Mladi i djeca jedna su od najugroženijih kategorija društva. Nedostatak strategija za mlade u Bosni i Hercegovini dodatno otežava njihovu finansijsku situaciju. Ipak, posmatrajući društvene mreže, mladi prikazuju nešto sasvim drugo.
Loša egzistencijalna situacija roditelja ugrožava mlade u Bosni i Hercegovini, a nedostatak politika i strategija za mlade dodatno otežava njihove živote. Globalizacijom, mladi iz Bosne i Hercegovine i regiona poistovjećuju se sa mladima iz zapadnih zemalja. Na pitanja koja je njihova stvarnost i koje posljedice može izazvati globalizacija, odgovorio je sociolog i filozof Mirza Šaćiri.
„Naša zbilja, naša svakodnevica prilično odudara od one koju predstavljamo ili su predstavljene na Instagramu. Razlika može biti enormna i efekat može biti jako šizofren. Kad kažem da je život predstavljen kao laž na Instagramu, to podrazumijeva isto tako da dosta mladih ljudi, da bi ostali u tom takozvanom trendu, posuđuje, odlazi samo da se fotka na određena mjesta. Postoji čak jedna anegdota koju je meni pričao jedan prijatelj, koji je imao, za razliku od većine, mogućnost da posjeti Australiju i rekao mi da je on upisao školu surfanja jer je oduvijek htio da surfa. On je bio sedam dana u toj školi, stvarno je htio da nauči da stane na dasku. Ali isto tako, njegovi vršnjaci, momci i djevojke od 25-26 godina, su upisali kurs da zapravo samo stanu na dasku, da se fotkaju i objave na Instagramu.“
Kada je riječ o konzumaciji medijskih sadržaja, mladi iz Bosne i Hercegovine su u korak s mladima iz svijeta. Međutim, kako navodi sociolog Šaćiri, to nije naručito dobra vijest. Upravo zbog takve situacije, obrazovanje se nalazi na dnu piramide vrijednosti.
„Dakle, znanje je postalo ono kako bi se mladi ljudi izrazili ne kul. Dakle, to nije njihova furka iz razloga što oni vide da ti ljudi koji se bave obrazovanjem i znanjem zarađuju manje novca, dok njihove kolege koji su youtuberi i influenseri mogu obezbijediti život da posjećuju egzotične destinacije, objavljuju fotke, objavljuju ono što ručaju, večeraju i onda oni žele postati upravo takvi, zanemarujući sav taj proces koji trebaju da ostvare kao individue. Žele da se etabliraju prije svega kao ličnosti koje trebaju da kroz skupljanje informacija, podataka i obradom svega, postanu osobe koje mogu racionalno i kritično donositi odluke prema stvarnosti.“
Pojavom konzumerizma, društvo je došlo u situaciju da se danas može sve prodati prodati zbog upravo tih influensera koji imaju velikog utjecaja na mlade ljude. No, ono što je opasnije od materijalnih dobara, navodi Šaćiri, jesu ideje i sadržaji koji mogu biti izuzetno štetni za mlade.
„Isto tako zbog utjecaja influensera, zbog tog pokušaja brzog života, mi smo došli danas u situaciju da imamo jednu vrstu nove kulturne potrošnje. Kad kažem kulturne potrošnje, mislim na konzumaciju medijskog sadržaja, filmskog sadržaja, a pogotovo muzičkog. Vi možete sad doslovno otići na Youtube i vidjeti šta je u top 20 u trendingu i možete poslušati pjesme koje su popularne. Te pjesme u prosjeku traju 2 minute i 30 sekundi. Dok, ako npr slušamo albume nekih starih izvođača, kao što je Pink Floyd, The Doors itd., koji su su imali vrlo upitan sadržaj, da se razumijemo, i oni su promovirali neke vrijednosti koje možda nisu bile u skladu sa vrijednostima tog doba, ali moramo obratiti pažnju na jednu estetsku dimenziju gdje je pjesma trajala u prosjeku pet do šest minuta. Bilo je solo dionica i bilo je vrsnih gitara. Međutim danas, pjesma traje 2 minute i 30 upravo zbog toga što je pažnja novih generacija usmjerena upravo toliko da žele čuti pjesmu, strofu-refren-strofu, i već imaju potrebu za novom pjesmom.“
Ipak, na drugoj strani su mladi koju imaju želju za formalnim obrazovanjem, no često nemaju mogućnost studiranja zbog finansijske situacije. Iako se visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini smatra finansijski pristupačnim i dostupnim za sve, potrebno je naglasiti da i oni najbolji mladi plaćaju određeni iznos za školarinu.
