Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Nedim Krajišnik
Interpretacija: Lejla Pajić
Nije li suočavanje sa sobom najteži posao?
Nije li biti istinit prema sebi nešto što svi vješto izbjegavamo?
Snažno racionalizujemo svoje greške, da bi oprostili. Sebi, prije svega.
Ja sebi za početak opraštam 2019. godinu i slavim male pobjede nad vlastitim demonima. Slavim što sam iz dana u dan lijegao u krevet sa mišlju da sam taj dan, baš sve dao od sebe da ovo mjesto bude bolje i meni i tebi.
Nisam superheroj i ne želim više kao što sam želio. Sada moje želje uključuju mnogo više i one druge, jer
čovjek ne može biti u miru sa sobom ako nije u miru sa drugima.
Proveo sam 2019. godinu i u borbi. Moja borba je borba za kvalitetno i dobro obrazovanje. Možda kvalitetno svi ne razumijemo, ali dobro je uvijek dobro. To svi razumijemo.
Uporno sam skretao svjetlo na one bitne. Na nastavnike.
Uporno sam hodao bosanskohercegovačkim gradovima i tražio saveznike i sagovornike ne bi li stvarali neko novo mjesto koje čuva radost djetinjstva za svako dijete.
Dane sam proveo u bjelosvjetskim konferencijskim salama gdje sam srdačno, drugačije, patetično i naivno pričao priču o važnosti obrazovanja.
Na tom putu dobio sam mnogo aplauza.
Iza nekih stoje norme, iza nekih „aha“ momenat, a iza oni trećih možda sjeme nekog novog preporođenog uma kojem je obrazovanje najbitnija stvar na svijetu.
Sve što želim u svim budućim godinama jeste da nas sve više liježe u krevet sa mišlju kako smo taj dan uradili sve što smo mogli i dali sve od sebe da ovo mjesto bude bolje. Barem malo bolje.
Jeste već krenuli na spavanje?
