Posljednje godišnje izdanje Blitz Screena posvećeno je najboljim filmovima prikazanim u 2022.godini. Još jedna u najmanju ruku neobična filmska sezona je iza nas. Nakon katastrofalne 2020.godine prouzročene svima nam dobro poznatom pandemijom korona virusa (koja je praktično prvi put u istoriji sedme umjetnosti zaustavila produkciju i distribuciju filmova), uslijedila je pomalo optimistična 2021.godina. U nekoj mjeri ona će probuditi nadu da je COVID-19 iza nas uključujući u ovom slučaju i devastirajuće posljedice koje je osjetila kino industrija. Filmovi su se stidljivo počeli vraćati tamo gdje najprije pripadaju, u velike dvorane. No, najčešće je to bilo u kombinaciji sa istovremenim prikazivanjem na streaming servisima. Takva odluka hollywoodskih studija na kraju je bila izuzetno pogubna po kino distribuciju. Kao odgovor na krizu, u 2022.godini filmovi su počeli sa ponovnim ekskluzivnim prikazivanjem u multipleksima uz primjeren dvomjesečni odmak od televizijskih premijera. Naizgled sasvim dovoljno za povratak na stanje zatečeno prije izbijanja pandemije. Pokazat će se da je to daleko od istine. Skoro trogodišnja pauza učinila je svoje. Publika sada naviknuta na udobnost gledanja novih naslova iz kućnih fotelja, više ne hrli masovno u kino sale. Popratna pojava te činjenice jeste sve manje rizika od strane velikih studija u produciranju filmova, naročito onih visokobudžetnih. Rezultat je čak 35% manje distribuiranih naslova globalno ove sezone u odnosu na 2019.godinu. Zaista poražavajuće brojke. Šta donosi budućnost, teško je reći u ovom trenutku. Čini se da smo negdje na maglovitoj razmeđi, susretu dvije krajnosti, gdje s jedne strane imamo oporavak kino industrije i s druge potpuni nestanak iste. James Cameron je sa svojim nastavkom „Avatara“ pokazao i podsjetio kako se snimaju istinski kino spektakli kojima je mjesto prvenstveno na velikom ekranu. Možda će upravo Cameron utrti put ka novoj budućnosti. Nasuprot tome, u takvom okružju, doima se da je sutrašnjica još mračnija za ozbiljnija art ostvarenja koja će sve teže dolaziti do finansijera. Na kraju, u kvalitetom doista siromašnoj 2022.godini, da ipak nije sve tako sivo, pobrinula se nekolicina uistinu sjajnih djela. Slijedi osvrt na najbolje filmove viđene u protekloj godini.
5. Guillermo del Toro’s Pinocchio
Nova verzija „Pinocchija“ u režiji Oscarovca Guillerma del Tora pridružuje se ogromnoj listi adaptacija slavnog djela iz 1883.godine italijanskog pisca Carla Collodija. Radi se o dugogodišnjem strastvenom projektu Del Tora. Filmaš je izjavio kako ne postoji umjetnička forma koja je inspirirala njegov život i rad više od animacije i ne postoji karakter koji je imao dublju konekciju sa njegovom osobnošću od Pinocchija. Inicijalni koncept za projekt redatelj je kompletirao još 2003.godine, potaknut ilustracijama autora Grisa Grimlyja za jedno od izdanja Collodijeve knjige. Film je trebao početi sa produkcijom 2012.godine ali ubrzo ostaje bez finansijera. Tek uključenjem Netflixa 2018.godine, projekt dobija zeleno svjetlo za realizaciju. Pomalo apsurdno, ostvarenje je premijerno prikazano krajem 2022., iste godine kada su premijere imale još dvije verzije Collodijeva klasičnog dječijeg romana, Disneyeva u režiji Roberta Zemeckisa (sa Tomom Hanksom u ulozi Geppetta) i ruska animirana adaptacija u režiji Vasiliya Rovenskiya. Obje ekranizacije bile su razočaravajućeg kvaliteta i finansijski promašaji. Zbog toga se činilo skoro pa suludo plasirati treću adaptaciju iste knjige u periodu od nepunih 12 mjeseci, pogotovo uzevši u obzir neuspjeh prethodnika i očekivano zasićenje publike. Međutim, del Toro će sve skeptike razuvjeriti svojom maštovitom, nadahnutom i angažiranom animiranom adaptacijom koja, ne samo da kvalitetom nadmašuje spomenute promašaje, već može ozbiljno dovesti u dvojbu i titulu najbolje dosadašnje verzije koju nosi animirani klasik Walta Disneya „Pinochio“ iz 1940.godine.
