Savremena bh. književnost itekako svakim danom postaje sve bogatija i bogatija. Pored već poznatih imena kao što su Kaplan, Semezdin, Duraković, mnogi, već mladi književnici, svoj bijeg traže u pisanoj riječ. Pisana riječ, dakako, nosi veću težinu od izgovorene riječi, ali društvo u Bosni i Hercegovini je već upoznato kakve posljedice, ali i beneficije može nositi pisana riječ sa sobom.
Pripremio Matija Krivošić, novinar OP-a.
Matias Zečević, student novinarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, izdao je svoj drugi roman „Ćudljive vode“. Promocija njegove knjige u Odžaku, njegovom rodnom mjestu, izazvala je brojne ovacije. Pisanjem mogu izreći, sve što bih u govoru prešutio, dodaje Matias, mladi književnik.
„Počeo sam pisati iz razloga jer svi šute. Svakoga dana slušamo samo govore i prepirke ljudi koje među žitelje naše zemlje unose nemir, za to su, evo još, dobro i plaćeni. Pisanjem mogu otvoriti neke teme, za koje smatram da se već neki dugi niz godina prešućuju. O njima zasigurno mogu duže govoriti u nekome romanu, nego u svakidašnjem govoru. Ljudi danas, nažalost vole pričati o nekim veselim temama, dok od stvarnosti vješto okreću glavu.“
Dok je u svom prvom romanu, „Iščekujući zoru“, pisao najviše o temi iseljavanja mladih iz bosanske Posavine, u ovom djelu se vraća u 2014. godinu i poplave koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, sa fokusom, na njegov rodni kraj.
„Roman „Ćudljive vode“ govori o strašnim poplavama koje su pogodile bosansku Posavinu 2014. godine u svibnju mjesecu. Govori o osjećanjima ljudi tih dana, o solidarnosti o brizi jedni za druge. Također, govori i o važnosti, pravog prijateljstva, te o tome o kojoj uvijek govorim, a to je iseljavanje mladih iz Bosne i Hercegovine, a posebno iseljavanje iz bosanske Posavine.“
Naš sagovornik, Matias, je jedan od rijetkih mladih osoba, koje svojim radom žele osvijestiti društvo u BiH, odnosno, što znači voljeti svoj rodni kraj, iako su korupcija i mito izobličili njegov prvotni oblik.
„Pa, moglo bi se to, možda, svrstati u patriotsku ljubav. Opet kažem, progovorio sam iz razloga jer svi šute. Mislim da bi mi mladi trebali pokrenuti ovo društvo, barem koliko je u našoj moći. Mladi su nekad podizali revolucije, a danas je dosta njih postalo podobno elitnim skupinama koje upravljaju našim društvom.“
Kao i sa ostatkom naše države, kako navodi Matias za OP, najveći problem s kojim se suočavamo je upravo iseljavanje mladih, koji svesrdno traže bolju budućnosti, za sebe, ali i svoje porodice.
„U Odžaku za mlade gotovo da nema problema, jer nema ni mladih. Otišli su trbuhom za kruhom u nadi za pronalaskom nekog pravednijeg društva. Sama činjenica da je Odžak od 2013. godine pa do danas napustilo blizu 15.000 stanovnika – sve govori.“
Politička podobnost, sintagma je kojoj se ponovno vraćamo, kada govorimo o stanju društva u kojem jesmo, ali politika je i dalje gluha već tri decenije, ističe Matias.
„Politika u našoj zemlji, upletena je, nažalost, u sve sfere društva. Tamna slika koju gledamo godinama, morala je doći na naplatu. Jasno je da mladi žele krenuti živjeti svojim mladenačkim životom, da žele raditi ono za što su školovani. Kod nas je opće poznato, a evo, može se reći, nažalost, prihvatljivo, da ako nisi u stranci u kojoj treba biti – nema ni zaposlenja. Ovim masovnim odlaskom mladih, jasno je poručeno i politici – evo vam i zemlja, pa vi sami u njoj živite. Naravno, politika je i dalje gluha, baš kao što je i bila protekla tri desetljeća.“
Pomenuvši slobodu govora, jasno je kako ona i u Bosni i Hercegovini nije definirana. No, ovog mladog književnika, ne sputava čak niti ta činjenica, kako bi glasno govorio o svom rodnom kraju i problema koji ga okružuju.
„Ja ne radim u državnoj službi, ne primam stipendiju za školovanje, pa samim time, nitko me nema čime ucijeniti. Smiješno je uopće u Bosni i Hercegovini spomenuti slobodu govoru, a kamoli o njoj govoriti. Ja hoću o svemu ovome da govorim i nitko me ne može spriječiti. Na koncu mog školovanja, ako ovdje i ne dobijem posao, ima zemalja gdje hoću. Ako je se, tamo negdje, snašlo, nekoliko stotina, tisuća mojih sugrađana, snaći ću se zasigurno i ja.“
Kako navodi Matias, u bližoj budućnosti, nema konkretnih književnih planova, ali će i dalje ostati vjeran svome Odžaku i bosanskoj Posavini. Mladima poručuje da jedino uz hrabrost, volju i inicijativu mogu doći do svojih ciljeva, a ako dosegnemo ciljeve, možemo se nadati i promjeni.
