Novo izdanje filmskog žurnala Blitz Screen bit će u znaku ratne kinematografije. Osvrnut ćemo se na film “Greyhound” redatelja Aarona Schneidera sa Tom Hanksom u naslovnoj ulozi kao i na kontroverzno djelo češkog redatelja Vaclava Marhoula “Obojena ptica”.

S obzirom na trenutnu prilično haotičnu socijalno-političku situaciju u Americi, tamošnjoj publici čini se da je Tom Hanks u ratnom filmu upravo ono što im treba. Za razliku od svojih brojnih kolega, neopterećen seksualnim ili rasističkim skandalima, Hanks je posljednjih godina praktično postao svojevrsno američko nacionalno blago i jedna od posljednjih hollywoodskih zvijezda koje su univerzalno pozitivno prihvaćene. Hanksova posvećenost odavanju počasti herojima Drugog svjetskog rata kroz višegodišnju saradnju sa redateljem Stevenom Spielbergom danas je već dio filmske baštine. Počevši od jednog od najboljih ratnih filmova modernog doba “Spašavajući vojnika Ryana” pa sve do jednako kvalitetnih televizijskih serija “Združena braća” i “Pacifik” koje su Hanks i Spielberg timski producirali. Hanksova naklonost inspirativnim pričama iz američke prošlosti još jednom čini se da stiže u pravom trenutku, u trenutku kada je Amerikancima neophodno jedinstvo možda više nego ikada prije, zajednički cilj i ratna pobjeda. Nekada je to možda bio rat protiv nacizma, danas je to bitka sa sopstvenim unutarnjim demonima. No, princip se ne razlikuje pretjerano. Nostalgija može biti snažna politička poruka ako je upućena u pravom trenutku, kao i portret snažnog vođe, dok zemlja vapi za istim. Glumčev novi ratni ep “Greyhound” istovremeno je baziran na stvarnim događajima i svjedočenjima veterana ali i slobodna adaptacija romana C.S.Forestera “Dobri pastir”. Za scenarij “Greyhounda” zaslužan je sam Hanks koji je na istom radio punih 10 godina, nastojeći da knjigu opterećenu tehnikalijama strateških pomorskih borbi prilagodi celuloidu. Rezultat je pomalo netipičan ratni ep, bogat detaljima komandnog ratovanja ali iznenađujuće siromašan u karakterizaciji i zapletu.

Kada se SAD priključio saveznicima u Drugom svjetskom ratu 1941.godine, veliki izazov je bio pronaći najefikasniji način kako vojsku transportovati do ratišta. Tokom Bitke za Atlantik, konvoj sastavljen od 37 brodova na putu je ka Liverpoolu. Konvoj štiti američki brod razarač USS Keeling, poznat i po svom radijskom kodnom imenu Greyhound, kao i još nekoliko britanskih i kanadskih razarača. Sa Greyhounda, razaračima komanduje neiskusni američki kapetan Ernest Krause, kojemu je praćenje konvoja prva istinska zapovjednička ratna misija. Uskoro brodovi uplovljavaju u takozvanu “Crnu rupu”, veliko područje centralnog Atlantika, toliko daleko od obale da avioni nisu u mogućnosti pružiti zračnu podršku i područje koje upravo zbog toga koriste neprijateljske podmornice za intenzivnije napade. Pred konvojem su tri puna dana prije nego ponovo uplove u područje zračne pomoći. Posada Greyhounda uočava njemačku podmornicu kako se približava savezničkim brodovima. Kapetan Kraus se udaljava od konvoja kako bi presreo njemački U-boot. Manevrima, razarač se postavlja direktno iznad podmornice koju uspješno uništava pomoću podvodnih mina. Prije nego što posada stigne proslaviti događaj, Kraus uočava da su njihove akcije privukle pažnju cijelog “čopora” njemačkih podmornica, koje, pretpostavlja se, čekaju noć kako bi napali. Sa sumrakom lov na konvoj počinje kao i igra mačke i miša u kojoj Greyhound nastoji nadmudriti neprijatelja i dobiti na vremenu prije nego što stignu do područja avio podrške.