Ožalošćeni otac, popularni stolar Geppetto iz malog toskanskog sela, isklesao je drvenu figuru dječaka u spomen na svog tragično nastradalog i neprežaljenog sina Carla koji je nastradao tokom bombardiranja u Prvom svjetskom ratu. Dobrodušna šumska vila daje život lutku (kojeg imenuje Pinocchio) kako bi pokušala povratiti Geppettovu želju za životom. Neiskusni i nestašni Pinocchio konstatno je pod pritiskom hirova odraslih ljudi koji ga nastoje usmjeriti u skladu sa sopstvenim ambicijama. Šef cirkusa Volpe pokušava profitirati na neobičnoj novotariji, živoj marioneti koja pleše i pjeva bez konaca. S druge strane, fašistički oficir Podesta namjerava drvenog dječaka transformirati u neuništivog vojnika Mussolinijeve vojske. Istovremeno, Geppetto želi ono nemoguće, povratak svog sina. Naivni Pinocchio nastoji udovoljiti svima ali kako to postići kada svi zahtijevaju potpunu poslušnost i predanost uz sasvim različite nakane.
Pinocchio Carla Collodija klasik je dječije književnosti preveden na više od stotinu jezika i adaptiran u svim umjetničkim formama nebrojeno puta. Predmet je čak i ozbiljne studije nazvane pinokiologija posvećene kako samom romanu tako i vještini laganja. No, i pored velike zastupljenosti u pop kulturi, zanimljivo je da Collodijeva knjiga nikada nije doživjela zaista vjernu filmsku adaptaciju. Pisac je svoje djelo prvenstveno zamislio kao moralno upozorenje italijanskim seljacima da, ako ne rade naporno, završit će kao jadni Pinocchio koji je pretvoren u magarca zbog svoje impulsivnosti. Nasuprot tome, filmska uprizorenja su karakter lutka najprije promatrala kao neprilagođenog izopćenika i potom ga transformirala u svojevrsnu verziju Frankensteinovog čudovišta, dokaz da čovjek može podariti život neživom, ne iz pukog ponosa već iz nesebičnih razloga. Filmske inačice su se na kraju razlikovale ne po tome koja je bila dosljedna izvornom materijalu već po novinama i idejama koje je svaka prilagodba donosila. I nova ekranizacija u režiji Guillerma del Tora naglasak stavlja na onaj nešto mračniji, frankensteinski podtekst predloška. Puni naslov njegova ostvarenja je „Pinocchio Guillerma del Tora“ prvenstveno kako bi se identificirao u mnoštvu ostalih iteracija ali i kako bi naglasio da gledamo upravo njegovu verziju klasika. Redatelj poznat po svojoj ljubavi prema bizarnom, grotesknom i stvarima koje gmižu u mraku, donosi djelo bogato gotskom atmosferom i protkano elementima mračne fantazije i snovitog. Filmaš vješto balansira brojna stilska i tematska rješenja Pinocchija … tragediju, dječiju nevinost, humor, umjereni sentimentalizam, smrtnost, melanholiju i naravno avanturu. Također, del Toro ostvarenje nadopunjuje jednim od svojih omiljenih pratećih motiva – fašizmom. Nehumanost fašizma je tematska preokupacija najboljih uradaka meksičkog redatelja, počevši od izvrsnog gotskog horora “The Devil’s