Pink Moon je predstava koja govori o ljudima koji su odrasli u različitim vremenima, koji imaju različite egzistencijalne položaje i poglede na svijet i život.
Muha, Mara, Barbara i Brada – likovi su predstave Pink Moon.
Predstava govori o ljudima koji su odrasli u različitim vremenima, koji imaju različite egzistencijalne položaje i poglede na svijet i život. Bez obzira na njihove različitosti, zajedničko svim ovim likovima je duboko nezadovoljstvo i usamljenost.
Svaki lik u svom svijetu koji je prilično hermetičan, pokušava ostvariti i živjeti svoj san.
Ovo je predstava koja govori o jednoj generaciji koja je odrasla u tranzicijskom vremenu i koja teško pronalazi svoj identitet. Istovremeno je i priča o generaciji koja je stasavala u bivšem sistemu i koja pokušava izgraditi svoj život u ovom sistemu što im baš i ne uspijeva.
kaže glumac iz ove predstave Zlatan Školjić.
Ključni momenat ove predstave je pojavljivanje lika Barbare koju tumači Dina Mušanović. Barbara, praveći porodični portret prikazuje svjetove drugih likova u predstavi. Ona pravi priču o ljudima koji su u stalnoj potrazi za nečim. Barbarin lik Dina komentira ovako:
Barbara dolazi da posjeti svog oca Maru s namjerom da snimi materijale koje će moći iskoristiti za svoju matursku predstavu i očekuje da će naići na tatu kakvog pamti. Međutim, ispostavi se potpuno suprotno. U tome svemu, Barbara se grčevito bori da ostvari neku vezu s ocem koju do tada nije imala.
Pored glumačkih vještina, glumci u predstavi prikazuju i svoje sviračke talente. Naime, predstavu prati živa svirka uz izvođenje autorskih pjesmama što je pripremio umjetnički tim predstave.
Svako od nas svira neki instrument, ja sviram bas, Dina je naučila svirati bubnjeve, Adis Mehanović svira usnu harmoniku, a Benjamin Bajramović klavijature. Rad na muzičkim probama mi je bio najzanimljiviji,
kaže Zlatan.
Bez obzira na epohe i društvena uređenja, subverzivnost kao odlika teatra je prisutna i to kroz propitivanje stvarnosti tako što je postavlja na samo nekoliko metara od nas.
Teatar je tu da postavlja pitanja, iako ljudi pogrešno misle da je on tu da nudi odgovore. Teatarska umjetnost je u svojim počecima bila religijski obred, a vjerujem da je i danas tu da bi nas činio plemenitijim.
