Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Što na podu spavaš?”

U svijetu rušenja, zidati svijet je najteže. Ne samo donijeti odluku o zidanju, to može svako, već zaista početi zidati. Uzeti prvu ciglu u ruke i stati pred prazan prostor. Zbog toga nema veće boli od praznog papira, jednako kao što prazna scena najviše boli. Ako graditelj pred sobom ima prazan papir i praznu scenu, onda je bol duplo veća, zar ne? U predstavi „Što na podu spavaš?“, „sazidanoj“ u koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo, Scene MESS, Gradskog dramskog pozorišta „Gavella“ i Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, Darko Cvijetić je, i Pisac graditelj, i Glumac graditelj, i Čovjek graditelj. Njegov materijal su smrznute riječi iz već izgrađenog romana, a „rat“ je najledenija od svih. Naravno, Darko ne zida sam, sa njim je neustrašiv glumački ansambl koji se ne boji leda i visine, scenografkinja sa znanjem, dramaturzi sa skicama, i naravno pronicljivi reditelj/arhitekta. Jer puno leda ima za otopiti.

„Sjedi i piši, Darko! Svijet se neće sam sazidati” i „Rat je smrznuta riječ“, dvije su, čini se, centralne rečenice iz romana „Što na podu spavaš?“ Darka Cvijetića, temelji na kojima je započeta postavka predstave. Pisanje kao zidanje svijeta i smrznute riječi kao materijal. Da su se oba ova metaforička i simbolistička motiva, morala prenijeti doslovno na scenu, ugraditi u igru i koncept, prepoznao je i reditelj Kokan Mladenović, dodijelivšu centralnu ulogu upravo Piscu Darku Cvijetiću, a pisac nema drugog materijala osim svojih riječi. Pisac je već na sceni i čeka, ovaj put publiku, umjesto čitatelja, tako da je preporučljivo zaboraviti na roman prije ulaska u improvizovano gledalište i prepustiti se ulozi svjedoka. On sada provjerava da li je konstrukcija njegovog novog svijeta stabilna, da li je sve na svome mjestu kao što je bilo na papiru i da li se može početi. Okvir za sliku, a kost za meso je mrtvačnica, sa kvadratnom konstrukcijom pojedinačnih hladnjača, koja može izgledati tako prirodno i funkcionalno, na granici između monumentalnog i prijetećeg, završenog i tek započetog, te minimalističkog i svakodnevnog, samo u kreaciji istinskog arhitekte, Marijele Margete Hašimbegović. Publika će po ulasku moći jasno osjetiti hladnoću plavičastog prostora, obilježenog metalom i usložnjenog dodatnim scenskim gledalištem, te oplemenjenog radnim stolom na suprotnoj strani, sa lampom čije žućkasto svjetlo hrabro tinja u neonskoj plavoj tami, kao i sam život u smrtnoj praznini. Zatim će Darko započeti svoju pripovijest, koja neće zaživjeti, kako je to ubičajeno, kao zaseban preoblikovani književni organizam, već će biti duboko integrisana u čvrsti rediteljski koncept i sjedinjena sa teatarskim jezikom. Tako će se sada moći govoriti o dramatuškom konceptu „teatra između“, u kojem, umjesto cijepanja teatarske fikcije na okvirnu i umetnutu, svojstvenog postupku „teatra u teatru“, postoji jedna nedovršena fikcionalna ravan, na kojoj tetatar nastaje između, Darka kao Pisca, Darka kao Glumca i Darka kao Svjedoka, između zapisanog i odigranog, između misli i riječi, govora i pokreta, prošlosti i sadašnjosti, između tišine i krika. Proces nastanka predstave će biti zamijenjen otvorenim procesom pisanja romana kao dramskog predloška za predstavu, koji opet neće biti izdvojen vlastitim postojanjem i autorskim odmakom, već pretvoren u živo teatarsko svjedočanstvo, ništa manje istinito od onoga koje se zbilo u stvarnosti.

