Drago pozorište,
Mislim na tebe ovih dana.
Mislim o tome kako sam uvijek bio sretan tokom naših susreta. Ne sretan u smislu da sam skakao od sreće, već sretan iznutra, uzbuđen i spokojan, živ. Čak i ako sam bio ljut zbog neuvježbanosti glumačke igre, plošne dramaturške strukture, bezidejnog rediteljskog postupka, čak i kada predstava kojoj prisustvujem, nije bila dostojna niti tebe niti publike. I sada dok mislim na tebe, sjetim se tog istog osjećaja koji je obilježavao pojedine segmente moga života, mijenjao ih, oblikovao ih, usmjeravao u drugom pravcu.
Prvi od tih osjećaja mi dolazi iz ranog djetinjstva i nečega što bi mogao nazvati mojim početnim susretom sa tobom. Ne sjećam se koliko sam godina imao, ali znam da sam bio u nekoj „ledenoj“ dvorani sa svijetlo smeđim drvenim stolicama i gledao nastup mojih omiljenih televizijskih likova – uveličanih zelenih bića iz crtanog serijala „Nindže Kornjače“. Bilo je to vjerovatno nešto nalik kostimiranoj dječjoj priredbi, ali ja ga pamtim kao trenutak u kojem su daleki crtani junaci oživjeli pred mojim očima. Danas su od tog doživljaja ostale samo sjene i svjetla, ali i kristalno jasna spoznaja da nemoguće može postati mogućim. Kao san tek rođenog čovjeka, to je postalo moj prvi život, temelj moje unutarnje imaginacije i lične slobode.
Osjećaj tog trenutka je zauvijek ostao u meni, tako da sam uskoro i sam pokušavao nežive stvari učini živim, nesvjesno se vrativši hiljadama godina unazad i krenuvši od samih početaka tvoje historije. Kako je ubrzo nakon priredbe u „Skenderiji“, započeo rat, ionako još uvijek nedokučeno, ostalo si samo san, ali tada za mene više ništa nije bilo nemoguće, pa sam napravio svoju privatnu i ličnu verziju tebe. U njoj nije bilo glumaca, teksta ni specijalnih efekata, već samo rupice na vrećama na prozorima podruma kroz koji se probijala vanjska svjetlost i, moje ruke koje su na tim zrakama oživljavale raznorazne oblike. Ako to moram definisati kao univerzalni historijski pozorišni trenutak, ja sam tada bio onaj pračovjek koji je palio vatru, a zatim se igrao sa sjenama koje je njegovo tijelo ostavljalo na zidovima pećine. Sigurno da sam bio šokiran, ali i radoznao, isto kao i on, pa sam nastavio širiti svoj repertoar oslikavajući papire, izrezujući iz njih tada već, ljudske figure i kačeći ih na konac. Zapravo sam samo imitirao lutke iz meni drage televizijske emisije „Otvori prozor“ koju tada nisam mogao gledati, pa sam prozore odlučio „otvoriti“ sam.
Oprosti mi što u ratu nisam išao na predstave koje su se, kako sada čujem i znam, gotovo redovno održavale, ali se sjećam jednog trenutka kada sam prolazeći sa nekim starijim pored Pozorišta mladih, prvi put vidio tvoju zgradu, a da sam bio svjestan toga u šta gledam. Unutra sam primijetio obrise ljudi i upaljene svijeće u kretnji, iako je vani još uvijek bio dan. Možda je baš u tom trenutku Susan Sontag sa našim glumcima pripremala „Čekajući Godoa“. Ta betonska kutija promatrana izvana mi je tada djelovala poput mistične bogomolje u koju ljudi ulaze da traže iskupljenje i katarzu i mogu reći da je iz sadašnje perspektive to moje sjećanje najbliže teatarskom ritualu koji se u Antičkoj Grčkoj održavao u čast boga Dioniza i to je moj jedini doprinos narednoj stepenici tvoje ukupne historije.
Prvoj predstavi sam prisustvovao sa možda nepunih dvanaest godina i sjećam se da sam jako dugo vjerovao da to uopšte i nije bila predstava, jer se zvala „Kad bi ovo bila predstava…“ Nisam imao pojma o pozorištu. Kako bilo, nikada nisam zaboravio prizor u kojem neki ljudi stoje na sceni i tvrde da su u tramvaju. To su bili glumci, a šipka koju su držali i koja nigdje nije bila spojena, bila je rekvizita, naučio sam kasnije. Ne znam sa kojim historijskim periodom tvoga razvoja mogu uporediti ovo moje iskustvo, jer se ne uklapa niti u prerazigrano i preveselo Rimsko pozorište, niti u srednjevjekovne poluliturgijske drame izvođene u otvorenim prostorima, niti se može uporediti sa commedijom dell’arte, iako se, čini mi se, publika glasno smijala s vremena na vrijeme. Ponovno sam pomislio da je pozorište „magija“, što u suštini i jeste, ali „sa idejom“ dodao bih sada.
