Nedjeljna kritika Mirza Skenderagića: “Sin”
Na sceni Kamernog teatra 55 premijerno je izvedena predstava „Sin“ reditelja Dine Mustafića, čime je započeto postavaljanje trilogije francuskog dramatičara Floriana Zellera, koju još čine tekstovi „Majka“ i „Otac“, pa je već moguće zamisliti igranje sva tri komada u istoj repertoarskoj sedmici ili čak u istom danu, što bi kod gledatelja trebalo stvoriti potpuni teatarski doživljaj teme porodice sa svim dilemama koje se kriju u tom mirkokosmosu. Reditelj Mustafić će trilogiju početi „po redu“, od posljednje napisanog „Sina“ i trenutno vrlo aktuelnog pitanja psihopatologije kod tinejdžera, prvenstveno se fokusirajući na Zellerov dijalog, na razgovor između članove porodice, britak i precizan, težak i bolan. U predstavi „Sin“ će likovi morati razgovarati, o sinu, sa sinom, o sebi, i djelovat će da je to zapravo jedino što rade. Ali kao u životu, kojeg će, poput vjerne slike sreće na zidu, ova predstava osvjetljavati, odgovori i rješenja nikada neće biti oni pravi, oni koji će pomoći i oni koji će spasiti sreću. Ovo nije predstava koja će šokirati rediteljskom nepredvidivošću niti očarati neobičnošću koncepta, s obzirom na to da će započeti i završiti u gotovo istom autorskom obliku, već će „samo“ pozvati na razgovor, što je trenutno možda i najpotrebnije.
Proteklih nekoliko godina u regionu je zavladala sveopšta manija igranja Floriana Zellera kao tek otkrivenog autora, pa su trenutno na repertoarima u Srbiji tri njegova teksta, iako je on aktivan već gotovo 20 godina, a njegov komad „Majka“ je objavljen još 2010., „Otac“ 2012., a „Sin“ 2018. godine. Čini se da je Zeller morao dobiti Oscara da bi ga domaći teatar prepoznao, što se i desilo 2020. godine, kada je film „Otac“ za koji Zeller potpisuje i režiju, osvojio kipića za najbolji adaptirani scenarij, a glavni glumac Anthony Hopkins onoga za Najbolju glavnu mušku ulogu. Bilo kako bilo, Zeller se „pojavio“ u pravom trenutku, kada više ni reditelji ni publika nema snage za „novo čitanje“ Yasmine Reze, a s kojom ovaj pisac, osim osvajanja nagrade „Molière“, dijeli i tradiciju pojma „dobro skrojenog komada“, u najvećoj mjeri se oslanjajući na njenu poetiku ogoljene psihologije likova i dramaturgije emotivnih prostora. I upravo su dramaturgija teksta i glumačka interpretacija te njihova uzajamna veza, najvažniji elementi Zellerovog stvaralaštva, koje je sada prepoznao i reditelj Mustafić, oslobodivši svoj koncept za tekst ili preciznije, prilagodivši ga njegovoj dramaturškoj istančanosti i začudnosti, koje Zeller posuđuje od Harolda Pintera. Da ne bude zavaravanja, uprkos vraćanju teksta u centar teatarske igre, koji se u potpunosti izgubio u postdramskom teatru, Zeller ne donosi puno toga novoga kada je u pitanju savremeno dramsko pismo, ni stilski, pa čak ni sadržajno. Jer, ako se tematski raščlani siže komada, moći će se prepoznati, ne samo teme razvoda, raspada porodice, tjeskobe, depresije, suicidalnosti mladih i smrti, naposljetku, već i ovakav isti, uzročno-posljedični način njihovog redanja. Ipak, iako su u „Sinu“ osjećaji realnosti i svjesnosti u potpunosti zadržani do samog kraja, za razliku od komada „Otac“ koji je oblikovan iz izokrenute perspektive lika oboljelog od demencije, sa prebrisanom granicom između stvarnosti i iluzije, njegova dramaturška začudnost će proizilaziti iz jednostavnosti izlaganja dramskog „problema“, u ovome slučaju bolesti adolescentske depresije, koji je kao takav predstavljen već na samom početku, ali koji će likovi uporno odbijati spoznati, tonući u spirali ponavljanja loših odluka i pogrešnih rješenja.
