Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “U posjeti kod gospodina Greena”
Da istinski teatar i dalje u mnogome počiva na nosivim stubovima dramskog teksta, kao i to da se njegovim pravim izborom, sigurnije i izvjesnije dolazi do skrivenih odaja neosvojivog teatarskog doma, jasno dokazuje nova predstava Sarajevskog ratnog teatra, “U posjeti kod gospodina Greena”. Kako teatar svoja vrata otvara samo za svoje najiskrenije goste, umjetnike, dramatičare, reditelje, glumce, koji će unijeti svjetlo u njegove neotkrivene sobe, u koje potom pozivaju publiku, tako je sada “dozvolio” ulazak samo tekstu, dvojici glumaca i jednoj dramaturginji, bez reditelja. Bazirana na istoimenom komadu američkog dramatičara Jeffa Barona i potpisana, dakle, kao autorski projekat Mikija Trifunova, Albana Ukaja i Nejre Babić, “U posjeti kod gospodina Greena” je predstava čiji poziv u topli teatarski dom publika ne treba odbiti, jer, u svijetu otuđenosti, preostalo je malo prijateljskih posjeta.
Praizveden daleke 1996. godine, tekst Jeffa Barona, za kojeg se može reći da je duhovitija i zabavnija verzija Arthura Millera i njegove dubinske karakterizacije likova, i dalje predstavlja vapaj ljudskosti, te donosi gotovo zaleđenu sliku svijeta u kojem se, čini se, sve mijenja, osim predrasuda prema drugom i drugačijem. Nakon skoro 500 različitih postavki, u više od 50 zemalja širom svijeta, duodrama “U posjeti kod gospodina Greena” je dočekala i svoju izvedbu u gradu koji se oduvijek suočavao sa svojim unutrašnjim različitostima, a u tom nikada završenom procesu se, baš poput Baronovih likova u New Yorku, 86-godišnjeg jevrejskog udovca, Gospodina Greena (igra ga Miki Trifunov) i 30-godišnjeg uposlenika American Expressa, Rossa Gardinera (igra ga Alban Ukaj), mijenjao i oblikovao, padao i rastao, odustajao i nastavljao, patio i smijao se.
Kao i svaka druga iznenadna posjeta i ova počinje kucanjem, ali kako su glumci već prisutni na sceni, te međusobno razgovaraju, čekajući publiku da se smjesti u improvizovano gledalište, upravo je kucanje znak koji definiše početak predstave i koji razdvaja teatar i stvarni trenutak. Dakle, u posjetu kod jedva pokretnog gospodina Greena, dolazi dobronamjerni Gardiner, jer je, kako će se uskoro ispostaviti, upravljajući svojim automobilom zamalo udario Greena, pa je njegova kazna društveno-koristan rad. Naime, on će narednih šest mjeseci morati sedmično posjećivati gospodina Greena i pomagati mu u svakodnevnim kućnim poslovima, ali već nakon prve posjete postaje jasno da će čišćenje stana i donošenje “dobre hrane” biti samo popratna radnja, a da će dvojica stranaca, zapravo, razgovarajući i otvarajući se jedan drugom, pospremati vlastite živote, odnosno, ono što je prošlost ostavila od njih.
Rediteljsko rješenje do kojeg je došao autorski trojac, a koje zasigurno izdvaja ovu postavku od barem većine od onih 500, jeste uvođenje trećeg lica u koncept, i to bez narušavanja strukture teksta, već izdvajajući ga izvan scene u postupku “teatra u teatru” i cijepajući teatarsku fikciju na okvirnu i umetnutu. Treće lice je, dakle, sama dramaturginja Nejra Babić, koja će, izdvojena ispred scene, a ispod gledališta, poput suflera, doprinositi stvaranju novog teatarskog svijeta, ali će istovremeno razgraničavati stvarnost od teatra, publiku od glumaca, likove od glumaca. Iako će njeno povremeno došaptavanje glumcima i “bacanje” replika djelovati suviše naivno i bespotrebno, s obzirom na to da će i sami glumci izlaziti iz svojih uloga i međusobno se pomagati, njena konceptualna prisutnost će, ipak, u mnogome doprinositi iskrenosti ovoga teatarskog čina, ogoljavajući pred publikom proces njegovog nastanka. “Jesmo li svi spremni? Ajmo Miki”, reći će glumac Ukaj, prije nego li “postane” Gardiner i prije nego li “pokuca” za ulazak u oskudni, ali topli dom gospodina Greena. Iako će ovakve “pauze”, publiku konstantno izbacivati iz radnje i iako će možda djelovati da im onemogućavaju povezivanje sa likovima, one će dokazati i nešto mnogo važnije, a to je da publika u teatar ne dolazi radi još jedne doze izmišljene stvarnosti, već radi samog procesa njenog nastanka, radi direktnog kontakta sa glumcima, i jer žele osjetiti toplinu doma u koji ih upravo glumci pozivaju. I zaista je zapanjujuće posmatrati publiku u ovoj predstavi koja u jednom trenutku prihvata tihu interakciju sa glumcima, a već u drugom se u potpunosti predaje sudbinama likova, koje ti glumci stvaraju. Stiče se dojam da u ovakvom konceptu, u kojem je postojanje glumca osviješteno, teške i naizgled daleke teme, publika lakše prihvata kao svoje, jer glumce poistovjećuje sa likovima, nesvjesno ubjeđujući sebe da je usamljeni i ogorčeni gospodin Green upravo taj starac kojeg povremeno oslovljavaju sa Miki, da odbačeni homoseksualac Gardiner zaista nosi istu plavu košulju kao Ukaj, i da isti takav topli jevrejski dom zaista postoji negdje u Sarajevu. Ipak, s vremenom se stiče utisak da se uloga dramaturginje/suflerke možda mogla dodatno proširiti, s obzirom na to da se na njeno prisustvo s vremenom u potpunosti zaboravi, odnosno da se sam proces nastanka predstave mogao kreativnije ogoliti pred publikom.
