Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: Djeca neprijatelja
Film „Djeca neprijatelja“ scenariste i reditelja Gorkog Glaser-Müllera, o švedskom muzičaru Patriciju Galvezu koji spašava unučad iz zloglasnog ISIL-ovog kampa, apsolutni je pobjednik ovogodišnjeg 5. AJB DOC Film Festivala, osvojivši priznanje za najbolji film Takmičarske selekcije – AJB DOC Main Award te Nagradu publike sa prosječnom ocjenom 4,8. Kako nije čest slučaj da isti film zadovolji i kriterije stručnog žirija i očekivanja publike, onda je jasno da je riječ o ostvarenju koje je do konačnog cilja, odnosno do razrješenja uspostavljenog narativa, moralo stići najjednostavnijim mogućim putem, na kojem se sjedinjuju estetske i etičke vrijednosti, na kojem filmski jezik vjerno prati jezik ljudske emocije, na kojem umjetnost prepušta vodeću ulogu stvarnosti, apsolutno joj vjerujući da neće skrenuti u banalnost i patetiku. U dokumentarcu „Djeca neprijatelja“ postoji samo jedan put oslobođenja na koji se uputio glavni junak, s jednostavnim ciljem i iskrenom namjerom, da spasi sedam tej započetih života. Da učini „dobro djelo“, bez spoznaje da ga zaista čini.
Međutim, šta je to dobro djelo? Šta se pod tim podrazumijeva? Zašto je uopšte dobro činiti dobro? Naravno, poznati su i teološki i kognitivni pogledi na „dobro djelo“ i dok sve velike religije upućuju na čovjekovo činjenje dobrog djela na ovome svijetu da bi bio nagrađen na onom, nauka smatra da je prirodna tendencija čovjeka kao društvenog bića da čini dobro drugima, jer tako stvara percepciju da živi u pozitivnom okruženju u kojem se i sam osjeća korisnim. Ipak, „dobro djelo“ u filmu „Djeca neprijatelja“ nadilazi uobičajena tumačenja ovoga fenomena, s obzirom da Galvez ne spašava svoje unuke kako bi za to bio nagrađen, ni na ovom, ni na onome svijetu, a teško da očekuje da će nakon toga svijet postati bolji. On djecu ne spašava ni direktno radi sebe, jer naposlijetku djeca će dobiti druge staratelje. Galvezovo „dobro djelo“ je jednostavno samo sebi svrha i može se definisati samo kao spašavanje drugog života koje svakako podrazumijeva i prošišćenje, i za glavnog protagonistu, i za svijet, i za autora, i za gledatelje. Njegov čin u stvarnosti je neodvojiv od filma i ne postoji izvan njegove strukture. Ishod stvarnost upravlja filmskom kamerom, a kamera potom oblikuje život i daje mu konačnu formu. Etika Galvezovog „dobrog djela“ se sjedinila sa estetikom Glaser-Müllerovog filma, postajući jedno isto djelo.
Film „Djeca neprijatelja“ Šveđanina Gorkog Glaser-Mullera predočava, dakle, da je proces ostvarenja dobrog djela izrazito kompatibilan kreiranju filmskog narativa, odnosno njegovog koncepta, s obzirom da je riječ o dokumentarnom filmskom rodu. Dakle, da bi se dobro djelo učinilo, mora postojati junak, hrabar i odlučan, koji kao lik mora imati jasan cilj, a da bi se taj cilj ostvario moraju postojati i prepreke te neizvjestan ishod. Nadalje, on ne smije izgledati stilizovano, poetično npr. već mora vjerno pratiti razvoj stvarnosti i tok života, odnosno mora se razvijati brzo i bez velikog zastoja. Dokumentarac Glaser-Müllera, u formi najbližoj filmu istine ili direktnog filma, sa ipak, dominantnim novinarskim pristupom, donosi dramatičnu, gotovo trilersku borbu Patricija Galveza koji, nakon pogibije kćerke na strani ISIL-a, sada pokušava spasiti svojih sedmoro unučadi, zatvorenih u zloglasni zarobljenički kamp Al-Hol kao „djeca neprijatelja“. Naime, nakon udaje za jednog od najozloglašenijih švedskih terorista ISIL-a, Galvezova kćerka Amanda se zajedno sa suprugom pridružuje borbi za halifat u Siriji, gdje oboje ginu u njegovom padu 2019. godine.
Film počinje fotografijama i naracijom glavnog aktera koji gledatelja uvodi u priču, čije konačno razrješenje započinje od tog trenutka, kada Patricio odluči krenuti u samostalnu, naizgled nemoguću misiju kako bi svoju unučad vratio u Švedsku. Dok na mobitelu pregledava slike svoje kćerke u nikabu, zumirajući prstima njene oči, te dok pokušava prepoznati osjećanja na licima svojih unučadi, on u očaju izgovori: „sedmero male djece…“, i kao da upravo tada odluči da ih mora spasiti. Muzika se pojačava i ubrzava, a centralni globalni problem autor definiše u kratkom informativno-televizijskom kolažu, u kojem voditelji iznose zabrinjavajuće podatke o djelovanju ISIL-a u svijetu te o zloglasnom kampu Al-Hol na sjeveru Sirije, kao nasljeđu tog djelovanja, sa više od 80 hiljada korisnika različitih nacionalnosti. „Šta raditi sa djecom rođenom u halifatu?”, upita retorički jedan od voditelja. Tokom Galvezovog najvažnijeg životnog „putovanja“ na koje on kreće momentalno i bez oklijevanja, a na kojem će naići na brojne prepreke i probleme, autor će, slijedeći upornost i odlučnost glavnog junaka svoga filma, uspostaviti i održavati jedan krajnje intenzivan način izlaganja koji gledatelju neće dopuštati pasivnost. Također, djelujući u okviru direktnog filma, Glaser-Muller će u svome ostvarenju iskoristiti dopušteno međudjelovanje između autora i subjekata, pa će tako Patricio, tokom snimanja jednog intervjua, kada napokon dobije poziv iz Ambasade da može ući u Siriju i preuzeti djecu, prvo zagrliti Glaser-Mullera. Pojavivši se prvi put ispred kamere i otkrivši svoj identitet, on tada prestaje biti autor-posmatrač i postaje sudionik sa suzama u očima, čiji prvobitni cilj nije više bilježenje stvarnosti, nego učestovanje u njoj i spašavanje djece.
Žanrovski najbliži socijalnom, tj. filmu o ljudskim pravima, „Djeca neprijatelja“ nije dokumentarac u kojem treba tražiti skrivene tragove niti u kojem treba pokušavati raščlanjivati podslojeve narativa, jer ih u suštini i nema. Postoji samo jedan linearni tok, jedan put i jedna borba koja će imati sretan ili tragičan kraj. I dok se odrasli pitaju: šta ćemo sa djecom?, djeca tumaraju u mraku svijeta prepuštena sama sebi, poput jednog od dječaka u filmu, koji, u strahu i iz samoodbrane, dok mu medicinska sestra pokušava izdvaditi uzorak krvi, uzvikuje: „Allahu ekber!“ Dakle, šta je to dobro djelo? Šta se pod tim podrazumijeva? Zašto je uopšte dobro činiti dobro? Ovaj film dokazuje da je istinsko dobro djelo nemoguće definisati niti je njegovo postojanje moguće pripojiti nauci ili religiji. Uostalom, to se isto može reći i za istinsko filmsko „dobro djelo“.