Backbone, preko energične strip adaptacije “Hellboya” pa sve do njegova još uvijek jedinog pravog remek-djela, filma “Panov labirint”. Vizuelno, po uzoru na ilustracije Grisa Grimlyja, primjetna je snažna prisutnost utjecaja njemačkog ekspresionizma. Pinocchija je del Toro režirao zajedno sa Markom Gustafsonom, majstorom stop motion animacije, koji je sličan posao radio i za Wesa Andersona na njegovu ostvarenju “Fantastični gospodin Fox”. Čini se da je stop motion animacija sa istovremenim dojmom stvarnog i nestvarnog, zaista idealan format za uprizorenje priče o drvenom dječaku čija fizikalnost nagovještava ljudskost. Na kraju, „Pinocchio“ je jedno od zrelijih ostvarenja Guillerma del Tora, filmaša čija je vizija, ambicioznost i predanost, pomogla da Collodijev besmrtni klasik konačno dobije adaptaciju kakvu zaslužuje.
4. Avatar
Koristeći se tehnološki najsavremenijim i najsofisticiranijim specijalnim efektima svoga vremena, „Avatar“ Jamesa Camerona iz 2009.godine, postao je komercijalno najuspješniji film svih vemena. On je ujedno predstavljao veliki povratak 3D tehnologije na velike ekrane. Nakon ogromnog uspjeha „Avatara“, Cameron ubrzo najavljuje planove za snimanje nastavka svog megahita, ali ne jednog već čak četiri nova poglavlja. Naravno, uz poznatu Cameronovu ambicioznost, perfekcionizam i posvećenost vizuelnom identitetu, trebalo je punih 13 godina do premijere drugog dijela onoga što sada već zvanično možemo nazvati serijal Avatar. Drugi film podnaslovljen „Put vode“ servira nam poznatu priču uz vrlo ozbiljan upgrade u CGI digitalni efektima kakve do sada nismo imali priliku vidjeti. Ali s obzirom na veliku vremensku distancu između prvog i drugog filma, postavlja se pitanje da li je riječ o ostvarenju vrijednom 13-godišnjeg čekanja? Oni koji traži kakav ozbiljan ep kompleksne naracije definitivno su na pogrešnom mjestu. Ali za one koji su spremni predati se zavodljivoj vizuelnoj imaginaciji Jamesa Camerona, onda je odgovor apsolutno da!
Na kraju prvog „Avatara“, bivši marinac Jake Sully napustio je u potpunosti svoje ljudsko tijelo kako bi mogao početi novi život u obličju Na’vija, autohtonih humanoidnih plavih stvorenja koja žive u harmoniji sa prirodnim svijetom mjeseca Pandora, udaljenog cijelu galaksiju od Zemlje. Od događaja iz prvog filma prošlo je petnaestak godina. Jake je vođa Na’vi pobunjenika koji su se digli protiv ljudskih agresora. Bivši Sullyjev komandir Miles Quaritch kloniran je u Na’vijsko tijelo sa sličnim zadatkom kao u prethodnoj misiji – da zaustavi ustanak domicilnog stanovništva. Nakon sve učestalijih i snažnijih napada Zemljana, Jake i njegova supruga Neytiri, zajedno sa djecom, primorani su da napuste šume Pandore i upute se ka primorskim krajevima. Tamo pronalaze utočište kod morskog klana Metkayina dok istovremeno Quaritch na sve načine pokušava pronaći Sullyjevo sklonište.