Naravno, konačni cilj svakog autorskog postupka u teatru jeste da predoči određene teme i postavi neophodna pitanja za društvo u kojem nastaje, da publika barem osjeti promjenu kod likova, ako već ne bude spremna da se odrekne vlastitih predrasuda. A upravo su predrasude prema osobama homoseksualne orijentacije najrazornije, što svakako dokazuje i period od 26 nepromjenjivih godina, tokom kojih se od praizvedbe teksta u američkom gradiću Stockbridgeu, do njegove postavke u Sarajevu, mržnja prema homoseksualcima samo povećavala. Međutim, “U posjeti kod gospodina Greena” nije predstava o homoseksualnosti, niti o položaju jevrejskog naroda, već o samoći i potrebi za pripadanjem, i nema za cilj da potiče na promjenu bilo čijih stavova, već da pozove na upoznavanje i predoči moć razgovora, tog najvažnijeg dramskog sredstva i najsnažnije sile prirode ljudskog roda, koja tugu pretvara u smijeh, a mržnju u ljubav. Jer, ako dvojica glumaca, uprkos velikoj razlici u godinama i zasigurno drugačijim pogledima na život, Miki i Alban, mogu prihvatiti različitosti svojih likova i suočiti se sa njihovim sudbinama i predrasudama, zašto to onda ne bi mogao učiniti bilo ko unutar svoga unutrašnjeg svijeta, pomislit će publika. “Eto ga Miki, gotov prvi čin, još samo drugi”, reći će Ukaj svome starijem kolegi, a zatim se obratiti publici: “Jel` ovo bilo dobro?”, tražeći od nje, upravo, prepoznavanje njega kao glumca.
Svoju interakciju sa gledateljem će autorski trojac početi i prije same predstave, ručno napisanim pismom u koverti, koje upućuje na sva ona silna pisma kakva je kćerka gospodina Greena krišom slala svojoj majci i njegovoj voljenoj Yetti, povezujući gledatelja sa centralnim motivom komada, ali istovremeno mu razbijajući iluziju o njegovoj izolovanosti od otuđenog svijeta i pozivajući ga na neko novo upoznavanje u stvarnom životu, jer “uvijek imaju neka vrata koja čekaju kucanje”. Ovaj čin “teatra izvan teatra” nije i ne može nikako zaživjeti u pravom obliku, jer pisma, zapravo, nikada nisu ni poslana, i dostupna su publici tek prije samog početka predstave. Ali, ipak, ima nešto romantično u čitanju pisma u kojem neko opisuje proces rada na predstavi, te u kojem navodi “probleme” sa rekvizitima, sa plavom haljinom koja je “pala sa vješalice” ili sa gramofonom koji je “počeo svirati iako ga niko nije upalio”, pa čak i nakon izlaska iz pozorišta.
Uz zaista odmjerenu dramaturgiju koja, bez radikalnijeg štriha, postepeno razlaže tekst i u cikličnom ponavljanju otkriva prošlosti Baronovih likova, njihove skrivene strahove, zaboravljene radosti, izgubljene nade, te uz veliku posvećenost detalju, što u samom tekstu, što u mizanscenu, sva snaga ove predstave počiva u glumačkoj igri, u tolikoj mjeri iskrenoj, opuštenoj, prirodnoj, da s vremenom postaje teško prepoznati glumce u onim trenucima kada “zaustave” radnju i “napuste” svoje likove. Ovdje se svakako mora izdvojiti igra Mikija Trifunova, u jednoj od uloga karijere, u kojoj se do u detalje osjeti proces razvoja glavnog lika, kao i intimno suočavanje glumca sa sudbinom lika kojeg igra, u kojoj se suptilno, ali odlučno prelazi iz nepopustljivosti u ravnodušnost, iz ljutnje u smijeh, da bi se stiglo do katarze, u obliku mrvica razumijevanja, u kojoj se vjeruje u fiziološku glad emocionalno izgladnjelog starca, koji predano kupi i posljednji zalogaj tople pileće supe, a koji se već u narednom trenutku do krajnosti prepušta spokoju, koji dolazi sa paljenjem hanukije kao da je ona oduvijek bila u njegovim rukama.
Kada se na kraju dvije kućne lampe konačno ugase, a gramofon prestane da svira, kada umjesto očišćenog stana pred publiku stanu dvije pročišćene duše izmišljenih likova iz dalekog New Yorka, neće ostati ništa više od napuštenog teatarskog doma, iz kojeg će svako moći ponijeti nešto za sebe, u svoj dom, u svoju porodicu, među svoje prijatelje, pa makar to bila i ostala ravnodušnost.
P.S. Ne zaboravite barem porazgovarati sa nekim, možda razgovor zaista bude dovoljan.
(Foto: Muhamed Osmanagić)
