Posljednji čas prije strijeljanja
Jedan rat. Jedan fašizam. Jedan trenutak prije strijeljanja. Jedna stisnuta šaka u zraku i umjesto smrti, život. Pobjeda! Pobjeda za čije žrtve i heroje nije potrebna sveta misa, jer su oni već upisani na stranice vječnosti.
I… jedna teatarska predstava u koju stanu svi presudni trenuci historijskih borbi dobra i zla. Onih u kojima dobro uvijek stoji ispred streljačkog voda i čeka svoj posljednji trenutak. Samo čas prije strijeljanja i tjelesne smrti. I pobjeđuje. Upravo u tom času, odbijajući da poklekne i spusti glavu na fašistički kukavički pucanj. Tako su sa pobjedom junakinje, glumice Carmele u drami Josea Sanchisa Sinisterre, pobijedili i svi oni zarobljenici Španskog građanskog rata, koje su fašisti strijeljali, tako je sa Selmom Alispahić u predstavi Sarajevskog ratnog teatra, uvijek pobjeđivalo Sarajevo, čak i ovaj put, nakon online premijere ovoga vječnog teatarskog djela. U posljednjem času, sa puškom uperenom u srce.
Jer, sa pobjedom teatra, uvijek pobjeđuje i život. Pobjeđuje pjesma. Pobjeđuje Ay, Carmela.
Kada je španski dramatičar Josea Sanchisa Sinisterre pisao tekst o glumačkom i ljubavnom paru, Carmeli i Paulinu, koji su tokom španskog građanskog rata bili primorani igrati predstavu za ratne zarobljenike koje fašisti namjeravaju strijeljati, nije mogao niti zamisliti da će njegove moralne i umjetničke vrijednosti istinski zaživjeti tek na sceni Sarajevskog ratnog teatra i u režiji Roberta Raponje. Iako je, dakle, praizveden daleke 1987, godine, u Teatru Principal u Zaragozi, a zatim izvođen u brojnim pozorištima širom svijeta, tekst Ay, Carmela! je svoj definitivni teatarski trijumf doživio dvanaest godina kasnije, 19. marta 1999. godine, na sceni izgrađenoj u ratu i u gradu koji je toliko puta u svojoj historiji bio zarobljen i strijeljan, ali nikada nije ubijen. Riječ je o predstavi koja definiše svu moć teatra i umjetnosti naspram fašizma, te njihovu posvećenost u odbrani časti, dostojanstva i ljudskosti. Osim iznimno domišljato napisanog teksta, u čijoj strukturi teatra u teatru se sukobljavaju komedija i tragedija, teatar i stvarnost, a u kojem se osjećaja društveni angažman Bertolta Brechta i teatarska „tišina“ Samuela Becketta, osnovne vrijednosti predstave su partnerska glumačka igra, „nevidljiva“ i odmjerena dramaturška i režiserska ruka u suptilnom došaptavanju sa kostimografijom i scenografijom, te u konačnici katarzičnost koju ostvaruje sa publikom.
Radnja ovoga komada je smještena u period Španskog građanskog rata (1936–39), u kojem su se s jedne strane komunisti borili za posao, hranu i slobodu, a s druge su fašisti, odnosno pobunjenička stranka generala Francisca Franca, pokušavali zavladati Španijom oštrom diktaturom koja je podrazumijevala koncentracione logore i mučenja. Dvoje ljudi koji tragaju za životom jesu Carmela i Paulino, vodviljski komičari, bračni i glumački par čiji ponovni susret u mraku Belchitea u Španiji i prostoru koji nalikuje glumačkoj garderobi, otvara komad. U „sarajevskoj“ postavci, Carmela je Selma Alispahić, Paulino je Dragan Jovičić, a mrak historije koji je 1938. godine obuzimao Španiju, sada se bori za prevlast sa nemoćnom rasvjetom na sceni Sarajevskog ratnog teatra i konstantno „prijeti“ akterima konačnim osvajanjem. Već od uvodnog monologa kojeg prati Hitlerov pozdrav i krčag vina od pruča, a koji u krajnje emotivnom i energičnom tragično-komičkom ozračju izvodi Jovičić kao pijani Paulino, govoreći o „brdu anđela na kojem su strijeljali Gospoda“, mašući crvenim plaštom i imitirajući ispuštanje vjetrova, reditelj ukazuje na koncept sukobljvanja dva svijeta i dvije stvarnosti: realizma sa nadrealizmom, političkog sa biblijskim, ovosvjetskog sa onosvjetskim, života sa smrću, i, istine sa laži, posebne odvojene borbe koju će unutar sebe voditi Paulino. Njegovo prekrivanje ogledala kaputom na početku nagovještavati će smrt, ali i slutiti strah od odraza koji bi mogao uhvatiti čovjeka sa desnom rukom podignutom u zrak. Upravo ta njegova unutrašnja rascijepljenost će dramaturški lukavo biti prezentovana u sceni prvog susreta sa Carmelom, u kojem ovaj bračni par razgovara iz zasebnih stvarnosti, a koja je zbog elementa „nepoznatog“, „skrivenog“ do puknuća ispunjena napetošću. Dok Paulino iznosi priču o ljubavniku iz pozicije preživjelog, Carmela iz svoga stajališta govori o mrtvoj mučenici. Paulino ne može ili ne želi da razumije zašto je Carmela morala biti toliko hrabra i suprostaviti se fašistima. Vrijedi li umjetnička sloboda života?, pita se, iako unutar sebe zna odgovor.