Darkova prošlost će se tako slagati ponovo, u scenskom trenutku sadašnjosti, sa mogućnošću dorade i izmjene, ali pod uslovom da bude „kako je bilo“. Njegov mlađi brat Bota i glavni protagonista romana, koji se sa nepunih 18 godina kao pripadnik vojske JNA našao zarobljen u kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu, na sceni će se pojavljivati, odlaziti i vraćati u nekoliko glumačkih tjelesnih oblika, ali će uvijek biti jedan te isti vojnik koji nije htio pucati. Ali pucati će Darko, otkucajima na pisaćoj mašini, umjesto puške i bacajući šljemove umjesto pravih granata, ubijati već ubijene likove, oživljavati one zaboravljene, spašavati one koji se ne mogu spasiti, a oslobađati sebe od tereta smrti. Ipak, svijet koji nastaje u paklu, može postati jedino na temeljima istine, pa je tako Darkova porodična tragedija, započeta najavom postavke antičke tragedije „Antigone“ u pozorištu u Prijedoru, a završena simbolističkim slaganjem krova na zgradi pozorišta u Americi, čime je, ne samo zaokružena ideja o izgradnji teatarskog svijeta riječima, nego je i proširen kontekst smisla Darkove istine, na cijelu civilizaciju i historiju. Pred publikom kao dodanim svjedokom, tu istinu će plesti fragmenti pojedinačnih sudbina, preuzeti u istom obliku iz romana i preoblikovani u scene, o hrabrom kapetanu Topiću koji pokušava spasiti mladiće iz kasarne, o Botinim i Darkovim roditeljima koji čekaju sina u Prijedoru, o Botinom drugu Anđelu koji gine na frontu, o Botinoj životnoj ljubavi Senki, o Mesarovom sinu kojeg su četnici zaklali u logoru Trnopolje, dok će kazivanja iz prošlosti, bake Maje i Hane te djeda Franje prodirati u istinu kao zaboravljena proročanstva o začaranoj ratnoj oluji mržnje i zla. Ono što likovi sami ne kažu, reći će Darko, gledajući u publiku, ali ne rušeći „četvrti zid“ i ne napuštajući lik Pisca, ne tražeći od njih sažaljenje niti poistovjećenje, već samo prisustvo.

Kako se scene budu redale, tako će i trauma postajati dublja, a tragedija šira, što će pojedinačno utjecati na likove, koji će, ne podnoseći Piščevu istinu, zahtijevati od njega da uvaži njihovu, čime će Mladenović, zapravo, do krajnosti, osloboditi Cvijetićeve likove i dovršiti ideju o njihovom oživljavanju. Nakon najpotresnije scene, o zaklanom Mesarovom sinu, kojeg je Darko kao Čuvar u logoru nesvjesno odveo u smrt, a zatim kao Pisac vratio u život, reditelj će posegnuti za „pauzom“, ne „brechtovskom“, već onom koja redovno dolazi u životnom krugu, u onolikoj mjeri koliko je čovjeku potrebno da lakše podnese bol. To je izrazito duhovito raspisana i glumački energično izvedena scena, u kojoj Bota i njegov sin Angelo gledaju ratni film „Gluvi barut“ i razgovaraju o identitetu balkanskih naroda. To je jedina scena u kojoj će se osjetiti puls glumačkog tijela, dok će u ostatku predstave, igra čitavog ansambla bez izuzetka, biti svedena na lice, na zaleđeni krik i izgubljeni pogled, na osmijeh koji boli do srži, na bljedilo umorne kože, sa stalnim trouglom jeze u predjelu čela. Njihova beživotna tijela koja nose kao teret, će biti predana Piscu na upravljanje, što će se savršeno uklopiti u koncept mrtvačnice u kojoj nema i ne može biti preživjelih. Naravno, kako Darkova priča nije samo istina o Prijedoru, niti o Sarajevu, već o svima i svemu na toj jednoj „Jugoslavenskoj ulici“, onda se odluka o koprodukcijskoj gradnji predstave ostvaruje i u idejnom smislu dijeljenja svjedočanstva na više strana, da se istina ne bi prevagnula i potonula na jednoj. Ostali elementi u predstavi će doprinositi, sa više ili manje uspjeha, „gradnji“ već uzdignutog svijeta. Muzika Irene Popović Dragović će dolaziti izdaleka, iz dubine, a zatim osvajati prostor, pratiti radnju i ponovo odlaziti izvan nevidiljivih ledenih zidina, dok će kostimi Marite Ćopo dopunjavati cjelokupnu sliku uniformisanog sivila.

Krov kuće svijeta je spreman. Odštampan i otopljen. Treba još poredati knjige umjesto crijepa i novi dom je spreman. Hladnjače su prošlost. „Ajde da ovo završimo“, vrhunac je katarze poslije kojeg čeka put kojim se ne vraća. Pa, hajde da ovo završimo… I rat, i kuću, i kritiku.


Mirza Skenderagić
Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.