„Da bi osoba došla da studira u jedan od najbližih centara odakle dolazi, jeste zapravo pravo zahtjevna stvar. Mi moramo razmisliti da se tu radi i o mjestu prebivališta, o mjestu odnosno gdje osoba treba da živi, o džeparcu, hrani i nabavci literature. Obzirom da, kad pogledamo da naše biblioteke na univerzitetima i nemaju sve potrebne knjige, odnosno nemaju čak ni potrebnu udžbeničku literaturu koja je potrebna, to podrazumijeva da se studenti stalno moraju snalaziti skidanjem sadržaja sa interneta. Te data baze se plaćaju od drugih univerziteta, ili da studenti kopiraju određenu literaturu u kopirnici, jer tu se nikad ne radi o jednoj knjizi već uvijek o njih par. Isto tako, volio bih napomenuti da situacija je takva da pored toga što stalno dobijamo upute kako je naše visokoškolsko obrazovanje posloženo. Jako je teško, i ja bih čak i rekao da je privilegija danas studirati u situaciji gdje većina roditelja studenata zapravo i ne radi, odnosno sastavlja kraj sa krajem.“
Jedna od onih mladih koji nisu imali prepreke pri studiranju je i studentica Maida Duraković. Fakultet političkih nauka je upisala jer je to i željela, a zahvaljujući prosjeku ocjena ostvarila je status redovne studentice. Međutim, bez finansijske podrške roditelja njeno studiranje ne bi bilo moguće.
„Tokom studiranja finansirali su me roditelji, nedugo nakon toga, pronašla sam neki posao, prvo volontiranje onda i neki priliv novčanih sredstava honorarno, zatim poslije i plaća. Danas me roditelji ne plaćaju, međutim, u tom nekom vremenu mog studiranja jedini izvor finansijskih sredstava zapravo bili su moji roditelji i moja porodica. Od tog džeparca moglo se uštedjeti, npr. otići na neko studentsko putovanje izvan Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je Sarajevo studentski grad i da su cijene u Sarajevu prilagođene onome što sam ja u tom trenutku i imala u svom budžetu.“
Ni studentski život njenih prijatelja nije drugačiji. Porodice su glavni izvor finansijskih sredstava, a vremenom postaju samostalni mladi ljudi koji nastoje živjeti pristojan život. Iako nije imala finansijkih problema, svjesna je da mnogi mladi nemaju tu privilegiju.
„Ako gledamo iz krajnosti u krajnost, u Bosni i Hercegovini svakako postoji veliki jaz između mladih koji nemaju novca. Općenito, dakle, naša država obzirom na njenu ekonomsko-političku i svaku drugu strukturu i poziciju, svakako da je negdje, dat ću sebi slobodu da se tako izrazim, zaostala za nekim zemljama i mnogo je primjetno na društvenim mrežama i u kontaktu sa kolegama iz vana da oni žive drugačiji život. Bar su rasterećeniji u nekom smislu, bio to smještaj, bio to studij, bila to stipendija ili nešto slično.“
Kada je riječ o mladima koji teže pretežno materijalnom životu, Maida svakako navodi da treba ostvariti određeni napredak, ali da nas to ne smije određivati kao čovjeka. Ističe kako su prijatelji koje je stekla za vrijeme studiranja najveće blago. Sociolog Šaćiri smatra da je porodica ta koja odgaja djecu koja teže ka materijalnom životu.
