Ivana Dočkal je u Sarajevu završila Prirodno-matematički fakultet, na Odsjeku za biologiju, smjer genetika. Međutim, nakon Sarajeva, njen akademski put odveo je u Japan, tačnije u Yokohama City, gdje je završila master i postala magistar medicinskih nauka. Razgovarali smo o njenom životu, studiranju, načinu prilagođavanja u novoj okolini i ljudima zemlje izlazećeg Sunca.

Zašto baš Japan? Taj izbor države za studiranje pored Europe i SAD-a nije toliko čest slučaj.

Ivana: “2006. godine sam prvi put zapravo bila u Japanu kada sam predstavlja BiH u svjetskoj molitvi za mir s još tri djevojke iz BiH, i djevojčicama iz Hirošime. Cilj našeg okupljanja je zapravo bio da poistovijetimo stradanja naših zemalja tijekom rata u kojim su se naši roditelji, bake, nane i dede zadesili. Tako da sam se s tog puta vratila s predivnim utiscima o Japanu, njihovoj kulturi, gostoprimstvu itd. I ostala mi je želja da se jednom u životu opet tu vratim i posjetim mjesta koja sam tada obišla, jer sam ih relativno zaboravila s obzirom na to da sam imala samo 12 godina. Po završetku studiranja u Sarajevu, odlučila sam da pauziram godinu dana, da sebi dam malo vremena i da se odmorim od studija, ali i da nađem master studij negdje vani koji mi zaista odgovara. Uzimajući u obzir da mi Njemačka i Austrija nisu nikako bile izbor, jer stvarno smatram da je svijet toliko velik da bi svi išli tamo da se obrazujemo i tražimo budućnost. I tako dok sam bila na ronjenju s prijateljima dobila sam poruku od prijateljice, koja me pitala da li bih došla da studiram u Japanu. Naravno, da mi je odgovor odmah bio da želim. I tako su zapravo počele moje pripreme, prvo oko stipendije, pa onda oko upisa na univerzitet.”

Kako si se snašla, jesi li naučila japanski jezik? Da li si savladala kulturološke barijere?

Ivana: “Iskreno, mislim da sam se dobro snašla, sada kada pogledam sve unazad. Da je bilo lagano, daleko je od toga. Dapače, lagala bih kada bih rekla da se bar 10 puta nisam zapitala da li je ovo sve bilo vrijedno mojih godina, mladosti, nerava. Jer, koliko god ljudima ovo izgledalo možda predivno, nažalost, svi vide samo finalni produkt, a ono što stoji iza njega samo mi koji smo to prošli, znamo koliko snage, volje i truda je uloženo. I ovo ne mislim samo na sebe, već za svakoga, ko uspije u bilo čemu. Što se jezika tiče, došla sam sa željom da ga naučim, koliko toliko. Međutim zbog obaveza na fakultetu i u laboratoriji, nisam objektivno imala vremena da idem na kurs. A da opet budem iskrena, onda kada sam i imala vremena nisam željela da ga trošim na to, već da uživam i putujem. Znam neke osnovne rečenice, kada odem u restoran kako da nešto naručim, i dosta toga mogu da izvučem iz konteksta, ali definitivno ga ne govorim. Kulturoloških razlika ima previše, da bih mogla da ih sve spomenem. Štaviše, prvo bih rekla da postoji razlika između Azije i Europe, pa onda kao potkategorija, Balkana i Azije. Jer, budimo realni, mi s Balkana se uveliko razlikujemo i s drugim europskim zemljama. Japanci su poprilično istreniran narod, kojem kada nešto kažeš da tako treba da urade, oni će tako i uraditi, dok s druge strane meni ako ne daš dobre argumente da to nešto treba tako da uradim, ja to vjerovatno neću uraditi.”

S obzirom na to da si nekoliko godina studirala u Sarajevu, a master studij upisala u Yokohami, šta nam možeš reći o tamošnjem obrazovnom sistemu?

