Nema ljepše ljepote od toga da se neko ne boji biti to što jeste.
Spasi me radio – svijet u koji se izoliram. Uvijek kažem “Idem na radio, nikad idem na posao”. Sretan je onaj ko radi on što voli. Radio je život. Radio je sada. Tu nema laganja, jer drhtav glas se osjeti.
Draga mama, kako si?
Da nije Facebooka, pojedinih se uspomena, u brzom i bizarnom vremenu ne bih ni sjetio. Neki dan mi je ispala uspomena na fotografiju na kojoj, pored kordona policije, ispred Suda u Sarajevu, stojimo Nedim i ja. Nacrtali smo srce na papiru. To je bio naš odgovor tom ludilu od protesta kada su zgrade gorile.
Sreća, nisam imao Facebook sa tri-četiri godine. Tada je bio rat, a moja prva uspomena na život su detonacije – zapaljene zgrade, sručeno staklo, zvončići, ženski jauk, miris klijalog krompira i smrad upišanih dimija u skoništu. I uvijek je išlo “Sh-sh-sh, pa boom!
Stajali smo o tako Nedim i ja. S nama je bio i Sake ali se ne vidi.
Držali smo srce – naš štit. Srce se nacrta isto na svakom jeziku i pismu, čak i na ćirilici.
Neki nas je debil pitao gdje smo bili ‘92.-e, a meni u glavi “Š-š-š, pa bum!
Mi smo oduvijek mislili da živimo unutar svoje kože, a živimo i izvan nje. Odemo iz nje kad spavamo, kad umremo i kad hoćemo, ako znamo da možemo. Živi smo i u tuđim mislima, tuđim željama i pričama i u tuđim hvalospijevima i kletvama.
Ako smo mi malo svemira u tijelu, onda je svemir mi, a mi svemir, onda smo jedno i svuda, tako da opet ne živimo samo unutar svoje kože.
Facebook uspomene i fotografije me neki dan podsjetiše da je prošlo godinu od kako je tata otišao na bolji svijet. Kažem bolji, jer kakav god da je, čak i da nema drugog svijeta, bolji je od ovog. Naučio sam živjeti sa osjećajem da nekog nema. Neće taj osjećaj nikad proći, samo čovjek bolje uvježba da skrene misli – pozitivna strana je da sad kad nekom od moje raje umre roditelj, znam koje riječi reći, jer su meni prijatelji rekli mnoge divne riječi koje su mi pomogle. Uvježbana utjeha, reklo bi se. A dobar sam kad tješim.
Počela je jedanaesta godina mog života u Sarajevu. Uspomene mi u glavi i po gradu, a neke i na Facebooku. Živio sam u studentskom domu na Bjelavama i po stanovima. U tih deset-jedanaest godina imao sam trinaest cimera, u osam stanova. Bio sam predsjednik Omladinske novinske asocijacije. Upoznao sam mlade ljude iz cijele zemlje. Putovao sam. Snimio sam intervju sa Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem – mojim omiljenim novinarima. Majke mojih prijatelja su bile i moje majke. Prale su mi čarape. Usisavao sam maglu. Disao vlagu. Krao bogu dane. Bio sam i gladan. Ko ne zna kako glad izgleda i zvuči, slabo to može razumjeti. Postao sam rođeni Sarajlija, evo već deset-jedanaest godina. Volim ovaj grad, dobar je. Smeta mi jedino licemjerstvo kojim je zabuđao. Možda je nkad bilo drugačije, ja to ne pamtim. Ali, ako moj Sika iz Šamca koji je prošle godine imao prosjek 9 i peta je godina Medicine, daje ispite u roku i poludio je od knjge, k’o Dr. House, ako on ne može jer mora dati šest milja za upisninu na fakultet, jebeš tu priču o multivitaminskom Sarajevu. Na budžetu su naši, on je njihov. Sika nema štelu, a kad je tako, onda smo mi i oni ‒ naši i vaši.
