Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Večera budala“
Na sceni Pozorišta mladih Sarajevo je premijerno izvedena predstava „Večera budala“ koju je prema komadu Francisa Vebera, postavio Adis Bakrač. Iako je riječ o još jednom popularnom tekstu žanrovske egzotičnosti, za kakvim Pozorište mladih često poseže, odlučno izbjegavajući prostor autorske društvene angažovanosti, pa i bježeći od domaćeg teksta kao „đavo od krsta“, dojam je da se ovaj put sve to isplatilo, s obzirom da se konačno dobila jedna čista bulevarska komedija koja direktno komunicira sa publikom i koja, u konačnici, na repertoar donosi čistu razbribrigu. Jer, jedna od obaveza teatra jeste da ponekad, ali samo ponekad, u potpunosti oslobodi svoju scenu za dobri stari smijeh.
„Večera budala“ ili „Le Dîner de Cons“ kako je originalni naziv, klasičan je primjer dobro skrojene komedije zabune, koju je 1998. godine proslavila njena filmska verzija poznata kao „Večera s idiotom“, čiju režiju potpisuje upravo Veber. Ono što određuje Veberov komad jeste čvrsta dramaturška struktura, sa izrazito jednostavnim ali krajnje uvjerljivim zapletom, sa likovima suprotnih strjemljenja koja dovode do konstantnih sukobljavanja, a koji se (ne)očekivano pojavljuju na vratima stana, dolaze i odlaze, sa dijaloškim mikro olujama koje zalaze u sve pore života, sa radikalnim, a opet jedinim logičnim preokretom i raspletom koji svemu daje sasvim novi smisao i jednu urnebesnu situaciju zabune smješta u ozbiljan društveni kontekst. Zbog same Veberove dramaturgije koja počiva na izokrenutoj stvarnosti, a koja je u cjelini zadržana u ovoj predstavi u kojoj inače nije angažovan dramaturg, naslov „Večera budala“ se nameće kao najbolji prijevod koji definišući sve likove kao budale, savršeno skriva konačno lice komada. Iz istog razloga potrebno je radnju iznijeti u okviru sižea koji svoj razvoj počinje suptilno, jednom uobičajenom večernjom bračnom razmiricom, bogatog izdavača knjiga Pierrea Brochanta (igra ga Alen Muratović) i lijepe i zavodljive Christine (igra je Anja Kraljević), a glavni razlog je dolazak neobičnog gosta Francoisa Pignona (igra ga Mario Drmać) strastvenog maketara mostova od šibica koji se nada saradnji sa Pierreom. U stidljivom štrihu koji je napravio sam reditelj, zadržani su još i Leblanc (igra ga Sabit Sejdinović), bivši Pierreov najbolji prijatelj, zatim finansijski inspektor Cogne koji je inače u filmu izbačen (igra ga Damir Kustura) te poludjela nimfomanka Marlene (igra je Aida Bukva) s kojom se kao centralnim likom zabune, svakako moglo i odlučnije dramaturški poigrati.
O rediteljskom konceptu Adisa Bakrača se nema mnogo toga reći, osim da je tekst zadržao u ozračju moderne bulevarske farse i duhu pučke pozorišne zabavljačke tradicije, fokusirajući se na prevaru i zabunu te insistirajući na seksualnim i ljubavnim temama, a nesvjesno posuđujući od kabareteskog, klaunovskog, od slapsticka, burleske, vodvilja i sitcoma. Upravo je ovakav rediteljski pristup, za glumce ostavio slobodan izbor u njihovim pojedinačnim kreacijama, pa će tako i oni u tragovima podsjećati na izvedbe Genea Wildera ili Jerryja Lewisa. Ono što se može izdvojiti kao ispravno rješenje, jeste vizuelno sjedinjenje tradicionalnog i modernog, pa se recimo scenografija Narde Nikšić i kostimografija Amne Kunovac Zekić, mogu posmatrati i u okviru epohe, dok su istovremeno postojani i u savremenom trenutku, u kojem je Pierreov stan dio prošlosti jednako kao i sadašnjosti. Taj stan je nešto poput dekora kreiranog za potrebe snimanja francuske ili sitcom komedije s kraja prošlog stoljeća, ali koji je i danas apsolutno useljiv, posebno ako će u njemu boraviti isto