Zanimanje prosvjetnog radnika je specifično, s obzirom na to da je riječ o pozivu kojim se osoba obrazuje kako bi cijeli život posvetila obrazovanju drugih ljudi, odnosno djece. Onog momenta kada se svršeni srednjoškolac odluči da upiše Pedagoški fakultet, odlučuje da pomogne budućim generacijama u njihovom obrazovanju.
U bliskoj prošlosti, bijeljinski srednjoškolci su se odlučivali da upisuju isključivo Pedagoški, Ekonomski ili Pravni fakultet, što je dovelo do “nagomilavanja” nezaposlenih diplomaca, odnosno do mnogo prosvjetnih radnika, ekonomista i pravnika na evidenciji bijeljinskog Biroa za zapošljavanje. Međutim, poziv prosvjetnog radnika je specifičan sam po sebi, s obzirom da to znači da će budući prosvjetni radnik svoj život posvetiti obrazovanju budućih generacija. Dekan bijeljinskog Pedagoškog fakulteta Dalibor Stević, kaže da je zanimanje prosvjetnog radnika misionarski posao, jer cijeli svoj život posvetite drugome.
“Svi prosvjetni radnici se potpuno razlikuju. I ja sam dijete prosvjetnog radnika i odrastao sam u takvoj porodici i znam da su prosvjetni radnici poseban “soj društva”, “soj ljudi”. Imaju posebne kvalitete i ljudske i humane i empatiju. To je na neki način misionarski posao. Cijeli život posvetite drugome. Trudimo se da studenti imaju dosta vannastavnih aktivnosti, da to ne bude samo ono što je vezano konkretno za nastavu i vježbe. Mnoge humanitarne koncerte ili dešavanja uglavnom pokreću naši studenti i na taj način pokazuju humanost i ljudsku širinu koja je potrebna za svakog prosvjetnog radnika, ali imamo i kreativne radionice, sportske i umjetničke aktivnosti. Svaki talenat koji naši studenti imaju, pokušavamo da razvijemo ovdje, da otvorimo što više mogućnosti, da studenti budu što kompletniji kada završe fakultet. Kada to postignu, sigurno će moći više znanja prenijeti djeci sa kojom budu radili.
Sigurno neću biti subjektivan, ali naši studenti i prosvjetni radnici uopšteno, a pogotovo učitelji i vaspitači, razlikuju se mnogo. To je profesija koja postavlja temelj ne samo ličnog života svakog od nas, nege temelje društva. Mogu sigurno reći i, pretpostavljam da će se mnogi i složiti sa mnom, da je to poprilično zapostavljena profesija. Nekako uvijek u drugom planu i uvijek je to tako bilo, s tim da u današnje vrijeme imamo i poprilično manje poštovanja prema toj profesiji. Generalno smo u društvu postavili neke druge parametre, imamo druge uzore. Često ćete vidjeti da se cijene neke potpuno negativne osobine ili osobine koje nisu nešto što mi učimo i što treba da učimo kroz vaspitanje i svoju djecu i djecu sa kojom radimo. Čini mi se da je u popriličnoj mjeri devalviran poziv prosvjetnog radnika, potpuno neopravdano, jer neko ko posveti život vaspitanju i obrazovanju mladih i djece… to su generacije djece koju jedan prosvjetni radnik izvede… ne samo da postavlja lične temelje razvoja svakog pojedinca, nego su to temelji svakog društva. Ako nemamo te temelje i obrazovane ljude, onda društvo nema perspektivu i nema šansu. Danas, nažalost, znanje nije toliko cijenjeno i sve dotle dok znanje ne bude na prvom mjestu i resurs koji će najviše biti cijenjen, imaćemo kao društvo problem.”
Dekan Stević i sam kaže da se svi svog učitelja sjećaju “na prvu” i da je to osoba koja je u tom periodu života djeci i otac i majka i učitelj i uzor. Bijeljina je u prošlosti imala srednju Učiteljsku školu koja je iznjedrila mnogo učitelja. Razvojem obrazovnog sistema, srednja škola je ugašena i otvoren je Pedagoški fakultet. Stević smatra da nedostatak srednje učiteljske škole jeste hendikep u smislu dobre osnove za fakultetsko obrazovanje, ali da upravo razvojem obrazovnog sistema za zvanje učitelja potreban završen Pedagoški fakultet i da je srednja škola nedovoljna.
“Ako ekonomista nastavlja na ekonomskom fakultetu, on onda ima poprilično dobre poprilično čvrste temelje. U tom smislu mislim da je hendikep što nemamo srednju učiteljsku školu, jer bismo imali mnogo kvalitetniji kadar. Možemo se vratiti na razvoj sistema obrazovanja – nekada su srednje škole bile trogodišnje, obrazovale su učitelje koji su išli u škole da rade. Pa smo sa srednjih prešli na više, pa visoke, fakultete. U toj transformaciji pretpostavljam da se gledalo šta će taj učenik koji završi srednju školu raditi. Nisu tada svi išli na fakultete. Tada je srednja učiteljska škola bila dovoljna da se oni bave učiteljskim pozivom. S druge strane, pretpostavka je da neće svi upisati fakultet i šta onda s tom srednjom učiteljskom ukoliko ne bude studirao učiteljski fakultet, onda ne može “ništa”. Ne identično, ali kao što je slučaj sa Gimnazijom. Gimnazija daje jednu široku, jaku podlogu za nastavak, posebno kada su društvene nauke u pitanju, ali ako ostane sa srednjom školom, pitanje šta može raditi. Mislim da je sličan “problem” i sa učiteljskim pozivom i srednjom školom. Jednostavno sistem je evoluirao na taj način i od srednje smo došli do fakulteta. U Srbiji i okruženju, učitelj mora imati master da bi mogao raditi, pretpostavljam da ćemo i mi uskoro imati takvo pravimo.”
Poziv vaspitača, učitelja, odnosno prosvjetnog radnika je nemjerljiv u životu svakog čovjeka i što sistem to prije shvati, sigurno je da ćemo imati kvalitetnije kadrove i prosvjetne radnike koji su i srećni i zadovoljni zbog svog posla