“Avatar: Put vode” Jamesa Camerona nesumnjivo je djelo sa mnoštvom mana, ponajprije osjetnih u dvodimenzionalnom, predvidljivom scenariju za kojeg su zaslužni Cameron i scenaristički dvojac Rick Jaffa i Amanda Silver. Čini se da je redatelj toliko duboko porinut u klasično hollywoodsko pripovijedanje jer je posljedica toga da praktično ne postoji ni jedan element zapleta koji nije prepoznatljiv ili koji ne dotiče neka opća i rudimentarna mjesta sedme umjetnosti. Prvi film je također građen na prozaičnom scenariju i “Put vode” ne pokazuje nimalo napretka u dramaturškoj nadgradnji. Nastavak donosi možda nešto manje konvencionalnog i staromodnog u odnosu na prethodnika ali i dalje je riječ o filmu opterećenom plastičnom karakterizacijom, nezgrapnim dijalozima i simplificiranim moralnim porukama o tradicionalnim obiteljskim vrijednostima i značaju zajedništva. A fundamentalna premisa o kolonizatoru koji se pridružuje koloniziranim, prežvakana je nebrojeno puta. Takav sadržaj nameće pitanje – šta onda takvo ostvarenje radi na listi najboljih filmova godine? Odgovor je jednostavan … “Avatar: Put vode” vizuelno pruža istinski osjećaj filmske magije i čudesnog kakav jako dugo nismo mogli vidjeti na filmskim platnima. Cameronova imaginacija glavna je kreativna snaga djela. Silne godine uložene u definiranje i razradu 3D efekata kako bi se što vjernije oživio svijet Pandore, osobito onaj podvodni, nedvojbeno pokazuju opravdanost. Nevjerovatni Cameronov poduhvat na trenutke je toliko hiper-realističan da se njegovo ostvarenje svojom uvjerljivošću ne razlikuje previše od kakva prvoklasna BBC-jeva dokumentarca o prirodi sa Davidom Attenborougom. Redateljeva ogromna strast (skoro pa opsesija) prema evolucijskoj biologiji i tajnama morskih dubina evidentna je praktično u svakom kadru. Stvorenja koja nastanjuju Cameronov fiktivni mjesec (u nastavku poseban naglasak je na okeanskom ekosistemu) doimaju se zapanjujuće stvarno, gotovo opipljivo, upečatljivije vjerovatno od bilo kojeg CGI filma koji mu je prethodio. Filmaš ponovo dokazuje i da još uvijek nema premca kada je riječ o kreiranju istinskog hollywoodskog blockbuster spektakla, naročito u režiranju akcijskih sekvenci. Finalnih pedesetak minuta novog “Avatara” svojom grandioznošću, uzbudljivošću i impozantnošću uveliko nadmašuje sve što je npr. Marvel učinio posljednjih petnaestak godina. “Put vode” iznova suprotstavlja dvije Cameronove kontradiktorne tematske preokupiranosti. S jedne strane imamo redateljeve antikolonijalne i antiimperijalističke humanističke poruke odjevene u ruho ekološkog spiritualizma i romantičarskog stava prema zaštiti okoliša. A s druge strane je njegova dobro poznata zanesenost militarističkim svjetonazorom i futurističkim teškim naoružanjem. Ushit je to primjetan u većem dijelu njegove filmografije (Terminator, Aliens, Bezdan, Istinite laži). Na kraju, čini se da se istorija ponavlja. Baš kao što je prvi “Avatar” revolucionizirao 3D tehnologiju, čini se da će sa “Putom vode” James Cameron ponovo biti inovator i osoba koja mijenja pravila igre. Riječ je moguće i o jedinom živućem filmskom autoru koji doslovno konstruira i patentira novu tehnologiju kako bi snimio film (u ovom slučaju riječ je o nikada prije korištenoj tehnici kombiniranja pravih podvodnih snimaka sa tehnikom praćenja pokreta, performance capture). U postcovid vremenu kada se sve manje ljudi odlučuje za odlazak u kino dvorane, ako postoji redatelj koji će uvjeriti gledatelje u veliku distinkciju između kino platna i LED televizora onda je to James Cameron. Njegov “Avatar: Put vode” autentični je kino spektakl koji budi nadu da nije riječ o izumrloj vrsti i kojeg kao takvog treba cijeniti i gledati.
