U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na novi film talentiranog britanskog redatelja Edgara Wrighta pod nazivom “Prošle noći u Sohou” kao i na “Benedettu”, novo djelo nizozemskog kultnog autora Paula Verhoevena. Audio verziju novog Blitz Screena poslušajte na linku na kraju teksta.
Jedan od najtalentiranijih i najinovativnijih britanskih ali i svjetskih redatelja koji su se pojavili na kinematografskoj sceni u novom mileniju, definitivno je Edgar Wright. Wright je pažnju na sebe privukao još 1999.godine sa sada već kultnom humorističnom serijom „Spaced“, koju je kreirao sa glumcima i komičarima Simonom Peggom i Nickom Frostom. Zajedno sa njima dvojicom Edgar će napisati scenarije a potom i režirati filmsku trilogiju, takozvanu „korneto trilogiju“, koju čine naslovi „Shaun živih mrtvaca“, „Eksplozivni murjaci“ i „Kraj svijeta“, naslove koji još uvijek predstavljaju najbolje od britanskog humora što smo vidjeli u posljednjih dvadesetak godina. Ujedno će Wright predstaviti kao izuzetno nadarenog autora naklonjenog komičnom žanru i katapultirati u svjetsku filmsku elitu. Zbog svog posebnog osjećaja za vizuelni stil, inovacija u montaži kao i brojnih inteligentnih postmodernih rješenja kojima je miksao žanrovske i pop-kulturalne reference u sopstvene narative, nerijetko je nazivan i britanskim Quentinom Tarantinom. Njegova tranzicija iz engleskog redatelja komedija u Hollywood, također će proći vrlo uspješno, što i potvrđuju djela poput stilski i pripovijedno maestralno režirane strip adaptacije „Scott Pilgrim protiv svijeta“ kao i sasvim solidnog pretposljednjeg uratka „Baby Driver“. Wrightov novi film “Prošle noći u Sohou” u teoriji se doimao kao još jedan idealan teren za redatelja sklonog prevazilaženju žanrovskih limita, ovaj put se služeći tropima čistokrvnog horor filma. Nažalost, iako je riječ o djelu sa mnogo potencijala i nekolicinom vješto uobličenih detalja, rezultat je čini se ipak nešto manje uspješan od onog što smo navikli od ovog i dalje vrlo relevantnog filmaša.
Osamnaestogodišnja Eloise živi u Cornwallu u Engleskoj sa svojom bakom Peggy. Njena soba nalik je na kakav hram posvećen 60-im godinama 20.vijeka, od rock muzike, preko mode i cjelokupne londonske pop kulture 60-ih. Njena baka Peggy je ta koja ju je odgojila u duhu tog razdoblja, perioda na kojeg se osvrće sa velikom nostalgijom. Talentirana, inspirirana i nošena takvom energijom, Eloise stiže u London kako bi studirala dizajn na prestižnom modnom koledžu. Njen izraženi retro dizajnerski stil odjeće odmah uočavaju profesori. U međuvremenu, ona iznajmjljuje sobu u stanu gospođe Collins, stanu koji je, slučajno ili ne, uređen upravo u stilu njoj omiljene dekade prošloga vijeka. U toj sobi će Eloise ubrzo početi imati snolike vizije sebe u Londonu sredinom 60-ih godina. U tim vizijama, ona i izgleda drugačije, radi u noćnom klubu sa ambicijama da postane pop pjevačica uz potporu klupskog menadžera Jacka. Međutim, vrlo brzo Eloise uviđa da osoba koju promatra svake noći kada zatvori oči nije ona već mlada djevojka Sandy čiji život se iz večeri u večer doima sve manje idiličan a sve više mračan i uznemirujući. Eloise je primorana da bude svojevrsnim virtuelnim svjedokom svakodnevnih nedaća djevojke s kojom ne može da stupi u kontakt. Kako vrijeme prolazi, ona postaje opsjednuta Sandynom teškom sudbinom i očajnički nastoji pronaći načina kako da intervenira, kako da sruši veliku temporalnu barijeru koja dijeli dvije djevojke koje obitavaju na istoj lokaciji ali uz više od 50 godina duboku vremensku distancu.
