Nena-Jelena Marilović, najbolji student i doktorand: “Želim posao na pošten način”


Koliko god se trud i rad inače isplati, dešavaju se situacije kada ne ide sve tako lako i onako kako to čovjek zamisli. Jedan od takvih primjera je tridesetogodišnja Bijeljinka Nena-Jelena Marilović, najbolji student Pedagoškog fakulteta u Bijeljini i trenutni student doktorskih studija u Beogradu, nezaposlena, sa samo dvije godine radnog staža…

Pripremila novinarka OP-a Danka Zakić.

Nena-Jelena Marilović, rođena je 1990. godine u Sarajevu, odakle se sticajem ratnih okolnosti sa porodicom preselila u Bijeljinu. U Bijeljini je odličnim uspjehom završila osnovnu muzičku, kao i osnovnu i srednju školu, a potom, 2008. godine, upisala Pedagoški fakultet u Bijeljini, smjer Razredna nastava. Fakultet je završila kao najbolji student generacije 2008-2012 prosjekom 9,57.

Tu počinje moje obrazovanje u punom smislu. Upisala sam, poslije toga, Pedagoški fakultet u Bijeljini i na drugoj, trećoj i četvrtoj godini dobijala republičku stipendiju od Ministarstva prosvjete i kulture. U četvrtoj godini od rektora Univerziteta sam dobila plaketu za izuzetan uspjeh tokom studija na Pedagoškom fakultetu. Završila sam taj prvi ciklus studija sa prosjekom 9,57 i bila proglašena za najboljeg studenta generacije.”

Nena-Jelena Marilović

U bijeljinskoj školi za strane jezike „Anglia“ Nena-Jelena ima položen napredni nivo za engleski jezik – C1. Pored toga, išla je na časove za gestovni jezik gdje je stekla osnovna znanja, što joj je dobro došlo u samoj praksi. U svoje dvije godine radnog staža, imala je slučaj da je u razredu gdje je radila, majka jednog od đaka bila gluva i mogla je da komunicira s njom na gestovnom jeziku.

“Tokom studija sam, inače, objavila pet radova u okviru Naučnog društva matematičara u Banjaluci koji su mi dobro došli za te stipendije. Išla sam na časove za gestovni jezik, pošto nam je jedan profesor predložio da bismo mogli. Samo nekolicina nas se pojavila, između ostalih i ja, što mi je jako drago da sam samu sebe na to nagovorila, jer je to u pitanju bio gestovni jezik – jezik za gluva i nagluva lica. Naučila sam gestovni jezik, stekla tri sertifikata za zvaničnog prevodioca, instruktora gestovnog jezika i sudskog prevodioca, sudskog tumača. Ti sertifikati se obnavljaju godinama, ali sam u suštini stekla, ako ništa, ta osnovna znanja.”

Poslije diplomiranja, Marilovićeva je upisala master studij na istom fakultetu i uspješno ga završila sa prosjekom 9,22. Tokom studiranja mastera, bila je stipendista Fonda „Dr Milan Jelić“ što je za nju bila velika čast. Nedugo zatim, upisala je master na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu na Odsjeku etnologija i antropologija, koji je uspješno završila prošle godine.

“Tako da sam i to uspješno riješila, da kažem, stekla neka znanja. Proširila sam svoja znanja, tema je bila kulturno nasljeđe, to me je nekako uvijek vuklo i uopšte za očuvanje kulturnog nasljeđa jednog identiteta i uopšte našeg nasljeđa. Nešto što i jeste možda najljepše u narodu i u državi. I pored toga, ja tražim posao i nigdje ne mogu da ga nađem. U međuvremenu sam upisala i doktorski studij na Univerzitetu u Beogradu, na Učiteljskom fakultetu. To mi je nekako bila želja da i tu sebe upotpunim i da se ostvarim i u tom obliku. Uspjela sam da upadnem na budžet i pored drugih studenata i svih njihovih uspjeha, ja sam zbog svog dotadašnjeg uspjeha sebi to mogla da priuštimm, iako nisam uspijevala da dobijem posao. Sve to mi je nekako bila motivacija da dalje nastavim, da se borim, da pokušavam i da ne odustajem.

Tražeći posao… nisam mogla dugo da ga dobijem. Uopšte u regiji nisam mogla nikako da ga dobijem, išla sam u sve škole bukvalno, međutim, nigdje ga nisam dobijala i to mi je već bilo, da kažem, neprijatno, jer kao najbolji student apsolutno nigdje ne mogu da nađem posao. Uporno sam pokušavala, bez da sam pokušavala na neki način koji bi bio neprikladan. Željela sam da posao dobijem na pošten način i pored svega što sam prošla u životu i roditelji što su prošli, nisam željela da sjedim kući, da ne učestvujem, da ne pokažem svoje znanje i da upotrijebim to što sam zavoljela i što mogu da primijenim u praksi.”

Nena-Jelena za Omladinski program naglašava da ne može da obrazloži zašto ne može da dobije posao toliko godina i pored kvalifikacija koje posjeduje. Tokom obrazovanja bila je višegodišnji član orkestra, hora, član sekcije streljaštva – na više polja je težila da bude aktivna. Ona smatra da su osobe koje se na fakultetu trude i imaju dobar prosjek, elokventne i imaju određeno znanje. Da su uložile određen trud i imale možda neki svoj pravedan put dolaska do znanja.

“Komisija daje određen broj poena kandidatima koji se pojave, na osnovu testa i intervjua. Koliko god bila ubijeđena da sam dobro uradila testove i dala, nadam se, dobro obrazložene odgovore na intervjuima, ja bih dobijala minimalan broj poena u najvećem broju slučajeva. Dok bi osobe koje imaju čak i najmanji prosjek, šest prosjek… Smatram da neko ko ima iole dobre ocjene može to da pokaže odgovorima na intervjuu.

Tražeći posao… ne želim da idem nigdje drugo u inostranstvo. Dosta puta sam razmišljala, ali mi je uvijek nekako misao vodilja bila, zašto ja da učim djecu u Norveškoj, u Finskoj, bilo gdje drugo, ako bih mogla to neko znanje i tu neku želju i volju za radom da ovdje negdje upotrijebim, na našim prostorima. Moja tema i neka oblast proučavanja na Etnologiji i antropologiji bila u vezi sa kulturnim nasljeđem. Znači, direktno je povezana i sa našim kulturnim nasljeđem i uopšte za neke tjekovine koje važe za neke vrijednosti, a da nije nešto tek tako prolazno.”

Nena kaže da je tražila posao i u drugom zvanju, željela je i da volontira, ali ništa od toga nije uspjela. U međuvremenu, pauzirala je na doktorskim studijama da bi vidjela može li naći posao, jer ne može tek tako da srlja dalje zbog novčanih izdataka koje zahtijeva fakultet. Ona ne želi da bude primorana da ide u inostranstvo pored toliko mogućnosti koje se ovdje možda ne otvaraju. Ovom prilikom, ne govori samo o sebi, već u ime svih mladih koji na ovim prostorima imaju isti ili sličan problem.