3. Na zapadu ništa novo
Slavni roman Ericha Marije Remarquea „Na zapadu ništa novo“ prvi put je objavljen 1929. godine. U knjizi je Remarque, inače njemački veteran Prvog svjetskog rata, eksplicitno opisivao fizičke i mentalne traume njemačkih vojnika tokom ratnih godina kao i otuđenost od civilnog života koju su ispoljavali povratnici s fronta. Roman se umnogome razlikovao od dotadašnjih djela koja su uglavnom glorificirala ratovanje. Remarque je u književnosti praktično revolucionizirao žanrovski horizont decidno i bez zadrške opisujući stravičnu realnost rata. „Na zapadu ništa novo“ se danas po mnogim teoretičarima smatra i prvim istinskim antiratnim romanom. Djelo je bilo toliko uvjerljivo da ga je Nacionalsocijalistička stranka proglasila izdajničkim i demoralizirajućim. Knjiga je zabranjena i masovno spaljivana, a Remarqueu je oduzeto njemačko državljanstvo zbog čega on odlazi prvo u Švicarsku a potom i u Ameriku. Ali i pored žigosanja koje je roman doživio u domovini, u velikom ostatku svijeta postaje bestseler. Nedugo nakon prvog objavljivanja, uslijedila je, za svoje vrijeme spektakularna i izvrsno režirana, hollywoodska adaptacija u režiji Lewisa Milestonea koja osvaja i Oscara za najbolji film 1930. godine. Ekranizacija je prilično vjerno oživjela mračnu Remarqueovu viziju i zasluženo osvojila brojna priznanja. Na slijedeće uprizorenje čekat ćemo sve do 1979. godine i također odlične britanske TV verzije koja osvaja Zlatni globus za najbolji televizijski film. Najnovija verzija, treća po redu, jedinstvena je iz dva prilično značajna razloga. Prvo, riječ je o najskupljem njemačkom filmu svih vremena. I drugo, prvi put konačno imamo priliku vidjeti Remarqueovo djelo na velikom ekranu onako kako ga je i sami autor promišljao … na njemačkom jeziku.
Nova adaptacija romana “Na zapadu ništa novo” vizuelno je impresivno režiran antiratni spektakl. Redatelj Edward Berger, poznat po radu na odličnim televizijskim serijalima kao što su “Teror” ili “Deutschland 83”, kompetentno pristupa izvornom materijalu, revitalizirajući barem površinski srž romana. Fundamentalna poruka o besmislu rata uobličena je u brutalno filmsko ostvarenje koje grafički i beskompromisno nastoji evocirati detalje jednog od najstrašnijih sukoba u istoriji čovječanstva. Apsurdnost Prvog svjetskog rata vidljiva je i gotovo opipljiva u skoro svakom širokom kadru Bergerova djela. Hiljade ljudi svakodnevno su gubili živote kako bi osvojili teritorij od svega nekoliko stotina metara između rovova. Njihove smrti bile su apsolutno uzaludne i beskorisne i to najprije zbog tragičnog kurioziteta Prvog svjetskog rata, sudara starog, klasičnog i stacioniranog obrasca ratovanja i nove stvarnosti u obliku dalekosežnog načina ubijanja kojeg je donijela nova tehnologija. Rezultat te diskrepancije je 17 miliona izgubljenih (uglavnom mladih) života. No Berger, za razliku od svojih prethodnika u prve dvije filmske adaptacije, ipak ne postiže dublje prodiranje u Remarqueovo sugestivno pripovijedanje. Prvotni piščev naum nije bio tek poručiti da je rat užasan. Remarque ukazuje da je veličanje i glorifikacija rata ono što i goni ljude u rat. Zbog toga njegov roman (kao i prošle ekranizacije) posvećuje znatan prostor periodu prije izbijanja sukoba, periodu kada su mladići, opijeni propagandom i željni slave, svojevoljno i bez promišljanja pristajali na učešće u neželjenim okupacijama stranih teritorija, gubeći pri tome svoju mladost, nevinost i u konačnici živote.