Ako “Greyhound” poredimo sa već spomenutim prijašnjim ratnim ostvarenjima Tom Hanksa, onda se novo djelo doima daleko skromnijih ambicija i rezultata. Film redatelja Aarona Schneidera svoje neuobičajeno kratko trajanje od nepunih 90 minuta prvenstveno koristi  za efektan i iznimno detaljan prikaz pomorskih bitki. Takav pristup udaljuje Schneiderovo djelo od modernih ratnih filmova i približava ga klasičnom, tradicionalnom Hollywoodu 40-ih i 50-ih godina prošloga vijeka i naslovima poput “Neprijatelj iz dubine”, “Okrutno more” ili “Ronite tiho, ronite duboko”. Tradicionalistički stil “Greyhounda” grandiozan je u vizuelizaciji i dramatizaciji akcijskih prizora koje se doimaju autentično i precizan u portretiranju ratnih taktika i vojnog žargona. S druge strane, žrtva takvog koncepta je karakterizacija i humanizacija protagonista. Kao da su filmaši nastojali pokazati same ratne brodove i njihove sudbine kao odraze u ogledalima ljudi koji su u njima preživljavali i umirali. Kao da su Schneider, Hanks i ostatak ekipe smatrali da su sami događaji i klaustrofobična brodska atmosfera dovoljan narativ za sebe. Međutim, teško se oteti dojmu da bi dodatnih tridesetak minuta dramatizacije i razvoja likova mogao samo pomoći općem dojmu filma, nikako obratno. Ovako, “Greyhound” djeluje kao djelo zamišljeno kao istinski ratni ep ali i djelo koje nije posjedovalo dovoljno kreativne snage da takvu viziju i ostvari. Tom Hanks je vrlo dobar primjer glumca i filmaša koji bi najbolje mogao znati koliko znače višeslojni junaci i snažan emotivni efekt kompletnom dojmu djela. Dakle, riječ je o ostvarenju dovoljno kvalitetnom za publiku željnu kakve brze, ogoljene i ekonomične ratne avanture ili pak ostvarenja koje odaje počast žrtvama Bitke za Atlantik. Za one koji preferiraju kvalitetan, kompleksan i ambiciozan ratni ep, “Greyhound” možda ipak nije najbolji izbor.

Film “Greyhound” i naredno ostvarenje o kojemu ćemo govoriti, “Obojena ptica”, djelo rađeno u češko-slovačko-ukrajinskoj koprodukciji, dijele okvire istog žanra, onog ratnog filma. Međutim, na toj najširoj mogućoj poveznici sličnosti između dva naslova u potpunosti prestaju. “Obojena ptica” češkog redatelja Vaclava Marhoula svoju premijeru je imao na posljednjem Venecijanskom filmskom festivalu gdje je istovremeno doživio glasne ovacije ali i masovna napuštanja projekcije zbog brutalnih i eksplicitnih prizora nasilja. No, polemike i sporovi oko “Obojene ptice” počele su mnogo ranije. Istoimeni roman po kojem je Marhul snimio film napisao je još 1965.godine poljsko-američki pisac Jerzy Kosinski, također poznat po romanu “Dobrodošli, gospodine Chance”, koji će kasnije biti adaptiran u cijenjeni film sa Peterom Sellersom u glavnoj ulozi. Praktično od samog objavljivanja, “Obojena ptica” je bila predmet mnogih kontroverzi. Dobila je brojne osude, naročito u Poljskoj, zbog ekstremno grafičkih opisa nasilja kao i seksualnog nasilja koji su reflektirali poniženje i očaj glavnog junaka ali i praktično svih ostalih protagonista romana. Također, Kosinski je u početku tvrdio da je roman autobiografski. Međutim, ispostavit će se da to nije slučaj već da je pisac zapisivao svjedočanstva svojih prijatelja uključujući slavnog režisera Romana Polanskog. Također, Kosinski će biti optužen i da je njegovo djelo zapravo plagijat knjige nešto manje poznatog pisca, etnografa Henryka Biegelsena. No, poljski književnik nekako uspijeva da odoli svim nesuglasicama koje su ga okruživale i knjiga postiže veliki uspjeh u Americi. Skoro punih 55 godina kasnije i nakon 11 godina rada na projektu, redatelj Marhoul je svijetu predstavio svoju adaptaciju “Obojene ptice”. Baš kao i roman prema kojem je baziran, tako je i film polarizirao kritičare. Dok su ga jedni odbacivali, smatrajući ga sadisitičkim i nihilističkim djelom, drugi su ga svrstali među najznačanija ratna ostvarenja, uključujući poredbe i sa možda najboljim ratnim filmom svih vremena, ruskim klasikom “Dođi da vidiš”.

