Vršnjačko nasilje i seksualno uznemiravanje većinu osoba dovede do ponora. Osobe se povuku u sebe, nesigurne su i ne žele pričati o svom negativnom iskustvu. Rijetki su oni koji istupe u javnost, ispričaju svoju priču i na osnovu svog iskustva ohrabruju druge da se suoče sa ovom raširenom pojavom u društvu. Takva je mlada Merima Osmanović, dugogodišnja volonterka i predsjednica Skupštine Udruženja mladih Kalesije.
Sada je studentica Međunarodnih odnosa i diplomatija na Univerzitetu u Tuzli. Volonterka u Vijeću mladih Grada Tuzla i predsjednica Skupštine Udruženja mladih Kalesije. Odiše optimističnim pogledom na život. Čini se kao da joj je sve uvijek išlo lagano i po planu. No, iza Merime Osmanović nije uopšte lagan put. Događaj koji je obilježio desio se kada je imala sedam godina i zbog njega se kroz aktivizam najčešće bavi temom vršnjačkog nasilja.
”I sama sam bila žrtva nasilja od sedme do jedanaeste godine života. Naime, u sedmoj godini sam doživjela strujni udar što me dovelo do toga da četiri godine ne pričam i da idem konstantno na razgovore kod psihologa. Iako sam bila redovna učenica u školi dešavalo se da kad dođem kući padnem u komu. Više sam vremena provodila kod pedagoga i psihologa nego kod kuće i u školi… Sav taj period je bio stresan, posebno za moje roditelje. Ja nisam tada shvatala što mi se događa. Zbog svega toga što mi se dogodilo djeca su me ismijavala i govorila da sam dijete s posebnim potrebama, da sam drugačija od njih, da se s njima ne mogu družiti jer sam loša za njih.”
Merimi je dugo trebalo da shvati da zbog toga ne vrijedi manje. Tek u 15. godini saznala je šta je osnovni problem, ali su tada došli novi.
”U 15. godini, sedmicu dana nakon što sam saznala da imam oštećenu kičma, ostala sam paralizovana sedam dana. Nakon toga u školi sam doživjela seksualno nasilje u školi. Direktor, razredna i ostali… kada su saznali opet su mene osuđivali zašto sam šutila, koliko dugo se to dešavalo… Opet sam se našla u situaciji da me svi osuđuju, a nije lako govoriti o tome.”
Spas je tada Merima sasvim slučajno pronašla u nevladinom sektoru i aktivizmu. Posjećivala je seminare i edukovala se. To se pokazalo kao ključni i pravi potez.
”Da nije bilo nevladinih organizacija, da se nisam okrenula aktivizmu i volonterizmu, sada bih bila osoba koja bi se stidila, ne bi smjela komunicirati i ne bih smjela reći ono što mi se desilo.”
Merima sada svoje negativno iskustvo ističe kao pouku svim mladim ljudima koji se susreću sa bilo kojim oblikom vršnjačkog nasilja. Aktivna je u Udruženju mladih Trik koje često govori o ovoj temi.
”Uspjeli smo da realizujemo veliki broj aktivnosti. Trik sada ima 50 članova, a aktivno ih je 30. Kroz ove dvije godine realizovali smo projekte sa fokusom na djecu i mlade, igre bez granica i pisanje projekata. To su samo neke od aktivnosti koje smo realizovali.”
Cilj im je da kreiraju zdrav ambijent i atmosferu. Edukacija u svemu tome je ključ, kaže Merima. Nakon teškog životnog iskustva ona se raduje svakom novom danu. Osnažena i spremna za nove izazove korača ka budućnosti. Nada se da će njeno iskustvo spriječiti makar jedan oblik nasilja ili da će makar jednu mladu osobu ohrabriti i osnažiti da se suoči sa teškim iskustvom.