Nova verzija nas, osim kratkog uvoda, vodi direktno u završne dane rata, ne ostavljajući prostora za mogućnost dramskog povezivanja sa junacima. “Na zapadu ništa novo” je osuđujuća hronika tretmana kojoj je njemački narod podvrgnut od sopstvene države, hronika izgubljenih budućih generacija koje su nestale u rovovima poput žrtvenih jagnjadi, topovskog mesa u ime slijepe nacionalističke ideologije i težnje ka apsolutnoj moći. Također, u Remarqueovom romanu, glavni protagonist Paul spoznaje empatiju prema neprijatelju svjedočeći patnjama druge strane. Berger se tih snažnih detalja samo ovlaš dotiče, ne uspijevajući dokučiti slojevitiju karakterizaciju ili uobličiti podtekst. Paul i njegovi suborci ostaju tek skice daleko zamršenijih jedinki, pretjerano minimalističko rendanje psihološkog sloma Remarqueovih junaka. Time nova adaptacija ostaje ipak znatno iza leđa najboljih antiratnih filmskih klasika poput “Dođi i pogledaj” Elema Klimova, “Lovca na jelene” Michaela Cimina ili “Apokalipse sada” F.F. Coppole ali i iza najznačajnijih djela o Prvom svjetskom ratu, kao što su “Galipolje” Petera Weira, “Velika iluzija” Jeana Renoira ili još uvijek najboljeg prikaza rovovskog ratovanja, filma “Staze slave” Stanleya Kubricka. “Na zapadu ništa novo” predstavljat će Njemačku u utrci za nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma i ako se nominacija potvrdi, bit će to očekivan i zasluženi rasplet. Djelo Edwarda Bergera možda ne donosi ništa novo na žanrovskom frontu ali s obzirom na mračne oblake rata koji ponovo zlokobno paradiraju evropskim nebom, ovakva upozoravajuća ostvarenja čine se danas relevantnijim nego ikada.
2. Triangle of Sadness
Švedski redatelj Ruben Ostlund sa svojim ostvarenjem “Triangle Of Sadness” (Trougao tuge) osvojio je ove godine Zlatnu Palmu za najbolji film na filmskom festivalu u Cannesu i time se pridružio malobrojnoj skupini filmaša koji su imali privilegiju da ovu nagradu osvoje dva puta. Između ostalog, članovi tog elitnog društva su “teškaši” poput Michaela Hanekea ili Francisa Forda Coppole. Šveđanin iza kojeg je tek šest dugometražnih naslova, relativno brzo se profilirao u svjetsku kinematografsku elitu. Prvi zapaženiji uspjeh ostvaruje sa intrigantnom komedijom ega i situacije “Force Majeure” koja mu donosi i prvo veliko priznanje, nagradu Un Certain Regard na canneskom festivalu. Potom će uslijediti višestruko nagrađivani “The Square” (uključujući i Ostlundovu prvu Zlatnu Palmu) i na kraju njegovo novo djelo, već pomenuti “Triangle Of Sadness”, za kojeg je, čini se, osvajanje glavne nagrade na najprestižnijoj filmskoj smotri na svijetu, tek početak bogatog i plodonosnog festivalskog života. U svakom slučaju, sa svega tri naslova, Ostlund se uspio etablirati među vodeće svjetske celulidne autore i jednog od najznačajnijih predstavnika isprobanog skandinavskog proizvoda (a u skorije vrijeme i evropskog), društvene satire.