Scena, odnosno glumačka garderoba postepeno postaje prostor za njegovo psihološko suočavanje sa proživljenom traumom. Naime, nakon smrti Carmele, on u svom umu ponovno proživljava traumatične događaje iz prošlosti kako bi se suočio sa gubitkom voljene osobe i osvijestio prazninu koja sa njim dolazi. Prihvatajući njeno ukazanje i razgovarajući sa njenom utvarom, on priziva i „mrtvu“ historiju i u „razgovoru“ sa njom oživljava kolektivno pamćenje na proživljenu prošlosti. Također, on uporedo bjesomučno traga i za umjetnikom u sebi, onim zgaženim teškom vojničkom čizmom, koji prdežima nasmijava fačističke vladare. Riječima „neću više prdjeti u svojoj karijeri, pa makar me fašisti strijeljali“, on, od neizgovorenog, prešućenog, stvara alternativnu stvarnost kako bi psihološki i duhovno mogao preživjeti u onoj stvarnoj, mračnoj koja se dešava izvan glumačke garderobe i u kojoj je glumac-zabavljač. S druge strane, Carmela je ta koja otvorenih očiju živi taj mrak historije i u njemu pronalazi svjetlo. Glumačkim krešendom i trijumfom umjetnosti. Alispahić i Jovičić svojim teatarskim bolerom, zavode sebe i publiku te sjedinjuju teatar sa životom, dok istovremeno čestim promjenama takta svojstvenim ovome španskom plesu, prizivaju buđenje u stvarnosti u kojoj su gledatelji, i zarobljenici i streljački vod, i u kojoj će svoju konačnu ulogu morati preuzeti sami. U posljednji čas prije strijeljanja. Ne treba zaboraviti niti na lik rekvizitera Gustaveta kojeg je nekada igrala Meida Šupuk, a čiju „kožu“ sada oblači Jasenko Pašić, kao svojevrsne sjene koja se povremeno odvaja od mraka i koja svjedoči, onako kako to najbolje zna, rekvizitom.
Nevidljivom dramaturgijom sjedinjenja prošlosti sa sadašnjošću, svijeta mrtvih sa svijetom živih, sna sa javom, dramaturginja Dubravka Zrnčić-Kulenović i reditelj Raponja će zajedno sa glumcima stvoriti jedan linearni fabularni tok koji će voditi ka neminovnom kraju individualnog sjećanja, ali koje neće završiti smrću, već pobjedom i stisnutom šakom podignutom uvis, kao ostavštinom za historiju i tragom za budućnost.
Jer, nakon posljednjeg čina predstave koju su Carmela i Paulino izvodili za zarobljenike, a koju je okončao pucanj te nakon Pulinove predaje i odlaska, Carmelin duh nastavlja sa smrću prekinutim performansom i pjesmom koja će mrakom historije odjekivati još dugo nakon posljednjeg spuštanja zavjese.
Još nas samo ljubav čuva
Dok oko nas barut gruva
Naši snovi svi su isti Ay, Carmela!
Ay, Carmela!
Ay, Carmela!
Ay, Carmela!
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.