Odsad stajem za ljude, za pojedince, za potlačene, za ubijene zadesno ili sistematski svezane za radijator. Stajem za raju koje je sve manje jer odlaze u druge države. Ovdje ostaju konstitutivni ili nacionalisti, što ti je skoro pa isto.
Kući rijetko odem. A kad pođem, u sortiranom busu, odvoje nas od izbjeglica. U Ključu policajci njih vade, a kad nema njih mene peglaju “Passport! Passport!” ‒ valjda jer ne ličim na naše. Kaže mi jedan pajdo iz Cazina “Sine brate, ti od kako si o’šo u Sarajevo, mali primio sav taj njihov naglasak. Eto te pričaš ka i oni.”.
Uvijek su oni i mi, njihovi i naši.
“Together we stand divided we fall” – kažu Floydi. A u sebi kontam “nisi ti od Bihaća u svojih 25 godina dobacio. Takve bitke dobijem jer se u njih ne upuštam. Nije samo u Cazinu, svugdje ima ljudi koji dalje od svog brda nisu otišli. A putovanja nam pomažu da rastemo.
Dok putujem kući, napišem pjesmu
Biser u školci golfa
nasukan na koritu Bosne
Kese na vrbama ljube mutnu rijeku
Alfa šporet u vodi
a dimnjak kao periskop podmornice viri
K’o svojom zastavom probode boga, vjernike
ako mu komšija dopusti
Mama, kako vrijeme odmiče, rjeđe ti se javljam. Valjda čovjek kako raste bira pažljivije riječi. Fali mi Imer, moj cimer i smiraj koji je otišao na studije u Njemačku. Ali vratiće se. On mi je bio zadnji bedem odbrane ‒ Virgil van Dijk , čovjek iza koga sam se krio kad dođe prvi u mjesecu i kad treba platiti račune. Sad plačam račune sam, u 30-etoj sam i to naučio. Rastem.
Mama, sretno ti sad! Sretan ti momenat ovaj.
Više ne čestitam Novu godinu, ni Bajram, ni Božić. Kažem “Sretan ti život”. Kad prijatelj dobije dijete kažem “Sretan ti život”. A kad neko nekom umre, kažem “Sretan ti život”.
Prije koji dan napisah 25. 01. 2019., a trebalo je 25. 01. 2020. Do godine, u ovo doba opet bih mogao fuliti, tad će 25. 01. 2020. biti greška, a 25. 01.2021. ispravno. Razlika je što 2019.-u ne možeš promijeniti, a do 2021.-e stigneš napraviti nešto, ako sad počneš.
Mama, sretno sad! Jer ono prije je izlet po palači uma i sjećanja, a ono oto dolazi je iščekivanje. I biće kad bude ali ni ono nije sad.
Nema ljepše od toga da se neko ne boji biti to što jeste. Spasi me radio, svijet u koji se izloliram. Uvijek kažem idem na radio, nikad idem na posao. Sretan je onaj ko radi ono što voli. Radio je život, radio je sada. Tu nema laganja, jer drhtav glas se osjeti. Zoks mi je jednom rekao “Gigo, ti ili ćeš spasiti radio ili ćeš mu prirediti časnu sahranu”. “Velike su to riječi, moj Zoks, hvala ti.”
Mi smo uvijek mislili da živimo samo unutar svoje kože, a živimo i izvan nje. Odemo iz nje kad spavamo, kad umremo, i kad hoćemo, ako znamo da možemo.
Trudim se ne postati ono što oni misle da jesam, a ako radio i umre, a neće, ali ako bi mu se slučajno i desila sahrana, ja sam se saučešća naprimao. Znam kako ću. Uvježbana utjeha, reklo bih se. A dobar sam kad tješim. Jedino me tišine strah, jer znam od malena da nakon š-š-š ide bum!
Mama, nek’ je živa glava.