Centralni lik komada je adolescent Nicolas (igra ga Davor Golubović) koji je nakon iznenadnog razvoda roditelja nastavio živjeti s majkom Annom (igra je Sabina Bambur), dok je njegov otac Pierre (igra ga Admir Glamočak) započeo novi život s mlađom partnerkom Sofijom (igra je Džana Pinjo) i njihovom tek rođenom bebom, ponovo sinom, čime autor na neki način želi ukazati na postojanje „porodične tradicije“ koja počiva na odnosu očeva i sinova. Drama „počinje“ kada Anna obavijesti Pierrea da Nicolas nije bio u školi tri mjeseca, što će pokrenuti nezaustavljivi niz bjesomučnih razgovora u ovome dramskom četverouglu, a prva pogrešna odluka će doći s Nicolasovom selidbom kod oca. Mustafić će koncept scenografski podijeliti na spomenute pojedinačne emotivne prostore, mračne sobe obojene u sivo i ispunjene tjeskobom koja se smanjuje ili pojačava ručnim pomjeranjem zidova, dok će centralni dio scene „označiti“ jednim modernim kaučem i ekscentričnom lampom pored, kao glavnim poprištem svih onih silnih razgovora jedne razorene porodice. Međutim, prvi je dojam da ovakvo, još jedno iznimno kreativno i krajnje tačno scenografsko rješenje Adise Vatreš Selimović, nije u potpunoj simbiozi s radnjom, jer likovi u „svoje“ sobe smještene, dakle, na poleđini scene, zalaze tek u „pauzama“ između razgovora, koji se opet pretežno vode na kauču ispred, što svakako u mnogome umanjuje dominantni osjećaj tjeskobe, otuđenosti i nerazumijevanja, pa se nameće misao o konstantnoj razdvojenosti likova zidovima kroz koje toliko potrebna ljubav znatno teže prolazi. Naravno, u tom slučaju bi se u potpunosti izgubila vizuelna preglednost kojoj Mustafić po pravilu uvijek teži, a to bi svakako značilo i znatno složeniji rediteljski koncept koji bi svakako utjecao na jačinu glumačke energije, tog neophodnog elementa u postojanju i Mustafićeve i Zellerove poetike. Kao intrigantan mizanscenski postupak kojim likovi nude znakove i upozorenja između replika, ne dopuštajući publici potpuno prepuštanje „filmu“, moguće je prepoznati paljenje i gašenje lampi, kojem se možda također moglo pristupiti dosljednije, dok se kao metaforički najvažniji trenutak u predstavi izdvaja puštanje mlaza vode i Nicolasovo pranje porezanih ruku, pranje od samog sebe prije konačne odluke koja će potom uslijediti.
Ono što je autorska konstanta u predstavi „Sin“, osim samog teksta koji ne ostavlja puno prostora za dramaturško „miješanje“, jesu kreativno raznolike, prirodno opuštene i psihološki uvjerljive glumačke interpretacije, bez kojih Zellerovi likovi ne bi tako autentično nalikovali ljudima. U istoj „sobi“ s publikom, nezaštićeni i prepušteni, pod istim osvjetljenjem, oni će prije svega stvarati članove porodice, sina, oca, majku, bivšu suprugu, bivšeg supruga, brata, ali će intenzitet izmjene njihovih emocija, od nemoći, preko bijesa, s momentima smiraja i smijeha, pa do konačne beznadežnosti, oblikovati poistovjećujući vremenski i prostorni doživljaj trenutka istinitosti. Svaki od glumaca će u teatarsku ulogu unijeti i nešto „svoje“, nešto što Zeller nije zapisao, djelujući u glumačkom prostoru između teatra, stvarnosti i filma, pa će Golubović u svojoj najuspješnijoj izvedbi, Nicolasovu bol pomiješati s tinejdžerskom bahatošću, Glamočak će roditeljskoj nemoći Pierrea, dodati i šarmantnost ljubavnika, dok će Džana Pinjo, obojivši ženskom elegancijom Sofijinu tugu, pokazati šta znači odmjerenost i suptilnost metodske glume. Muzika Irene Popović će osim korigovanja ritma predstave i povezivanja pojedinačnih prizora, jedan naizgled uobičajen, ali naturalistički period u životu jedne porodice, uzdići do klasične uzvišenosti, održavajući stanje njegove tragične nepromjenjivosti.
„Moramo razgovarati o Kevinu“ naslov je filma iz 2011. godine koji kroz nekoliko uzročno-posljedičnih stilski oblikovanih vremenskih perioda gradi odnos majke Eve i sina Kevina, u kojem se od samih početaka nameće pitanje o odgovornosti roditelja, majke koja je sve činila da zavoli svog nestašnog dječaka, i oca koji je vjerovao da će sve nadomjestiti kupovina opasnog oružja luka i strijele, kojim će Kevin na koncu počiniti masovni zločin u svojoj školi. Nicolas u predstavi Kamernog teatra 55 neće očevu pušku okrenuti prema drugima, već prema sebi. Posljedice su nešto drugačije, uzroci su isti. „Moramo razgovarati…“, dolazi uvijek s nekim problemom. I ljudi će razgovarati, postavljati pitanja i tražiti odgovore, i nekad, ali samo nekad, će pronaći one prave, oni koji će pomoći i oni koji će spasiti sreću i pronaći istinu ma koliko ona bolna bila. I poslije ove predstave će se morati razgovarati. O teatru i životu. O sinovima, svojim i tuđim. O očevima, svojim i tuđim. Pa i o bolesti i smrti, ako zatreba. A grliti se mora prije, jer poslije uvijek bude prekasno.