Nakon što je 2017. godine sa filmom „The Square“ satiričnim skalpelom secirao i ogolio povlašteni i elitistički svijet umjetničkog establišmenta, Ruben Ostlund sličnu stvar čini u svom novom djelu „Triangle Of Sadness“, ovaj put duboko režući po onim najprivilegiranijim – bogatom višom klasom. Pri tome, njegova oštrica ne poznaje suptilnost. Ostlundovo gađenje nad svojim protagonistima više je nego očigledno. On bez okolišanja, cinično i nihilistički, udara po kapitalističkom ustroju svijeta, po svjetskoj društvenoj i ekonomskoj ljestvici, ljudima kao produktima modernog kapitalizma. Pri tome on ne bira politički idealizam odgovoran za trenutno stanje, za Rubena svi su podjednako krivi … socijalisti, kapitalisti, komunisti, liberali … svi oni koji smatraju da sve ima svoju cijenu, svi oni koje su moć, bogatstvo i sujeta korumpirali i izopačili. U nekim trenucima Ostlundova alegorijska provokacija se možda doima pretjerano očiglednom i direktnom, no satira najčešće funkcionira upravo na taj način, isključivo i neposredno. A satira se čini kao popularan izričaj modernih evropskih filmaša, čemu svjedoče i uspjesi ostvarenja kao što su „Lobster“ Yorgosa Lanthimosa, „Toni Erdmann“ Maren Ade ili „Sjekira“ Coste Gavrasa.
Kao što je činio u svom prethodnom djelu „The Square“, tako se švedski redatelj i u „Triangle Of Sadness“ ne ustručava da svoje junake, koji se osjećaju izuzetno ugodno pod plaštom svojih povlastica, izlaže ekstremno neugodnim situacijama. Pa se tako Ostlundov film čini kao svojevrsna aktuelna inačica Bunuelova „Diskretnog šarma buržoazije“ i antiutopijskog klasičnog romana Williama Goldinga „Gospodar muha“ ali i kao evropska ciničnija verzija sjajne HBO-ove serije „The White Lotus“. U konačnici, „Triangle Of Sadness“ možda ne nudi izuzetno originalan pristup tematici koju obrađuje i sve satirične dosjetke ne funkcioniraju podjednako komično i britko ali djelo Rubena Ostlunda ipak posjeduje dovoljno stvaralačke iskre i posvećenosti da zasluži epitet jednog od boljih filmova viđenih u 2022. godini.
1. The Banshees of Inisherin
Novo ostvarenje britanskog redatelja Martina McDonaghe „The Banshees Of Inisherin“ (slob.prijev. Duhovi Inisherina) četvrti je filmski naslov u karijeri inače svjetski renomiranog pozorišnog dramatičara. Pokazat će se da su ta četiri ostvarenja sasvim dovoljna da McDonagh stekne reputaciju i jednog od najznačajnijih aktivnih filmaša današnjice. Njegova prijašnja djela “In Bruges”, “Seven Psychopaths” i “Three Billboards Outside Ebbing, Missouri” vrhunske su crnohumorne kolekcije satire i duboko humanih tema, odjevenih u tradicionalni pripovjedački štih. „The Banshees Of Inisherin” samo potvrđuje o koliko talentiranom reditelju i pogotovo scenaristi je riječ i najavljuje njegovu ozbiljnu utrku za Oscara u kategoriji najboljeg filma.
