Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Ovo malo duše”
35 godina od premijere filma
“Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovijedao da po toj nji’ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina. – Mašala: hiljadu godina! To bi bio život. I šta je bilo? – To je bilo kad je Bog prvog čo’jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i … i ženu mu stvorio. Samo, u nekak’e jabuke da ne diraju. Eto, biva ‘vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo. – I šta je bilo? – Al’, ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel’, naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o’tada se čo’ek pati, živi i ‘m’re kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene. – O, jeb’o joj ja mater!”, uvodna je scena televizijskog filma Ovo malo duše (1987) režisera Ademira Kenovića, u kojoj starosjedilac jednog sela u BiH, Jusuf (Zaim Muzaferija) pripovijeda religijski izvještaj o Postanku. Upravo ovakav uvod smješta ovu autentičnu bosansku priču u kontekst postanka čovjeka i uz pomoć religijske prapovijesti o Adamu i Evi, Ademu i Havi, definiše prokletstvo čovjekovog boravka na ovome svijetu. U tom smislu, svakako nije slučajno niti ime najstarijeg, najiskusnijeg i najmudrijeg mještanina, Jusufa (jedanaestog Božjeg poslanika po islamu), samo što je na ovome svijetu i u surovosti ruralne bosanskohercegovačke svakodnevnice, njegovo pripovijedanje svedeno na vic. Na ovaj način, režiser kreira centralni antagonizam ideosfere, u kojem je na jednoj strani religijski aspekt koji daje okvir smislu čovjekovog postojanja, a na drugom njegov tragični, tužni i apsurdni život. Jer, čovjeku koji se „pati, živi i ‘m’re kao svako drugo hajvanče“, Adem i Hava nisu uzvišeni preci kojima on duguje udahnuti život, već uzrok njihove ovozemaljske patnje i nemogućnosti konačnog ostvarenja. Ipak, ljudskom biću sa dušom, dat je jedan razlog za njegovo rođenje, a to je ljubav.
Adem i Hava u zabačenom selu nedaleko od Tuzle i neposredno nakon 1945. godine su Nihad (Davor Janjić) i Senada (Branka Bajić), koje pokreće jedino ljubav. Nihadova direktna, sirova, muška i Senadina nesvjesna, potisnuta, ženska, za koju nema prostora u ovozemaljskom životu. Jer, njegovo cjelokupno trajanje preuzele su fizičke, psihološke i moralne borbe te društvene, historijske i klasne ograde, koje ne dozvoljavaju čovjeku da iskoristi „ovo malo duše“ za nešto dobro, već ga uslovljavaju da pati i posrće u zlo. “A šta ti je Senada? – Senada mi je jaran. – Čuuuj, jaran. Ne more to tako. Muško i žensko ne mogu biti jarani. Il’ su familija il’ nisu ništa.”, kaže Nihadu njegova tetka. Sa majkom na samrtničkoj postelji, strogim ocem, apsolutnim siromaštvom u državi, bremenom tradicije okorjelog patrijarhata, klasnim porodičnim razlikama, Nihadu ne preostaje ništa drugo, nego li da se pomiri sa sudbinom i nemogućnošću ostvarenja ljubavne veze sa Senadom. Naime, nakon što Nihadov otac, Ibrahim (Branko Đurić) za svoga sina zatraži Senadinu ruku od njenog oca, bogatog trgovca, a ovaj momentalno odbije, Nihad biva primoran da oženi onu koju ne voli, a sve kako bi bolesnoj majci ispunio posljednju želju. Međutim, to neće značiti i definitivni kraj njegove ljubavi prema Senadi, i okončanja njihovih nevinih, simpatičnih, iskrenih „ašikovanja“. “A imaš li ti s kim? – Šta? – Da pričaš? – Misliš imam li nekoga kome možeš reći sve što ti leži na duši, a da ti ne kaže da si poludio? – Ja. – Nekoga, ko će i da mu ne kažeš ništa sve sam razumjeti? – Takvog, jel imaš? – Odkud mi bolan?”, iskrena je Senada u ponovnom susretu sa Nihadom.
Osim religijskih simbola prisutnih u filmu, kao što su dakle, imena, ali i jabuke koje je Latif (Saša Petrović) trebao prodati i kupiti otoman, ali ih je „propio“, a ispod čijih stabala Nihad i Seanada najčešće „ašikuju“, Kenovićevo ostvarenje obiluje i znakovima koji se tiču prolaznosti vremena, kao što su željezničke pruge, vozovi, ali i motivima koji religijskom aspektu suprostavljaju nauku i njeno stidno probijanje u seoske predjele. “Hej školarko, možel’ to biti istina da su ljudi postali od majmuna?”, upita Nihad Senadu. “Tako nastavnik govori”, kaže ona. “A kaže l’ i za sebe da je post’o od majmuna?”, upita Nihad ponovno. Nadalje, uprkos izrazito niskoj tehničkoj kvaliteti ovoga ostvarenja, režiser Kenović, scenarista Ranko Božić, snimatelj Mustafa Mustafić te kostimografkinja Sanja Džeba, uspjeli su stvoriti konstantni osjećaj nostalgije za nedostižnom srećom i toliko traženim „rahatlukom“, ali i ukrotiti istinski oblik života, u mjeri koju je postigao malo koji film u historiji bosanskohercegovačke kinematografije. Tome je u mnogome doprinio filmski stil svojstven dokumentarističkom filmskom rodu te onome što Andréa Bazin naziva „tehničkim realizmom“ i elementima njegove teorije kao što su: naturšici, prirodno osvjetljenje, statična kamera, realistične lokacije…, a ne smije se naravno zaboraviti niti na glumačku podjelu, zahvaljujući kojoj su na jedan krajnje prirodan način, oživjeli likovi i njihove nezaboravne životne situacije i replike poput onih: “Tetka, namaži mi krišku”, “A ono, jest mi nužda, ali neću svašta u kuću”, “Nemoj babo, ubit Pujdu”… koji su se zauvijek urezali u sjećanja ovdašnje filmske i televizijske publike i postali neizostavan dio savremene bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti. Tu je svakako i muzička kompozicija Esada Arnautalića, u kojoj su u jednom tonu uhvaćeni tuga, melanholija i patnja, a sa kojom se u stvaranju jednog parčeta života, savršeno nadopunjuju, sevdalinka sa zasigurno najviše boli u svome tekstu i izvedbi, „Negdje u daljini“, ali i narodna kola, koja Ibrahim zahtijeva na svadbi.
Sa rođenjem, smrću, svadbom, dženazom, odlaskom, povratkom, tugom, smijehom, djetinjstvom i starošću, iskrenom i lažnom ljubavi, te sa kreiranjem jednog neupitnog i nezaustavljivog narativa kojeg nazivamo sudbinom, a iako oskudnog trajanja i nedovoljne dramaturške razvijenosti, Ovo malo duše je autentična filmska posveta životu. Tom bolnom i prolaznom putovanju koje toliko volimo i na čiji kraj nikada ne pristajemo, iako znamo da on neminovno mora stići.
Ali, „čovjek je, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže.“