Ivana: “Što se tiče studiranja, mogu se samo osvrnuti na master studije. Magistarski traje 2 godine, imamo par predmeta iz kojih slušamo predavanja koja se nama sviđaju i na kraju semestra potrebno je samo napisati esej iz njih. Tako da je glavni fokus na nauci, naučno-iskazivačkom radu, kao i razvijanju eksperimentalnih vještina, tako da možeš što prije postati samostalan i izvoditi eksperimente bez pomoći drugih profesora. Dok teorijsko znanje uglavnom stječeš sam, tako što čitaš naučne radove drugih laboratorija koje se bave sličnim istraživanjima i pokušavaš to uvezati u svoje istraživanje. Ne bih da poredim naš univerzitet u Sarajevu s univerzitetom u Japanu, iz prostog razloga što imamo toliko tendenciju, kao narod, da uvijek poredimo ono svoje najgore, s tuđim najboljim. A to ne smatram poštenim. Shodno primanjima, stanju u državi, kao i procentu ulaganja u nauku, smatram da naš fakultet radi onako kako oni smatraju da je najbolje i najizvodljivije. Što bi rekli, koliko para toliko i muzike. Uvijek može bolje. Tako isto i mislim za svoj univerzitet u Japanu, i oni imaju jako puno stavki koje treba da poboljšaju.”

Da li se njihov studentski život razlikuje od našeg?

Ivana: “Nažalost, zbog korone nisam imala priliku upoznati i družiti se s kolegama s godine, a kolege iz laboratorija bili su Japanci koji slabo ili nikako ne govore engleski jezik. Tako da neka prevelika druženja I nismo mogli imati. Družila sam se ljudima koje sam slučajno upoznala, ali to su uglavnom zaposleni ljudi, tako da, ne mogu baš porediti ta dva stila života. I naravno, tu su ostali bh. državljani s kojim sam se uvezala.”

Šta je ono što te najviše impresioniralo, a šta te razočaralo u Japanu?

Ivana: “Ako mogu to uopšte navesti kao impresiju, svi smatraju da je Japan tehnološki zemlja iz budućnosti i onda dođeš ovdje i vidiš da ljudi još uvijek za neke svrhe koriste floppy disk. Zadnji put kada sam vidjela floppy disk je bilo vjerovatno 2000. godine i evo ponovo 2019. godine. Najveće razočaranje mi je bilo koliko nisu empatični. Doduše, možda je mene to najviše pogodilo jer sam ja preemotivna osoba i nekako mi je nepojmljivo da kada vidiš nekoga ko je evidentno potresen, da ne priđeš i ne pitaš da li je sve u redu. Iako su Japanci, izrazito kulturni, pogotovo kada odete u poštu ili bolnicu, nekako, po mom nekom ličnom iskustvu, to je fasada. Tako im je rečeno da treba da se ponašaju i shodno tome će se ponašati.”

Planiraš li ostati živjeti u zemlji izlazećeg Sunca?

Ivana: “Ne vidim svoju budućnost u Japanu. Svaka zemlja ima svoje dobre i loše strane, tako da je poenta naći omjer koji tebi, kao individui najviše odgovara. Volim da se zezam da mi je vrijeme za neki novi kontinent.”

Kao što je Ivana i naglasila, za ovakva studijska putovanja treba znati da neće baš svaki dan biti idealan i sve onako kako mi možda i maštamo. Naravno, uz dobru organizaciju vremena, što je Ivana i učinila, uspjela je obići gotovo cijeli Japan, istražiti ga, ali i uspješno završiti studij. Svakako, benefiti i iskustva su ogromni, tako da se ne treba ni libiti za pravljenjem ovakvog životnog koraka.


Fuad Vojniković
Fuad Vojniković priključio se ekipi OP-a u martu 2020. godine. Entuzijastični, a ujedno i najmlađi član ekipe, student je Medicinskog fakulteta u Sarajevu Društven, sluša ex-yu muziku, voli pande i kaže kako bi jednog dana volio posjetiti Jamajku