Nazaposlenost, nesigurnost u državu, politička situacija, nedostatak prilika i mogućnosti – sve ovo ali i još mnogo toga mladi BiH navode kao nedostatke, ali i sve više kao razloge zašto odlaze iz svoje domovine.
Odlazak mladih iz BiH postaje sve više normalna pojava, pa nas tako podaci o broju onih koji su u posljednjih nekoliko godina napustili državu sada ne iznenađuju. Mladi su svojim statusom u državi nezadovoljni te ovaj razlog često navode kao glavni zbog kojeg i napuštaju svoju domovinu.
Asja Dizdarević, predsjednica Vijeća mladih Grada Tuzla, kaže da mladima u ovom kantonu nedostaje sistematska podrška lokalnih vlasti:
Od januara 2018. godine imamo osnovamo Ministarstvo za kulturu, sport i mlade koje se ne može pohvaliti nekim značajnim rezultatima na polju rada sa mladim ljudima. izdvajanja su prilično oskudna, najveći dio sredstava namjenjenih za mlade ide na stambeno zbrinjavanje mladih, a vrlo mali iznos na omladinske projekte ili za kapitalne troške.
Još jedan od problema sa kojima se mladi najmnogoljudnijeg kantona susreću je Strategija za mlade koje zapravo još uvijek nama.
Mladi u Tuzlanskom kantonu se vrlo često žale da nemaju mogućnosti kako da kvalitetno ispune svoje slobodno vrijeme. Društveni život je prilično oskudan. Ne može se zanemariti ni obrazovni sistem koji je definitivno u padu,
kaže Asja.
Problem koji imaju i mladi u Republici Srpskoj je nezaposlenost. Miloš Kovačević iz Omladinskog savjeta RS-a kaže da veliku ulogu igra i nepravda koja izaziva revolt kod svakog, a posebno kod mladih koji su uložili veliki trud u svoje obrazovanje a na kraju nisu uspjeli dobiti posao. Ono što prosječnog mladog čovjeka najviše zaboli jeste kad vidi konkretan primjer nepravde. Svi znamo pojedince koji su uložili i vrijeme i rad i trud i nisu se zaposlili, a neki drugi koji se i nisu baš potruditi, zaposle se brže ili dožu do neke pozicije lakše. Miloš smatra da su problemi mladih lako rješivi ali do rješenja ne dolazi jer je ono u rukama vlasti, ali da odgovornost snose i sami mladi:
Političari trebaju da počnu sprovoditi u djelo one akcije i promjene o kojima svjesno govore; da razumiju sistem u kojem su, da razumiju kome se obraćaju.
Da rješenja zaista postoje misli i Harun Šabanović iz Brčkog:
Mladima treba dati priliku, okupiti ih oko neke zajedničke riječi, pitati ih koje su njihove potrebe i stvarno ih poslušati kako bi oni kreirani neki bolji svijet za mlade i zajednički dođli do rješenja.
Sve dok ne dobiju priliku da se pitaju i da pokažu svoje sposobnosti, mladi će odlaziti tamo gdje neko više cijeni one na kojima bi svijet trebao ostati.
