Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Oslobođenje Sarajeva“
Premijerno izvedena na sceni Sarajevskog ratnog teatra, a u adaptaciji i režiji Harisa Pašovića, predstava „Oslobođenje Sarajeva“ kao sarajevska verzija drame „Oslobođenje Skoplja“ Dušana Jovanovića, savršeno pokazuje kako se životna dramatičnost, historijska poetičnost i ratni užas, mogu izgubiti u rediteljskom konceptu koji se zadržava tek na površini slike, u kojem se (ne)svjesno gazi po vlastitim idejnim rješenjima te u kojem se odlučno oslobađa od gotovo svega što predstavlja istinski teatar, njegovu dubinu, širinu, složenost, nepoznato, magično, humor, tragediju, ljubav.
Već i prije samog početka predstave, tj. prije otvaranja priče o dječaku Zoranu kroz čiju perspektivu se prelama porodična drama i užas nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, a uzimajući u obzir premijerna izvođenja, reditelj ruši jasno postavljenu realističnu sliku privida života. Naime, u kamernom prostoru koji je ograđen improvizovanim gledalištem, koji scenografski (scenografiju potpisuju Lada Maglajlić i Vedad Orahovac), a kasnije i kostimografski (kostimografiju potpisuje Irma Saje) nedvojbeno ukazuje na život u autentično postavljenoj replici stare bosanske kuće sa ćilimima, drvenim stolom, kaučem, krevetom, jorganom, ibricima, šivaćom mašinom i klavirom, reditelj dočekuje i smiješta publiku na slobodna mjesta, kao da je riječ o nekoj prazničnoj televizijskoj emisiji, pritom gazeći u obući preko scenografije, što je zaista krajnje nepotreban postupak kojim se, ne samo skrnavi sveti teatarski prostor, već se i znatno usporava „ulazak“ publike u ovaj teatarski dom. Naravno, jasno je da reditelj vjerovatno neće dočekivati publiku pred svako izvođenje, ali upravo njegov čin ukazuje na koncept prividnosti realizma, jer kada ćilimom protrči lik Taiba (igra ga Kamel Rizvanović) čvrsto držeći goluba u rukama, postaje jasno da se u ovoj predstavi neće nastojati pronaći simbol slobode teatarskim putem, već da će se njegovim doslovnim pokazivanjem zapravo okončati taj proces traganja. Jer, šta živi golub može drugo značiti u teatru, nego li samo privid, stvarnosti i spektakularnosti, istovremeno, posebno ako ni ona nije razrađena, niti u dramaturškom smislu uloge goluba u životima likovima, njenog vezivanja za glavnog junaka Zorana (igra ga Luka Sušić), niti kada je u pitanju njegova prisutnost u konceptu ideje slobode, pošto stvarni golub naravno, ne poleti. Da pak reditelj želi sjediniti likove sa publikom uočljivo je sa scenografskim uvlačenjem klavira u gledalište, čime se želi stvoriti osjećaj pripadnosti jednom istom stvarnom trenutku, ali taj osjećaj momentalno nestaje sa pogledom na drugu stranu, na kojoj je u gledalište smještena harmonikašica (Iris Granulo) koja nije lik iz drame, već vanjsko sredstvo koje prati, obilježava, pojačava unutrašnju radnju. Ovakav postupak istovremenog uspostavljanja a zatim i rušenja realistične slike, može svakako zbunjujuće utjecati na percepciju publike, jer osim što poziva na poistovjećenje, a zatim od njega odvraća, ponovo vodi u prazninu prizora koji ne dolazi iz unutrašnjosti, već se s njim diriguje izvana.
