Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Shoah” i “Saulov sin”
Iako se gotovo svake godine izdvoji barem jedan novi naslov koji na sebi svojstven način „progovara“ o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, istinsko „prevođenje“ njegovog užasa na filmsku traku započeto je i završeno s dokumentarnim filmom „Shoah“ (1985) reditelja Claudea Lanzmanna. Riječ „shoah“ (HaShoah) na hebrejskom označava „katastrofu“, „užas“, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv „holokaust“, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Riječ je, dakle, o jednom od najvažnijih dokumentarnih ostvarenja koje je do krajnosti uspjelo „ukrotiti“ dehumanizaciju genocida, te sa svojih devet sati i 26 minuta zauvijek promijeniti pogled svijeta na zločin nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.
Kada su u pitanju najpoznatiji filmovi o genocidu nad Jevrejima, Lanzmann, npr., „Schindlerovu listu“ (1993) odbacuje kao pogubnu, jer smatra da je Spielbergov film „vrlo sentimentalan“, dok je ostvarenje „Život je lijep“ (1997) Roberta Benignija okarakterisao kao apsolutno bezvrijedno. Međutim, godine 2015. mađarski režiser László Nemes predstavio je svijetu svoje debitantsko ostvarenje „Saulov sin“, u kojem je narativ smješten u samo srce izvršenja genocida, u krematorij u Auschwitzu, gdje se uništava i posljednji trag jednog naroda, a koje, kao i vječni „Shoah“, traga za životom i nastoji ga spasiti, dati mu „besmrtno ime“. Film „Saulov sin“ je prikazan u online formatu, 27. januara, a u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta.
„I dat ću im besmrtno ime“
Francuski filmski režiser Claude Lanzmann zauvijek će ostati upamćen kao, dakle, autor dokumentarnog filma „Shoah“, stvaranog punih dvanaest godina. Prije nego što se počeo baviti filmom, Lanzmann, sin imigranata iz Istočne Evrope, studirao je književnost i filozofiju, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u Pokretu otpora, kojem se pridružio sa sedamnaest godina. Sredinom sedamdesetih počeo je raditi na stvaranju svoga životnog djela, usmene historije genocida, snimajući razgovore s preživjelima, ali i očevicima te počiniocima pokolja nad šest miliona Jevreja.
Film „Shoah“ otvara citat iz Jeruzalemske Biblije: „I dat ću im besmrtno ime“ (Izaija, 56, V), kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog nastanka: da jevrejske žrtve učini besmrtnima. Nakon toga slijedi kratka najava radnje filma, koja počinje u Chełmnu na Neri, u Poljskoj, kao mjestu prvog ubijanja Jevreja plinom: „Od 400.000 ljudi, žena i djece koji su dospjeli na to mjesto samo su dvojica preživjela – Michał Podchlebnik i Szymon Srebrnik. Szymon Srebrnik, preživjeli iz drugog perioda, bio je tada dječak od 13 i po godina. Njegov otac ubijen je na njegove oči, u getu u Łódźu, majka mu je bila ugušena u helmnovskim kamionima.“
Dok plovi u drvenom čamcu pored mjesta gdje je preživio egzekuciju, sada 47-godišnji Szymon pjevuši istu pjesmu, istim lijepim glasom, koji mu je kao dječaku odlagao sigurnu smrt: „Jedna mala bijela kuća ostala je u mom sjećanju. Tu malu bijelu kuću sanjam svake noći.“ Lanzmann u svom ostvarenju kreira novu stvarnost na osnovu sjećanja preživjelih Jevreja, u čijim se očima oslikavaju lica ubica, a u riječima jedva čujni glasovi njihovih najmilijih. Oživljavajući sjećanja samo pomoću dijaloga, odnosno direktnog obraćanja protagonista gledaocima, i bez ijednog arhivskog snimka ili fotografije, reditelj zapravo priziva prošlost u sadašnjost te ispočetka kreira „šou“, užas.
„Teško je prepoznati, ali bilo je to ovdje. To je to mjesto. Ovdje su ljude spaljivali“, kaže Srebrnik, razgledajući predivni zeleni pejzaž, koji u sadašnjosti ne posjeduje vlastito simbolističko značenje, kao, npr., u filmu „Noć i magla“ (1955) Alaina Resnaisa. Taj mirni pejzaž, koji je jednostavno nastavio sa svojim životom, nakon Srebrnikovih riječi dobija svoje konačno materijalno značenje – „masovna grobnica“. Do istog rezultata reditelj dolazi i kroz razgovore s egzekutorima i postavljajući pitanja o odgovornosti i krivici, on u naslijeđe ostavlja lice njihovih odgovora, za prepoznavanje novim generacijama. Također, svojevrsnu filmsku reinkarnaciju okončanog zločina Lanzmann upotpunjuje događajima za koje su njegovi sagovornici čuli, a koje nisu lično preživjeli. Tako, naprimjer, Izraelac Abraham Bomba, koji je tokom rata šišao žene i djecu prije ulaska u plinsku komoru, iznosi sjećanje na prijatelja koji je jednom prilikom morao ošišati ženu i sestru, znajući da je to njihov posljednji zajednički trenutak: „Ostajao je s njima jednu sekundu, jednu minutu više, grleći ih, ljubeći ih.“ Sukobljavajući preživjele s vlastitim traumama, reditelj apsolutno insistira na jedinstvu mjesta, vremena i radnje, te tako „shoah“ predstavlja kao aktuelni čin koji nije okončan završetkom Drugog svjetskog rata nego i dalje živi u sjećanjima onih koji su ga preživjeli.