Iako za filmskog stilistu Edgara Wrighta nikakva novina nije žanrovsko poigravanje kao i odavanje počasti brojnim klasicima, čini se da takav pristup nikada prije nije bio toliko izražen kao u njegovu novom ostvarenju “Prošle noći u Sohou”. Od ode urbanom svingerskom Londonu 60-ih kao i pop ikonografiji toga razdoblja, pa preko afiniteta prema Alfredu Hitchcocku ali i B filmovima, naročito onim čuvene niskobudžetne produkcijske kući Hammer, pa sve do tadašnje britanske modne scene. No, nijednom od redateljevih retro zahvata nije posvećena tolika pažnja kao prema prema okvirnom vizuelnom identitetu cjelokupnog djela koji uveliko inspiraciju crpi iz talijanskog giallo horora, filmskog podžanra prepoznatljivog po specifičnoj, drečavoj paleti boja, neobičnim uglovima kamere, izraženijim glumačkim ekspresijama i u kojima su seks i nasilje gotovo uvijek bili nerazdvojni rušilački motivi. Utjecaj giallo klasika poput “Duboko crveno” Darija Argenta ili “Krv i crna čipka” Marija Bave više je nego očigledan. Također, može se primijetiti i klaustrofobična atmosfera britanskih psiholoških horor trilera 60-ih, poput “Voajera” Michaela Powella ili “Odvratnosti” Romana Polanskog. No, po prvi put u nevelikoj ali prilično impresivnoj filmografiji Edgara Wrighta može se reći da redatelj nije uspio isplivati na površinu od brojnih stilskih slojeva kojima nas je izložio. Kao da se engleski filmaš u strastvenom nastojanju da kreira što savršeniji stilski omaž, ugušio u silini sopstvene ambicije. Nedvojbeno, ” Prošle noći u Sohou” je vrhunska vizuelna i režijski raskošna poslastica koju je Wright ostvario uz ogromnu pomoć talentiranog južnokorejskog direktora fotografije Chung-hoon chunga, koji je između ostalog zaslužan za izgled kultnog filma “Oldboy”. Međutim, cijena uspjeha na estetskom planu, nažalost je plaćena u obliku predvidljivog narativa i plastičnih, nezanimljivih dvodimenzionalnih karaktera koji jednostavno nisu imali slobode za disanje i prostora za razvijanje. Djelujući prvi put u klasičnom hororu, bez komične podloge, redatelj čini se nikako ne uspijeva da pogodi žanrovski ritam. A generični scenarij je ispod prezentirane nam površnosti imao definitivno materijala i ideja za kakvo ozbiljnije postmoderno promišljanje i poigravanje. Teme identiteta, dualizma ljudskog uma, povezanosti psihe i strukture snova kao i načina na koji se suočavamo i projiciramo prošlost na aktuelni trenutak, sve su to mogli biti intertekstualni poticaji koji bi ojačali kompletni dojam djela. Ovako nam je ostala tek vizuelno upečatljiva žanrovska freska redatelja Edgara Wrighta, bogata koloritom ali siromašna istinskim sadržajem.
