”Dva umjetnika – Jedna ljubav” naziv je izložbe koja će 21. oktobra biti otvorena u sarajevskoj Vijećnici a čiji su autor mladi i perspektivni umjetnici Hanna Dujmović i Rikardo Druškić. Oboje sa već zavidnim iskustvom i karijerama koje će, prema prognozama kritičara, ići samo uzlaznom putanjom.
Umjetnost, pripreme za izložbu i planovi za budućnost, teme su koje smo izabrali za razgovor sa njima.
1. Osim indikativnog naziva, koji nas znakovito usmjerava na ono što spaja vas dvoje, po čemu je karakteristična izložba ”Dva umjetnika – Jedna ljubav”?
Hanna: Jedan od detalja koji našu izložbu čini posebnom je izlagački duo format. Kod nas se obično susrećemo sa grupnim izložbama gdje izlaže nekoliko autora ili samostalna izložba, a duo format je izuzetna rijetkost, ne samo kod nas već i kroz historiju. Inspiraciju za naziv dobili smo čitajući o bitnim izložbama u prošlosti, gdje smo došli do podatka da se održala retrospektivna izložba Van Gogh – D. Hockey čiji naziv smo smjelo preuzeli i koncepturiali u našu predstojeću izložbu.
I da odmah riješimo nesuglasice, ljubav u naslovu se odnosi na strast ka umjetnosti i strast ka stvaranju sličnog sadržaja istom ili slučnom tehnikom.
2. Šta biste izdvojili kao zajedničke crte u dosadašnjim karijerama? Hoće li izložba govoriti istim jezikom ili će publika moći razlikovati vaše karaktere u njoj?
Hanna: Sredstvo likovnog i ličnog izražavanja, slikarstvo je upravo ono što Hanni Dujmović i Rikardu Druškiću omogućava da se međusobno pronađu. Mehanizam kreiranja svodi se na umjetnikovu ideju i potrebu za traganjem, izražavanjem, upoznavanjem – na nešto ne sasvim opipljivo i jasno određeno. Upravo iz tog razloga, tokom ovakvog poduhvata, različiti doživljaji iz djetinjstva, iz same prošlosti – pa i iz neidentifikovanih utisaka prilikom maštarenja se manifestuju poput nebrojivih lajtmotiva, u obliku fenomena. U tom jezgru se nalaze odvojeni na dvije različite strane: idealizam i realizam. Fiktivni svijet, kao dio umjetnikovog idealizma ulazi u kontrast sa realizmom, svijetom u kom živi i u kom se nalazi. Moć slikarstva leži upravo u tome : ona je most koji sklapa nespojivo i konkretizuje nevidljivo. Upravo takvo, slikarstvo je transcendentno i univerzalno. Hanna Dujmovic i Rikardo Druškić su dvije umjetničke duše koje slikarstvo spaja od djetinjstva. Poput genetskog materijala, ovaj medium komunikacije ostaje zauvijek memorisan u njihovom životnom iskustvu : od tog trenutka, umjetnička praksa ne poznaje granice. Ljubav prema umjetnosti je stoga ono što ih povezuje; identična doza senzibiliteta je ono što im omogućava da zajedno frenetički kreiraju. Ta emotivnost emanuje iz njihovih djela, prije svega, izuzetno živom – preporodnom – koloritom djela, čak i prije otkrivanja tajni njihovih zagonetnih, gotovo mističnih naracija. Kroz boju se javlja toplina: Duh se izražava materijalizacijom kroz djelo i pokazuje želju za vitalnošću, podsvjesno – za samim životom. Kao i sama duša slikara, Duh umjetničkog dela traži sopstvenu nišu, prostor da postoji,” – napisala je naša kustoskinja Milica Zorić koja se trenutno nalazi na MA studiju historije umjetnosti na Sorbonni u Parizu.
Smatram da su naše slike vizuelno privlačne i kompleksne i da iako su različite u svom narativu sa sobom nose dozu sličnosti, a ta sličnost upravo je ona koja se nalazi u nama samima.
3. Koliko su vaše dosadašnje karijere pratile vašu ambiciju i planove?
Hanna: Gotovo je nemoguće imati koncizne planove ukoliko imate ambiciju. Ambicija je nekada vrlo opaka stvar i može dovesti do duhovnog nemira, barem u mom slučaju. Nekada bih voljela da mogu napraviti pauzu i malo racionalnije promisliti o sljedećim potezima. No, vođena ambicijom i maštom imam osjećaj da jedan život na Zemlji nije dovoljan da jedinka postigne sve što misli da može. Naravno, uvijek postoji pitanje i skepticizam, da li je to što radim dobro, da li je vrijedno truda, ali vrlo brzo dobijem odgovore koji mi daju vjetar u leđa. Karijera je linija koja ima stalne uspone i padove, ali bitno je ne odustati. Danas mogu imati ambiciju da ostvarim pet planova, možda ću ih ostvariti pet,a možda niti jedan, a već sutra ostvariti ću novih deset. I tako ukrug.
4. Šta smatrate svojim dosadašnjim najvećim uspjehom?