tako suprotne kostimografske pojave, ona Pierreova sa satenskim kućnim ogrtačem te ponekim plavim pramenom koji uobičajenom dodaje bizarno, i ona Francoisova koja kao da dolazi iz lutkarskog, sa narandžastom perikom fudbalerke, kariranim sakoom i tregerima. Povremeno pucanje zidova ovoga stabilnog i zatvorenog svijeta, doći će sa apsolutno neodgovarajućim, ili čak amaterskim rješenjem upotrebe telefona, čija je uloga u komadu izrazito bitna, pa je rekvizita starog telefona sa brojčanikom oživljena zvučnim oglašavanjem moderne sekretarice, sa unaprijed snimljenim off-ovima, što se može definisati kao nasilni prodor tehnologije u jedan zaleđen, ali istinit retro teatarski trenutak, vanjskim sredstvom koje pojednostavljuje, ali i pojeftinjuje. Ipak, ono što štiti ovu predstavu od veće materijalne štete, jeste definitivno odricanje od bilo kakvog povezivanja sa bosanskohercegovačkom svakodnevnicom, doslovno i metaforički, kroz život ili humor, pa će gledatelji ipak do kraja ostati u jednom teatarskom francuskom stanu, u kojem se samodovoljni i umorni hedonista Pierre te nezaustavljivo vrckavi i energični, ali i bolno usamljeni Francois, bore između apsurdnog i urnebesnog, skeča i gega, istine i laži, pa ko prije stigne do telefonske slušalice.
Kao što uvjerljivost u lutkarstvu zavisi od glumačke vještine da pronađe odgovarajuću dušu za oklop lutke, tako i u ovoj predstavi priroda humora počiva na glumačkoj igri, bez koje ne bi bilo ni francuskog stana, ni komedije situacije, ni inteligentnog zapleta, ni uvjerljivog raspleta, ni istine, ni smijeha. S jedne strane centralnog odnosa, Muratovićev Pierre je sebični i bahati magnat čije fizičko povrjeđivanje i pognutost ukočenih leđa, ukazuje na njegov duhovni umor i zasićenost rutinom svakodnevnice, u kojoj svingerski žudi za nečim novim, drugačijim, apsurdnijim, bolesnijim. Muratovićeva izvedba u mnogome mijenja lik nabolje, jer iako okrutnost njegovog hobija „budala za večeru“ proizilazi iz čiste zlobe, on ne izaziva animozitet kod gledatelja, već ga osvaja komičnim šarmiranjem i potpunim ogoljevanjem svoga karaktera. Ispod svilenog plašta samopouzdanja i samodopadnosti, krije se nesigurni i slomljeni muškarac, kojem će tek definitivni odlazak Christine, osvijetliti prazninu naizgled ispunjenog života. Dok on usporava vrtešku komičnosti glavne apsurdne situacije, Mario Drmač kao Francois je uporno ubrzava sa novim zabunama i pogreškama, dovodeći je do tačke pucanja i prouzrokujući nova bizarna mikro stanja. Mario Drmač jeste do zadnjeg treptaja oživljeni lutak sa velikim očima i izbačenim zubima, koji svojim glupavim postupcima i luckastim akcijama, oslobađa toliko ljudskosti da usput nestanu svi tragovi karikaturalnosti njegovog lika. U ovaj stil oslobođene ekscentrične igre, savršeno se uklopio i Damir Kustura kao fanatični i šašavi inspektor, pa i Aida Bukva kao Marlene, dok balans između svjetova realnosti i začudnosti drže Sabit Sejdinović i Anja Kraljević, čiji je lik također mogao biti nešto kreativnije dramaturški iskorišten. Na svu sreću, ovo je „samo“ komedija koja treba da zabavi publiku, pa u njoj i ne treba tražiti velika umjetnička dostignuća ili društvene zaključke. Ovo nije predstava koja ima za cilj da probudi empatiju kod gledatelja, ona ne progovara o usamljenosti niti je analizira kao društveno pitanje. Ona se autorski ne dotiče postojanja savremenog čovjeka niti njegovih najvažnijih potreba, ljubavi i zadovoljstva, znanja i talenta. „Večera budala“ jes predstava koja čistim jezikom komedije izjednačava pametne i budale, i dok se prvim mi smijemo, ovi drugi se još glasnije smiju nama. Ali, u teatru je dozvoljeno smijati se, zar ne?