Nizozemac Paul Verhoeven, danas pomalo nepravedno zaboravljeni redatelj, krajem prošloga vijeka važio je za jednog od najzanimljivijih svjetskih filmaša. Najuspješniji, najpopularniji ali i najkontroverzniji nizozemski filmski autor svih vremena, Verhoeven je 70-ih godina snimio šest filmova u svojoj domovini, od kojih se čak četiri ubrajaju u najisplativije naslove u historiji zemlje tulipana. Njihov uspjeh, a naročito ratni ep „Vojnik od naranče“ privući će pažnju hollywoodskih producenata i Paul se seli u Ameriku sredinom 80-ih godina. Tamo će skoro preko noći postati pravi blockbuster redatelj i hitmejker i u tom periodu jedino su možda James Cameron i Steven Spielberg važili za uspješnije hollywoodske filmaše. Danas klasici naučno-fantastičnog žanra „Robocop“ i „Totalni opoziv“, kao i erotski neo noir triler „Sirove strasti“ neke su od Verhoevenovih američkih uspješnica koje još uvijek kotiraju visoko na većini relevantnih žanrovskih lista. Međutim, njegova prekookeanska avantura neće biti pretjerano dugog vijeka a za takav ishod prvenstveno je zaslužno američko nerazumijevanje artističkih ambicija nizozemskog redatelja, za što su najodgovornija dva naslova. Kritičari će sasjeći naučno-fantastičnu satiru „Svemirski vojnici“ upravo zbog nemogućnosti da se film ispravno sadržajno iščita i prodre do autorovih nakana. Ipak, najsnažniji udarac hollywoodskoj karijeri Paula Verhoevena bit će potpuni finansijski i kritičarski krah ostvarenja „Showgirls“ kojeg će pojedini kritičari čak svrstati na liste najgorih filmova svih vremena. Iako se ovaj put zaista radilo o neuspješnom pokušaju kreiranja samoironične burleske maskirane u erotsku eksploatacijsku dramu, neslavni status koji su „Showgirls“ stekle daleko je od pravednog. U svakom slučaju, Paull Verhoeven se vraća u Evropu gdje će u narednih petnaestak godina snimiti tek dva cjelovečernja filma, „Crnu knjigu“ i „Elle“. U oba slučaja riječ je o iznimno zanimljivim djelima koji su potvrdili da Nizozemac nije izgubio autorsku oštricu i pored turbulentne hollywoodske epizode. Verhoevenov novi film „Benedetta“ koji je sniman u francuskoj produkciji i premijerno prikazan na ovogodišnjem Canneskom festivalu u svom narativu posjeduje mnoge motive i rezolucije karakteristične za cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Ovaj put, pokazat će se, uz znatno manje uvjerljivog i efektnog sadržaja.
Krajem 15-og vijeka, dok kuga hara Italijom, u samostan u gradiću Pescia u Toskani stiže devetogodišnja djevojčica Benedetta u pratnji roditelja koji su spremni platiti pozamašnu svotu novca kako bi im kćer ostala živjeti sa redovnicama. Ubrzo pri dolasku, djevojčica će privući pažnju na sebe nakon što ostane nepovrijeđena kada veliki kip Djevice Marije padne direktno na nju. Šaputanja među opaticama o čudima koji prate Benedettu počinju se širiti samostanskim zidovima. Dvadesetak godina kasnije, Benedetta je redovnica uveliko posvećena Bogu, učestalo proživljavajući vizije Isusa kao svog doslovnog spasitelja. U njenim vizijama, on je vitez na bijelom konju koji mačem uništava zvijeri i zle ljude koji je žele povrijediti. Zbog takvih snoviđenja, ona postaje sve više uvjerena da će postati istinska Isusova nevjesta. Istovremeno, iz nepoznatog razloga, na tijelu joj se počinju pojavljivati mučeničke rane, stigmate, što ona javno pokazuje kao još jedan dokaz činjenice da je odabrana od Boga. Međutim, mnoge sestre u samostanu nisu ubijeđene u Božiju intervenciju, sumnjajući da je Benedetta sama nanijela rane kako bi skrenula pažnju na sebe. Istovremeno sa pojavljivanjem stigmata, u samostan stiže Bartolomea, djevojka u potrazi za utočištem nakon što je napustila dom u kojemu ju je otac zlostavljao. Prvotno radoznalo upoznavanje Benedette i Bartolomee nedugo potom će prerasti u fizičku privlačnost. Njih dvije ubrzo će napredovati u samostanskim redovima, Benedetta, kao skoro sveta žena koju obožava narod Pescie i Bartolomea, kao njena desna ruka i tajna ljubavnica. Bivša glavna opatica samostana Felicita, traži podršku moćnih zvaničnika katoličke crkve kako bi razotkrila Benedettu kao običnu prevaranticu. U isto vrijeme, smrtonosna kuga je sve bliža kapijama Pescie.