Godina je 1923. na fiktivnom irskom otoku Inisherin. Padraic i Colm su već dugi niz godina najbolji prijatelji. Međutim, jednoga dana Colm iznenada odluči da prekine to prijateljstvo. Padraic teško prihvata takvu naglu odluku i zahtijeva objašnjenje koje mu, u početku, Colm odbija dati. Ipak, poslije izvjesnog vremena, Colm mu pojašnjava da više nema vremena u životu za besmislene isprazne razgovore i da mu se jednostavno više ne dopada Padraicovo društvo. Želi se posvetiti komponiranju muzike za šta su mu neophodni mir i tišina. Prostodušni Padraic ne uvažava takav izravan odgovor kao konačan i nastavlja nametati svoje društvo bivšem najboljem
prijatelju, nastojeći pronaći način kako da izgladi stvari među njima. Ta nastojanja iziritirati će Calma do te mjere da će početi prijetiti kako će sjeći sopstvene prste ako ga se ne ostavi na miru. Obojica su tvrdoglavi ljudi što će njihovu zavadu dovesti do nasilne rezolucije. Istovremeno, na kopnu bjesni Irski građanski rat.
Jednostavna premisa filma „The Banshees Of Inisherin” sugerira i naizgled jednostavna i razložna pitanja. Zar dvojica glavnih protagonista nisu mogla naprosto prekinuti prijateljstvo? U krajnjoj liniji, Colm ne duguje ništa Padraicu. No, McDonagh vrlo dobro zna da malo šta (a naročito ljudski odnosi) funkcionira bez komplikacija i zamršenosti. Autor potom koristi svoju fundamentalnu hipotezu iz koje crpi pravu riznicu tematskih i psiholoških motiva. Važnost prijateljstva, egoizam, prkos, unutarnji konflikti, melanholija, sve to projicira emotivni i tematski vrtuljak u kojemu se McDonagh nepredvidljivo poigrava sa načinima kojima će svoje gledatelje istovremeno nasmijati i uznemiriti. Vizuelno struktuiran poput kakve stare narodne irske bajke, „The Banshees Of Inisherin” je tragikomedija u kojoj redatelj-scenarista vrlo vješto balansira egzistencijalizam sa humorom, tamu i svjetlost, realizam sa tonovima magijskog realizma. Problematika izolacije, gubitka, depresije, smrtnosti, neprimjetno se isprepliće sa komičnim dosjetkama i upadicama koji su najprije zasluga izvrsne karakterizacije i još boljih britkih dijaloških poigravanja Martina McDonaghe. Crna komedija je žanr izuzetno težak za konceptualno formiranje a potom podjednako težak za uspješnu narativnu realizaciju. No, McDonagh to čini s ogromnom lakoćom, očigledno prirodno i talentom sklon ovakvom umjetničkom izričaju. Kajanje, oprost, neispunjeni snovi, bijes i ogorčenost, tradicija, usamljenost i ljudska priroda, analitički koegzistiraju u mikrokosmosu fiktivnog otočića Inisherin kojeg britansko-irski autor suprotstavlja širem i podjednako apsurdnom konfliktu u pozadini, Irskom građanskom ratu. Martin McDonagh nakon svog izvrsnog igranog prvijenca “In Bruges” iz 2008.godine ponovo u glavnim rolama spaja Colina Farrella i Brendana Gleesona, dvojac koji još jednom pokazuje da sjajno funkcioniraju kao komični par. Pri tome, Farrell je naročito upečatljiv i njegova interpretacija Padraica jedna je od najboljih u glumčevoj karijeri, karijeri koja se čini da posljednjih godina ide skoro nevjerovatnom uzlaznom putanjom. Vrijedi svakako spomenuti i odličnog mladog glumca Barryja Keoghana (The Killing of a Sacred Deer, Dunkirk) u još jednom netipičnom i dojmljivom nastupu. Na kraju, „The Banshees Of Inisherin” je nedvojbeno jedno od najboljih celuloidnih djela viđenih u kvalitetom izuzetno slabašnoj 2022.godini. Bez obzira na to, ostvarenje Martina McDonaghe neosporno pripada samom vrhu onoga što crna komedija kao žanr može ponuditi, smještajući je uz sami bok klasicima kao što su “Anđeo uništenja” Luisa Bunuela, “Fargo” braće Coen ili “Trainspotting” Dannyja Boylea.
