Nemanja Majdov dvostruki je svjetski prvak u džudou, pored toga osvojio je sedam evropskih zlata, a iza sebe ima i učešće na Olimpijadi ispred reprezentacije Srbije. Proglašen je za najboljeg mladog sportistu Srbije, a nakon toga postao i ambasador sporta Republike Srpske. Nemanja je najbolji džudista koji je nastupao za reprezentaciju Srbije u istoriji ovog sporta, a proteklog vikenda bio je promoter petog Međunarodnog džudo turnira „Trofej Pantera“ u Bijeljini.
Pripremila Danka Zakić, novinarka OP-a.
Nemanja Majdov, rođeni Paljanin, u ranom djetinjstvu uplivao je u svijet džudoa i kroz cijelu karijeru ga prate veliki uspjesi koji ostaju zabilježeni u istoriji džuda naših prostora kao prvi ikad ostvareni. Proglašen je za najboljeg mladog sportistu Srbije 2014. godine, a iste godine postaje i ambasador sporta Republike Srpske. Najbolji je sportista Republike Srpske za 2017. godine i najbolji sportista Sportskog društva “Crvena Zvezda” iste godine. Dobitnik je specijalne nagrade Olimpijskog komiteta Srbije za 2017. godinu. Pored toga, 2018. godine proglašen je i za najboljeg sportistu grada Beograda. Takođe, pripadnik je i snaga MUP-a Republike Srpske. Majdov je promoter ovogodišnjeg Međunarodnog džudo turnira „Trofej Pantera“ u Bijeljini i smatra da džudo danas zauzima svoje mjesto u svijetu sporta.
„Džudo je danas u ekspanziji. I kod nas i u svijetu su došla drugačija vremena i neke druge vrijednosti se poštuju. Mi se borimo da sport opstane i da djeca imaju cilj da se bave sportom i da sutra žive od sporta, jer se pojavilo dosta lakših načina zarade nego u sportu. Da bi bio svjetska klasa u bilo kom sportu, moraš da uložiš mnogo truda, odricanja i da posvetiš čitav život tome i da opet ne budeš siguran hoćeš li ili nećeš biti najbolji. Kad sam počinjao 2003. godine, džudo je bio generalno nepoznata stvar na prostorima. Dosta su ga miješali sa drugim sportovima, karateom, tekvondoom, rvanjem itd. Ljudi nisu znali šta je džudo. U posljednje vrijeme, naročito od 2017. godine kada sam postao prvak svijeta, mnogo više ljudi prati džudo i čak je postao jedan od najpopularnijih sportova na našim prostorima.“
Majdov smatra da je džudo odličan sport za izgradnju mlade ličnosti, da djeca koja se opredijele za džudo ranije postanu ozbiljni, odgovorni i zreli ljudi s obzirom da se radi o samurajskoj vještini u kojoj je potrebna velika disciplina i u kojoj ne smiju da postoje greške kako bi se došlo do cilja. Prije bilo kog takmičenja, potrebno je proći nekoliko mjeseci napornih treninga nekoliko puta dnevno i sve što džudista zna i umije, mora da pokaže u četiri minuta u borbi protiv isto tako spremnog protivnika. Ukoliko pobijedi, mora ostati psihički spreman za još pet do šest borbi istog dana. Zbog toga za džudo kažu da je više od sporta i da nema mjesta greškama.
„To je plemenita samurajska vještina. Ovaj sport prije svega odgoji, vaspita na poseban način i kad završite s džudo karijerom sigurno ćete biti ljudi spremni na život, odgovorni ljudi koji će moći da rade sve poslove bilo gdje da se nađete u svijetu. Moći ćete da se snađete mnogo bolje nego bilo ko drugi. U ovom sportu od malena se djeca takmiče, od četiri do pet godina i oni imaju pozitivnu tremu i pritisak. Džudo je za ozbiljnije džudiste totalno druga sfera života. Nisam prepoznatljiv jer sam lijep, zgodan ili nešto treće, već zato što sam dobar sportista i ljudi vole da me gledaju u tome što radim i dobar sam u tome. Džudo je više od sporta. Ljudi koji se bave džudom znaju koliko je to težak sport. Zašto je više od sporta, zato što je to jedan od rijetkih sportova gdje nemate pravo na grešku. Zato u džudu nema neporaženih ljudi.“
Najbolji džudista Srbije svih vremena smatra da mu je mnogo pomoglo što mu je otac kroz cijeli život savjetnik, prijatelj, saradnik i trener. Kako kaže, da to nije pozitivna strana te priče, sigurno ne bi sa sobom kući donio toliki broj medalja i učešća na prestižnim takmičenjima. Kao posebnu stvar u svom životu ističe da su roditelji jedini pravi iskreni prijatelji svakom čovjeku i da jedino uz njih mogu da se izgrade kao ličnosti i ostvare željene ciljeve. Siguran je da su za njegov dosadašnji životni i sportski uspjeh zaslužni roditelji – otac kao trener, a majka kao podrška njemu, ocu i bratu.
„Sigurno da sam ponosan na sebi i svoje roditelje, prije svega, i moju porodicu koja je uložila i posvetila sav život svoj meni. Svi koji nas poznaju znaju da smo mi bili normalna porodica koja je krenula od nule, čak iz minusa i to daje tu draž. Kreneš od nule i dođeš na svjetski vrh. To je puno veća draž nego da smo imali sve i popeli se na vrh. Ponosan sam na sebe posebno što znam šta smo sve prošli, koliko sam imao povreda, povrataka, koja smo sve poteškoća i problema imali. Jedva čekam da počnem pisati knjigu. Ja sam operisan pet puta, pet puta sam operisao koljena. Psihički sam stabilna osoba, sport me proizveo takvog, ali to sve proživljava i moja majka i babe i dede i čitava porodica koji to ne razumiju na isti način.“
Nemanja mladim budućim džudistima poručuje da je najbitnije da vjeruju u sebe, jer od toga sve kreće, ali i da uvijek u životu biraju časniji, a ne lakši put.