Kao što mu se to dogodilo sa mnogim prijašnjim uratcima, novi film Paulla Verhoevena “Benedetta” izazvao je brojne kontroverze na svojoj kanskoj premijeri. Neki kritičari nazvali su ga blasfemičnim djelom i svetogrđem. U konačnici, ako se neko odluči snimati erotsku historijsku dramu o lezbijskoj aferi u samostanu, u kojoj se religijske ikone koriste kao seksualne igračke, u kojoj se vrše ginekološke torture i ljudi spaljuju na lomači, drugačiji ishod teško je i bilo za očekivati. Čini se da prvotna Verhoevenova namjera i jeste bila da uznemiri i šokira, da privuče pažnju nemoralom kako bi onda mogao kritizirati moral i socijalne vrijednosti kršćanskog društva. Još od rane faze svoje karijere i kultnog nizozemskog filma “Turkish Delight”, redatelj se služio seksom kao motivom kojim ukazuje na okove koji sputavaju modernu civilizaciju kao i na zloupotrebe moći, paranoičnost i dogmatske doktrine koje se pojavljuju kao posljedica nakaradnog ustroja društva. Za Verhoevena, jedini način borbe sa socijalnim doktrinama je istom mjerom. Pri tome, suptilnost mu nikada nije bila jača strana. Njegovi protagonisti, uglavnom antijunaci, uvijek su u središtu borbe za moć. A to posebno vrijedi za njegove ženske karaktere. Baš kao što je to bio slučaj sa filmovima “Četvrti čovjek”, “Meso i krv”, “Sirove strasti”, pa čak i “Showgirls”, tako je i njegovo novo djelo “Benedetta” još jedna alegorija o ženama koje bez ustezanja grebu svim raspoloživim sredstvima prema moći, prema ostvarenju sopstvenih žudnji i ambicija kroz svijet kojim dominiraju muškarci. “Benedetta” je redateljevo nastojanje da uperi prst ka svim dehumanizirajućim, brutalnim kompromisima s kojima su žene suočene u mizoginiji u kojoj su primorane da žive. Iz Verhoevenove perspektive, opstanak je jedino važan, način na koji se on ostvaruje je zanemariv. Benedetta i njena ljubavnica Bartolomea nisu zamišljeni kao tek dvodimenzionalni već kao višeznačni karakteri. Njihovi motivi konstantno lutaju između svetosti i manipulacije, uzvišenog i profanog, Dvije protagonistice su u neprestanom vrtlogu međusobnih zamjena rola, od zavodnice do zavođene, od svetice do grešnice, od obmane do naivnosti, na taj način zrcaleći i odnos crkve prema svjetovnim masama. Međutim, problem Verhoevenova filma leži u redateljevom pristupu, koji je ovaj put ipak pretjerano direktan, pri čemu on mijenja tonalitet i tematske preokupacije nepotrebno frenetičnom energijom. Njegove poruke o korumpiranosti društva i crkve i neprekidnoj borbi za prevlast i dominaciju više su nego očigledne, bez poligona za dublje promišljanje. Činjenica da je “Benedetta” priča o zabranjenoj homoseksualnoj ljubavi u krilima crkvene dogme čini se tek kao sredstvo za provokaciju. A takva vrsta provokacije možda bi bila kontroverzna i ozbiljna prije pedesetak godina, kada su djela poput “Đavola” Kena Russella ili Pasolinijevog “Dekamerona” pomicali granice onoga što umjetnost može postići. Danas, teško da neko ozbiljnije mari za Verhoevenove grešne redovnice, što njegovu “Benedettu” u konačnici čini onda samo još jednim eksploatacijskim ostvarenjem. Ali opet, ko zna, “Showgirls” u zadnje vrijeme proživljavaju ozbiljnu revitalizaciju vrijednosti. Možda jednoga dana ista sudbina snađe i “Benedettu”.