U svojoj filmskoj karijeri, Lanzmann je snimio još filmove „Sobibor, October 14, 1943“ (2001) o ustanku zatvorenika u Sobiboru 1943. godine te „The Karski Report“ (2010) o poljskom borcu pokreta otpora Janu Karskom. Najveće francusko odlikovanje, „Legija časti“, uručeno mu je 2011. godine, a dvije godine poslije primio je i počasnog „Zlatnog medvjeda“ na Berlinaleu. Preminuo je u 2018. godine u svojoj kući u Parizu, dan nakon početka distribucije njegovog najnovijeg filma u kinu, „The Four Sisters“, sačinjenog od segmenata koji nisu uključeni u konačnu verziju „Shoah“.
Horor Holokausta u krupnom planu
Nada u preživljavanje čovječanstva i svih njegovih izvornih, moralnih, ljudskih načela, u ostvarenju „Saulov sin“ Lászlóa Nemesa, koje je osvojilo Veliku nagradu žirija festivala u Cannesu te nagrađeno priznanjem Oscar na Najbolji strani film, ukazuje se u obliku jednog čovjeka, Mađara Saula Ausländera, koji, kao član radnog voda Sonderkommando – grupe jevrejskih zatvorenika prisiljene pomagati nacistima u istrebljenju – otkrije leš dječaka za koji je uvjeren da pripada njegovom sinu. Dok drugi članovi Sonderkommanda planiraju pobunu i bijeg, Saul se budi iz pakla Holokausta i odlučuje potajno dječaku prirediti jevrejsku sahranu.
Dakle, u trenutku trajanja aktuelne svjetske izbjegličke krize, naslov „Saulov sin“ podsjeća na ponavljanje historije, na logore, na ljude ograđene žicom, na njihova lica dok posmatraju nove užase čovječanstva. Upravo je prikaz lica u krupnom planu, okruženog stravičnim nacističkim djelovanjima brutalnog ubijanja i zatim paljenja Jevreja, izražajno sredstvo koje dokazuje da se „užas“ gledaocu može približiti samo kroz subjektivni pogled čovjeka koji ga lično doživljava, a koji do posljednjeg treptaja predočava njegovu izgubljenost u konačnom činu smrti čovječanstva. Kao i Lanzmann u filmu „Shoah“, i Nemes u svom djelu koristi krupne planove kako bi ostvario što direktniji odnos s gledaocem i pomoću rušenja četvrtog zida poništio granicu između fikcije i historijske stvarnosti. Oba ostvarenja, iako žanrovski i rodom apsolutno različita, ostvaruju uvjerljiv doživljaj tjeskobe i bezizlaznosti iz pakla u kojem je žrtva zarobljena – sjećanjem ili prisutnošću. Snimljen u formatu 4:3, na 35-milimetarskoj traci, pomoću kamere snimatelja Mátyása Erdélyja koja konstantno kruži oko glavnog protagoniste, te zahvaljujući ponavljajućim dugim kadrovima u stilu slavnog Béle Tarra, „Saulov sin“ gradi mračne i bezbojne krugove Danteovog pakla, u kojima se, zajedno s ljudskim udovima, kroz stoljeća postepeno utapa čitavo čovječanstvo.
Saulov pokušaj spasenja duše dječaka kojeg smatra svojim sinom, danas, jasnije nego ikad, metaforički ukazuje na neophodnost spasenja duše Evrope koja svakodnevno odbacuje sinove koji rođenjem možda nisu njeni, te kroz podsjećanje na žrtvu koja je tami njene historije prinesena, Saulov čin dokazuje da je i u apsolutnom mraku moguće pronaći tračak svjetlosti. „Kada se Shoah stvarno završava? Završava li se posljednjim danom rata? Nikako. Traje i dalje. Nikad neće stati razvoj posljedica ovih događaja (…) Zato je posljednji kadar filma voz u pokretu, beskrajno kretanje… voz“, rekao je svojevremeno Lanzmann.
