementi bili su pretežito ruralni ambijenti kao i teme izoliranosti, religije, sila prirode i potencijalnih mističnih opasnosti koje se kriju u nedovoljno istraženim područjima, No, iako definitivno definiran, podžanr folklornog horora nikada nije uspio ostvariti značajniji utjecaj ili ostaviti dublji pečat na daljnju promociju žanrovskog filmskog stvaralaštva. Ali situacija se definitivno počinje mijenjati 2015.godine zapaženim uspjehom debitantskog djela američkog filmaša Roberta Eggersa „The Witch“. Brzo će uslijediti mnoštvo uspješnica, poput britanskog filma „Ritual“, američkog „Midsommara“, indonezijskog „Impetigorea“, pa sve do prošlogodišnjeg islandskog uratka „Jagnje“. Listi se može pridodati i još jedna uspješnica iz 2021.godine, srednjovjekovni fantasy ep „The Green Knight“ (Zeleni vitez). Očigledno sve popularnijem trendu sada se priključuje i djelo „You Won’t Be Alone“ (Nećeš biti sama), koje je ostavilo snažan dojam na posljednjem Sundance festivalu. Riječ je o impresivnom redateljskom debiju australskog redatelja makedonskog porijekla Gorana Stoleskog, skoro u potpunosti snimanog u planinskom selu Pokrovenik u Srbiji.
19. je vijek u zabačenom planinskom selu u Makedoniji. U nenajavljenu posjetu jednoj porodici dolazi vidno unakažena vještica koju seljani oslovljavaju ili kao stara sluškinja Maria ili kao Vukožderka. Vještičina namjera je da prisvoji bebu od mještanke koja je odnedavno i udovica. Majka uspijeva da izmoli Vukožderku da joj dozvoli da odgoji djevojčicu Nevenu do njene 16-te godine a potom je može preuzeti. Vještica pristaje. Međutim, majčina namjera je da pokuša da nadmudri drevno stvorenje te ju sklanja i potajno odgaja u izoliranoj pećini označenoj svetim simbolima i zatvorenoj čeličnim vratima. No, Maria, koja ima sposobnost mijenjanja formi, bez problema otkriva lokaciju skrovišta. Na Nevenin 16-ti rođendan, ona ju oslobađa iz kamenog planinskog zatvora i vodi na prvo susretanje sa spoljnjim svijetom. Zbog svoje izolacije, djevojka je praktično djevica za sve vanjske čudnovatosti. Vukožderka ju odmah pretvara u vješticu poput sebe. Nedugo potom, u naletu bijesa jer Nevena ne želi da sluša sve njene komande, Maria ju napušta. Ostavlja je uvjerena da će se djevojka brzo vratiti pod njene skute nakon što se uvjeri koliko čovječanstvo može biti okrutno ili kada se suoči sa misterijama njoj nerazumljivim. Pokazat će se da Nevena jako brzo uči, kako o vještičjim sposobnostima mijenjanja formi tako i o svijetu ljudi. Nakon što slučajno ubije prvu mještanku i preuzme kontrolu nad njenim tijelom, ona nastavlja istraživati svoje okružje i razotkrivati misterije ljudskih bića kao i iskustva života unutar tuđih tijela.
Čini se da redatelj Goran Stoleski nije mogao odabrati bolji trenutak za premijeru svog djela “You Won’t Be Alone”, u razdoblju kada filmovi sa folklornim temama (naročito horori) doživljavaju svojevrsnu renesansu. Vjerovatno je to jedan od glavnih razloga i zbog kojih je redatelj debitant uspio skupiti uistinu impozantnu internacionalnu grupu filmaša, počevši od izvrsne glumačke postave (Noomi Rapace, Anamaria Marinca, Alice Englert), direktora fotografije Matthewa Changa kao i renomiranog kompozitora Marka Bradshawa, zaslužnog za muziku ostvarenja kao što su “Bright Star”, “Furnace” ili serije “Top Of The Lake”. No, iako debitant na dugometražnoj formi, Stoleski je daleko od neiskusnog filmskog autora. Dugogodišnje eksperimentiranje sa formom kratkog filma (nekolicina njegovih radova osvajači su glavnih nagrada na prestižnim svjetskim festivalima) sasvim sigurno su australsko-makedonskom filmašu donijeli dovoljno iskustva da se upusti u avanturu sa igranim filmom. Njegov debi “You Won’t Be Alone” hrabro je, nekonvencionalno i samouvjereno djelo koje izbjegava kategorizaciju. Primjetan je eho pojedinih horor klasika, naročito onih japanskih (Onibaba, Kwidan) ali najveću (stilsku) inspiraciju Stoleski čini se da prvenstveno crpi iz umjetničkog izričaja američkog art redatelja Terrencea Malicka (Badlands, The Thin Red Line). Česti prizori snimani pod treperećim sunčevim svjetlom, krupni kadrovi kreirani ručnom kamerom i pogovo lirsko-poetska naracija glavnog junaka u kojemu kontemplira o velikim životnim pitanjima … sve su to primjeri Malickova kreativnog svjetonazora. Takav pristup Stoleskog teško da se može smatrati lošom imitacijom ili znakom slabosti. Umjesto toga, on se koristi prepoznatljivim sredstvima ili konceptima kako bi potom krenuo sopstvenom stazom i oblikovao jedinstvenu i nadasve originalnu viziju. “You Won’t Be Alone” mistična je i melanholična priča o jednom netipičnom odrastanju u kojoj glavna junakinja, poput novorođenčeta, prvi put uči istovremeno o surovosti ljudskog roda i o fundamentalnoj ljepoti postojanja. Ona svjedoči okrutnosti, ravnodušnosti, običajnom i sistematskom zlostavljanju žena ali s druge strane i majčinstvu, empatiji, bliskosti, privlačnosti u ljudskoj povezanosti kao i čudesnosti samospoznaje. Takva dihotomija i kontrasti prisutni su konstantno u filmu Gorana Stoleskog a zrcale se i u odnosu znatiželjne, senzualne Nevene i nihilističke stare vještice Marije. Istovremeno, “You Won’t Be Alone” je i intimna posveta redatelja Makedoniji, zemlji njegova porijekla, s kojom očigledno osjeća dublju, transcendentnu konekciju. U konačnici, riječ je o ostvarenju koje posjeduje dovoljno karakteristika koje mogu zadovoljiti kako ljubitelje čistokrvnog horora tako i poklonike art filma. Više nego dovoljno za preporuku.