(…) Cijeli svijet je pozomica;
A svi muškarci i žene u njoj glumci samo,
Što dolaze i odlaze sa scene;
I mnogo život uloga mu pruža
Kroz sedam čina,
napisao je tvoj najdraži sin William Shakespeare i najavio naredni historijski period, i za tebe i za mene. Otkrivao sam postepeno tvoje nedokučive odaje, okončavao prethodne i započinjao nove životne činove. Postalo si drag dio moje svakodnevnice i zbog tebe sam pjevao „Ay, Carmela“, plakao u „Helverovoj noći“, „umirao muški“ od smijeha. Dok su tebe „oslobađali“ od klasicističke racionalnosti, dok si nam širom otvaralo svoja nova vrata i upoznavalo nas sa apsurdom Ionesca, Pirandella i Becketta, okrutnošću Artauda, Brechtovim „epskim“, meni si doslovno određivalo daljni tok života. „Danas sam vidio onakvu Žabu kakvu smo mi imali. Ista boja, sve… Čovječe, to je sad oldtimer! Pomislio sam, onako, isprve, da je naša. Onda sam se sjetio da su je sprešali, majku im… Proglasili je krupnim otpadom. I reciklirali. Pa posadili drvo. Jebalo ih drvo! ‘Ajde reci, Zeko, molim te: kol’ko je Žaba ljepša od drveta?“, odjekivalo je tada u tvome Kamernom teatru 55 i jedna tvoja „brijačnica“ je postala i moj prostor otkrovljenja, što, oduševljen glumačkom izvedbom i napisanim dramskim tekstom, tada uopšte nisam mogao spoznati. Ponovno je presudio osjećaj trenutka.
Stigao je i prvi MESS i jedna od dvije najbolje predstave u mome životu. Godina, mislim 2010., 50. MESS, predstava „Kean“, ansambl „Volksbühne“ Berlin, glumac Alexander Scheer, reditelj Frank Castorf. Imao sam dvije akreditacije, jednu koja me slijedovala i drugu koju sam pusudio kako bi uveo svoju tadašnju djevojku. Nisam pretjerano razmišljao šta i zašto gledam, osim kada sam pokušavao ispasti pametan i impresionirati djevojku čudnim riječima: Alexandre Dumas, Die Hamletmaschine, Heiner Müller, razvratnik Edmund Kean, Shakespearea, vodvilj, songovi, raspeće, tragedija genija, pop-kultura… Sjedili smo na podu četiri sata i dvadeset minuta, dok su nas Scheer i Castorf zavodili svojim teatarskim koncertom u koji stane cijela tvoja historija. Osjećao sam se kao da smo na koncertu „Stonesa“, Scheer je bio Mick Jagger i Isus Krist u jednom. Još uvijek sam sa istom djevojkom i često se sjetimo tog trenutka. Drugu akreditaciju nikada nisam vratio.
Drago pozorište, mislim na tebe ovih dana kada su nam tvoja vrata zatvorena i dok gledamo snimke tvojih predstava, pokušavajući barem na sekundu vratiti onaj osjećaj kada sam u prvom redu Narodnog pozorišta zapazio Mirjanu Karanović i uhvatio njen izraz lica dok na sceni ispred nastaje arhitektuta sna Boba Wilsona. Pokušavam probuditi onaj osjećaj sjedenja na vrećama, zbijenim u iznova kreiranom ratnom skloništu na čijem se „nebu“ rađa i raspada bajkoviti svijet „Tajne džema od malina“. Nema ga, kao što nema niti tvoje tišine, kao što nema niti pitanja: „Šta je ovo? Šta je ovo? Šta je ovo?“, koje ti moraš da postavljaš. Ti snimci nalikuju onim porodičnim koje gledamo samo kada se prisjećamo sretnih vremena. Gledao sam snimak ratne predstave „Kosa“ i prisjećao se tuđih sjećanja.
Mislim na tebe ovih dana i govorim sebi kako te ne zaslužujemo. Godinama te ostavljamo u praznim salama, koristimo za novčanu zaradu, varamo te, uništavamo neznanjem. Prestali smo da vjerujemo u tvoje čudo, u tvoju istinu, ubili smo u tebi san novorođenčeta…
Možda više nismo ni sposobni da sanjamo sa tobom. Drago pozorište, mislim na tebe ovih dana i pišem ti kako još uvijek čekam na svoju drugu najbolju predstavu u životu. Bliži se 60. MESS. „U Moskvu! U Moskvu! U Moskvu!“.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.