Ono što se mora priznati jeste da je Pašović dosljedan svome idejnom konceptu te da i ostalim sredstvima nastoji razbijati čak i privid životnog toka, gradeći strukturu isključivo na kratkim prizorima, pretežito očišćenim od dubljih dijaloških razradnji, što likova, što odnosa, a razdvajajući ih rock muzičkim rezovima kompozitora Dine Šukale i cjelovitim obrađenim partizanskim i drugim pjesmama. I naizgled nema ništa sporno u rediteljskoj odluci suprostavljanja unutrašnjeg i vanjskog, jer je u teatru, uostalom kao i u ljubavi i u ratu, sve dozovoljeno, ali se pitanja sama počinju nametati kada se shvati da takva odluka ni na koji način ne doprinosi stvaranju uvjerljivog svijeta drame, već naprotiv, da slabi njegovu konstrukciju, odriče se njegove životnosti, u kojoj se kao u ringu bore humor i tragedija, ljubav i mržnja, mir i rat. Od dramskih odnosa će ostati samo fizički sukobi, od likova tek pojave, a od nevinog, ali jasnog pogleda dječaka na jednu takvu historijsku pobjedu, ostat će jedino snažna glumačka želja. Upravo glumačka želja i energija posebno kod djece i mlađih glumaca, neće biti do kraja „oslobođeni“ od istinskog teatarskog, ali isto tako će ostati lutati u ovakvom teatarskom procesu koji se zadržava samo na površini. Tako će njihova partnerska igra i psihološke unutrašnje borbe likova, ostati upamćene po istim i ponavljajućim slikama: Lenče (igra je Maja Salkić) kako čisti i popravlja rese na ćilimima ili šije na mašini, Georgija (igra ga Davor Sabo) kojeg će glumac zaista predugo ostaviti u istom fizičkom stanju oduzetosti i motoričke afazije, da će se na njegovu unutrašnju promjenu u potpunosti zaboraviti, kao i na duhovitost nane Ane (igra je Mirela Lambić) koja će ostati na bolnim jaucima, Taiba (igra ga Kemal Rizvanović) kako se iznenada pojavljuje i isto tako naglo odlazi sa bijesnim izrazom lica, dok se od likova Načelnika Maksa (igra ga Jasenko Pašić) i Safeta Hadžića Cuge (igra Faruk Hajdarević) neće uspijeti uhvatiti niti ta jedna slika. Iako u amaterskom obliku, svojom energijom će mladi Luka Sušić uspjeti nametnuti lik Zorana kao jedinu linearnu poveznicu između razdvojenih likova, ali uloge ostale djece, Dine Hamidovića, Une Bajrović, Livie Delibašić, Merijem Serdarević, Leona Raukovića, također će ostati tek na bljeskovima, jer za razliku od filma u kojem se djeca mogu pojavljivati povremeno kao svjedoci života i rata, te prošlosti i budućnosti, teatar zahtijeva znatno izdvojenije i razrađenije prisustvo u samoj strukturi, ali i ključnu nit u ideji komada. Trag razvoja odnosa, a time i samih likova, primjetan je između Hane Zrno (Lica) i Alena Konjicije (nacistički oficir Waldemar Fisher), pa iako Pašović kao dramaturg, većinu njihovog dijaloga ostavlja na njemačkom jeziku, što je opet možda „na prvu“ atraktivno, ali suštinski ponovo otkiva površnost rediteljskog pristupa. Dramaturški ogoljen i bez jasnog razvoja od agresora i žrtve do strastvenih ljubavnika, njihov odnos ne crpi svoju uvjerljivost iz ponavljajućih erotskih slika sa nagim tijelima, upotpunjenih muzičkim sevdahom, kako je to vjerovatno reditelj zamislio, već iz snage njihovih pogleda u tišini, međusobnih i onih u prazninu, posebito Hane Zrno, kojoj je dovoljno tih nekoliko trenutaka, da prenese svoju bol, kajanje, tugu, stid i strah, što od vanjskih okolnosti, što od razarajuće strasti koju fizički oslobađa, do konačnog moralnog razodjevanja i plesa na stolu. Negdje između rezova i muzičkih etida, Pašović će posegnuti i za video projekcijama, od kojih se izdvaja ona obješenih Sarajlija na Marijinom Dvoru, a koja, kreirana u duhu umjetne inteligencije, inače Pašovićevog sve prisutnijeg stilskog elementa, neće otići dalje od dekora i umjesto stvaranja okvira vanjskog užasa, samo će dodatno odvlačiti pažnju sa već izrezanog unutrašnjeg života.
Konačna pobjeda i „oslobođenje“ će doći ponovo kao slika, sa „povratkom“ Taiba u partizanskoj uniformi i sa konačnim susretom oca i sina koji, mašući crvenom zastavom radosno pokazuje budućnost koja sve brže dolazi. Šteta što će se oslobođenje moći samo vidjeti, a ne i teatarski osjetiti i spoznati. Jer, istinsko oslobođenje u teatru bi trebalo doći sa tišinom, a ne baš kao techno “etida” plesanja i skakanja od radosti.
Foto: Velija Hasanbegović