Drugi svjetski rat je tek počeo i Jevreji u zemljama okupiranim od strane nacista su ili ubijani ili slani u koncentracione logore. U ratom razorenoj, neimenovanoj istočno-evropskoj državi, roditelji vjerovatno jevrejskog ili ciganskog porijekla šalju dječaka na selo kod tetke Marte, gdje smatraju da će imati veće šanse da preživi. Nepuna dva mjeseca nakon njegova dolaska na selo, Marta umire i dječak se mora sam brinuti za sebe. On kreće na putovanje na kojemu će biti konstantno zlostavljan i mučen i svjedočit će bezbrojnim oblicima ljudske zlobe i nastranosti. U prvom selu na koje nailazi, stara sujevjerna žena ga proglašava vampirom, iskorištava a netom namjerava i ubiti. Pukom slučajnošću ili srećom, dječak preživljava i bježi iz sela. Slijedeći susret neće biti mnogo bolji. Dolazi pod patronažu mlinara i njegove supruge. Nedugo nakon dolaska, mlinar doslovno kopa oči mladom čovjeku koji je razmijenio nekoliko pogleda sa njegovom suprugom. Dječak ponovo bježi. Slijedeći susret bit će sa ptičarom koji se u početku odnosi ljubazno prema dječaku. Međutim, on je u vanbračnom ljubavnom odnosu sa djevojkom koju seljani uskoro brutalno unakaze. Kao posljedica toga, ptičar se ubija. Svaki naredni dječakov susret s ljudima skoro podjednako je nasilan i mračan. Vrlo rijetko ga bilo ko tretira sa humanošću. Svaki kontakt dječaku ostavlja nove ožiljke, fizičke i psihičke. On postaje otporniji na ljudsku okrutnost dok se kreće sve dublje kroz ratne krajolike. Dok luta iz incidenta u incident, kroz šume, polja i sela, ne progovarajući ni riječ i jedva preživljavajući, dječakovo putovanje sve više počinje podsjećati na kakvu beskonačnu mračnu bajku.

“Obojena ptica” govori o tome kako rat uništava i dehumanizira sve s čime dođe u kontakt, kako razara ljudski duh i pretvara ga u izopačenu verziju sebe. Film Vaclava Marhoula poručuje da ljudska patnja ne vodi ka prosvjetljenju i osnaživanju kako mnogi smatraju već upravo suprotno, ka potpunom gubitku ljudskosti. “Obojena ptica” nije priča o zlu nacizma već o zlu u fundamentalnom smislu. Vjerovatno upravo zbog takvog pristupa, film kao i knjiga prije toga, naišli su na mnoge osude, naročito od strane poljske kulturne javnosti, smatrajući da izjednačava zločinca i žrtvu, a zapravo samo ne shvatajući poruku autora. Marhoulov film podsjeća na kakvu košmarnu odiseju kroz rubna područja razuma, poput turističke šetnje kroz Pakao na Zemlji, civilizaciju pred kolapsom u kojoj bilo koji oblik drugosti ili drugačijeg stvara nerazumijevanje, osudu i u konačnici mržnju. “Obojena ptica” jedno je od onih hipnotičnih ostvarenja u kojima je nemoguće skloniti pogled i na čijem postojanju je svaki istinski filmofil zahvalan ali istovremeno i ostvarenje kojemu se izuzetno teško ponovo vratiti. Međutim, gledanje “Obojene ptice” i suočavanje sa svim njenim užasima u današnjem neizvjesnom, turbulentnom i podjednako okrutnom vremenu, čini se poput kakva oblika bunta i otpora protiv zaborava, šutnje i moralnog relativizma koji nas okružuje. Još jedan značajan detalj čine “Obojenu pticu” jedinstvenim djelom. Naime, riječ je o prvom filmu ikada snimanom na umjetnom, takozvanom interslavenskom (ili panslavenskom) jeziku koji je, zanimljivo, i na našem području prilično razumljiv. Kombinacija je to 15 slavenskih jezika, uključujući ruski, poljski, češki, kao i jezike balkanskih naroda, a koji je kreacija profesora informatike na Češkom tehničkom univerzitetu u Pragu Vojteha Merunjke. Služeći se njime, redatelj je želio izbjeći osudu bilo kojeg naroda ili etničke skupine s kojom se dječak susreće jer ovakvim postupkom njihova etnografska pripadnost ostaje neodređena. Vrijedi svakako spomenti da se u Marhoulovu djelu pojavljuje zavidan broj američkih i svjetskih priznatih glumaca, poput Harvey Keitela, Julian Sandsa, Stellana Skarsgarda, Ude Kiera ili Barry Peppera. Na kraju, doima se i da namjera Vaclava Marhoula nikada nije ni bila snimiti film o Drugom svjetskom ratu već kreirati univerzalni testament i svjedočanstvo o čovječanstvu kada je najranjivije. Mnogi globalni strahovi i tjeskobe mogu se reflektirati kroz nevinost glavnog protagoniste, dječaka. U njegovim očima zrcalimo barbarizam i ljudski grijeh ali i tračak nade da možda ipak sve nije izgubljeno. Da li je to tačno, samo će vrijeme moći pokazati, kako za “Obojenu pticu” tako i za sve nas.