Rikardo: Moj najveći uspjeh je taj što sam uspio da pobijedim sebe. Još od ranog djetinstva svojim ponašanjem sam uzurpirao svoju dalju i bližu okolinu. Najviše su patili moji roditelji. Kako je vrijeme odmicalo, sve je bilo teže nositi se sa sobom. Impusli koji su uvijek bili previše intezivni, su vladali mojim bićem, a ja sam svima oko sebe činio veliku štetu. Sebi sam bio najveći neprijatelj. Kao što Niče kaže: “Da bi drvo naraslo do zvijezda, prvo mora pustiti korijene do pakla.“ Tako je i sa mnom bilo. Nakon što sam dotakao svoje psihičko dno, te 2017. počeo sam da se “budim“. Sve se desilo jako brzo, a ja se tog perioda i danas sjećam jako dobro. Moj život se drastično preokrenuo. U ponovnom rođenju najviše su mi pomogle istočnjačke religije. Kroz njih sam, između ostalog, upoznao magiju prirode. Zatim se upoznajem i sa mišlju Karla Gustava Junga, koja je postala jedna od osnova moje intelektualne misli i mog pogleda na svijet. Uspio sam svoje demone pretvoriti u svoje anđele. Intezivnost mojih misli i emocija, koje su mi nekad bile najveći neprijatelji, sada su postali moj najveći oslonac.
5. Čemu težite u profesionalnom bavljenju umjetnosti?
Rikardo: Najvažnija težnja u mom stvaralaštvu ogleda se kroz želju da priđem bliže Bogu. Osim materijalne stvarnosti koja nas okružuje, a koja se manifestuje kroz tri dimenzije prostora i četvrte dimenzije koja označava vrijeme, postoji još puno drugih dimenzija koje golo oko ne može da vidi. O tome u fizici svjedoči teorija struna. Umjetnost mi također pomaže da bolje vidim svoju unutrašnjost. Kroz svoj rad pričam sa svojom podsvješću. Tamo su moji anđeli, ali i moji demoni. Podsvjesni haos kroz slikarstvo prebacujem u dobro organizovani red.
Hanna: Nadam se da će doći vrijeme da se pišu nove knjige o umjetnosti sa naših prostora i nadam se da će barem jedna od mojih slika biti uvrštena u štivo koje će se obrađivati tokom školovanja. To je ono čemu potajno težim u sebi, da ostavim trag vremena u kojem sam živjela, trag svog bića zapisan u vidu slike na platnu.
6. Svoj talenat odlučili ste podijeliti i sa onima koji imaju slične ciljeve, učesnici se projekata i festivala koji imaju cilj da probude i podstaknu kreativnost kod mladih ljudi. Iz iskustva, koliko su oni motivisani da se bave umjetnošću?
Hanna: Prostora i volje za kreativnost nikada ne nedostaje. Mladi ljudi vole biti učesnici ove vrste radionica i festivala uprazvo zato što naš sistem školovanja (Srednja škola, fakultet, pa i osnovna škola) potpuno izostavlja čovjekovu potrebu da stvara! Umjetnost je odličan vid razonode i terapije u kojoj možemo uživati i za čiji finalni produkt imamo nešto što je autentično – umjetničko djelo, mural, skulpturu…
Zaboravljamo da kao ljudski rod prvo naučimo da ‘šaramo’, uživamo u tome, u bojama, nedefinisanim oblicima, uživamo u procesu učenja crtanja novih oblika i formi, ali vrlo brzo napuštamo kreativnu slobodu sputani od strane sestema čiji je vrhunac Likovne kulture tema: ‘Jesen’.
7. S obzirom na to da idemo prema kraju godine, šta će se dešavati na poslovnom planu u narednom periodu? Da li imate već sada ucrtane planove za 2023.?
Hanna: Najdalja tačka u budućnost koju trenutno mogu da procesuiram je održavanje naše zajedničke izložbe u Vijećnici. Za mene je to jedno iskustvo kojem se vrlo radujem i sav fokus je na tome da cjelokupni događaj prođe što reprezentativnije. Nakon toga posvetiti ću se daljim koracima. Za sada mogu dati kratku tezu o tome da planiram održavanje druge velike samostale izložbe u jednoj od najeminentnijih galerija u Beogradu, ako za to budu ostvareni svi uslovi.
Rikardo: Kada sam bio mlađi, moj sistem vrijednosti, bio je drugačiji. Bio sam neostvareni dječak i svoju sreću sam tražio u pogrešnom pravcu. Ipak, i na tom pravcu desilo se za mene nešto korisno. Ostvario sam svoju finansijsku slobodu, koja mi je sada, kada se stvaralštvom bavim vrlo ozbiljno, jako bitna. Ona mi omogućuje da se neometano bavim temama koje me zanimaju. To je danas, na moju veliku žalost, rijetkost. Kako je vrijeme odmicalo, iz te slobode nastajao je novi Rikardo. S tim u vezi, kada sam bio mlađi, radovao sam se izložbama, prodaji slika. Te stvari su mi bila najvažnije. To je sigurno jedan od razloga zašto je moj umjetnički razvoj sporo proticao. Danas, moj pogled na to sta mi je bitno, je drugačiji. Sada kada više ne razmišljam o materijalnom, želim samo jedno: da budem bolji umjetnik svakog dana. To je osnovni razlog zašto su moje slike u posljednje dvije godine doživjele jako veliki napredak. Najviše me raduje što još uvijek vidim ogroman prostor za progres i što znam da moje najbolje slike tek trebaju da nastanu. U 2023. godini će se desiti moja četvrta internacionalna samostalna izložba. Nakon Brisela, Beča i Berlina, svoje radove ću izlagati u Barceloni.
Posebnu zahvalnost ovo dvoje mladih umjetnika izražavaju prema rukovodstvu Vijećnice na pozivu, povjerenju i inicijativi za saradnju.
Omladinski program želi im puno uspjeha!
