Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Gidionov čvor“
Pozorište mladih Sarajevo je konačno svojoj publici predstavilo jednu čistu društveno angažovanu duodramsku predstavu, „Gidionov čvor“ rediteljice Selme Alispahić, koja je relizovana u koprodukciji sa Scenom MESS i Udruženjem „Intermezzo“, što je svakako ohrabrujuća repertoarska promjena ovoga pozorišta, koja je došla u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Uprkos krajnjoj ogoljenosti rediteljskog koncepta, te određenim dramaturškim propustima koji razotkrivaju u kojoj je mjeri stvarnost preduhitrila tekst dodatnim pitanjima, ova predstava veže publiku čvrstim glumačkim čvorem za jedan iskren, emotivan, povremeno suzdržan teatarski proces ponovnog suočavanja sa preživljenom porodičnom tragedijom, njenim uzrocima i posljedicama.
„Gidionov čvor“ je duodrama mlade autorice Johnne Adams koja pripada novom glasu američkih dramatičara, nagrađena priznanjem Američkog udruženja teatarskih kritičara, a koja je još 2012. godine progovorila o represivnom čvoru školstva i mladih, koji puca uvijek u najtragičnijem obliku. Glavni akteri teksta su majka i nastavnica koje se sreću u učionici na informativnom sastanku koji je ugovoren prije nego što će jedan tragični događaj zauvijek promijeniti, ne samo njihove živote, već i smjer u kojem će se taj sastanak odvijati. Dakle, samo 72 sata nakon nesreće čije će dramaturško zamagljivanje djelovati uzaludno jer će se gotovo odmah moći naslutiti njen ishod, ožalošćena majka Corryn (igra je Selma Alispahić) dolazi kod rastresene nastavnice Heather (igra je Džana Džanić), kako bi pronašla odgovor na pitanje, zašto je njen sin Gidion prije tri dana udaljen sa nastave. Međutim, ono što je trebao biti uobičajen informativni razgovor, pretvara se psihološko bojno polje među praznim klupama, jer je Gidion nakon kazne koju je izrekla upravo Heather, počinio samoubistvo. Naravno, takva tragedija sa sobom nužno povlači vječitu temu vršnjačkog nasilja i zlostavljanja među učenicima, koja će i za Corryn predstavljati okvir u traganju za konačnom istinom, ali će se tokom ovoga teatarskog razgovora otvarati i drugi prostori odgovornosti kao što je sama učionica, gdje su mladi životi isključivo u rukama nastavnika. Ono što ova drama na koncu oslobađa kao najvažniji uzrok nesigurnosti, izgubljenosti i uplašenosti kod maloljetnih učenika, jeste apsolutno nerazumijevanje, nezainteresovanost i na koncu jedno svjesno „ubijanje u pojam“ koje dobijaju od svojih nastavnika. U konkretnom slučaju, Heather je kaznila Gidiona zbog jednog pismenog rada u kojem satirično, duhovito i brutalno opisuje ubijanje ostalih nastavnika, a koji je njegova neobrazovana nastavnica prepoznala kao potencijalnu opasnost i posegnula za cenzurom. Dakle, da je u ovome tekstu težište problema prebačeno na obrazovni sistem i učitelje jasno je već kod samog odabira mjesta radnje, a definitivno potvrđeno onda kada i Corryn napusti ulogu majke i preuzme onu profesorice književnosti. Ipak, aktuelna stvarnost će pokazati da je u slučaju ubistva ili samoubistva mladih odgovornost roditelja najveća, što će se u ovoj predstavi gotovo u potpunosti zanemariti, s obzirom na to da Corryn kaže kako je njen jedini neuspjeh „samo“ to što se Gidion prije tragičnog čina nije usudio obratiti svojoj majci. Negdje usputno se spomene da je on samoubistvo izvršio tako što je sebi pucao u glavu iz pištolja, što je dramaturg Adnan Lugonić morao izostaviti, jer, ponovo iz perspektive stvarnosti, taj podatak sa sobom povlači dodatna pitanja dostupnosti oružja jednom maloljetniku u porodičnoj kući. Ili je, na koncu, Heather sama morala upitati, i Corryn, i publiku: odakle dječaku pištolj?, svakako nastojeći prebaciti odgovornost sa sebe na majku, i to zbog pismenog sastava koji je Gidion „ponio od kuće“. Osim ovoga, dramaturški ritam će sasvim odgovarati rediteljskom konceptu zadržavanja i odlaganja konačnog sukoba, sa konstantnim dovođenjem do emocionalnog vrhunca, a zatim zaustavljanjem na najvećoj tački bola i posezanjem za tihim muzičkim minijaturama ili onim monološkim segmentima u kojima Corryn naposlijetku donosi legendu o Gordijskom čvoru koji je Aleksandar Veliki slavno presjekao mačem, kada ga već niko prije njega nije uspio razvezati.
Iako je sam tekst suviše krhkih konstrukcija za ovako veliku i važnu temu koja je u današnjem trenutku znatno složenija nego li je to bila prije deset godina, zbog čega i sami likovi ostaju u nedorečenim stanjima nedovoljno razrađenih motiva, glumice Selma Alispahić i Džana Džanić svojom sigurnom partnerskom igrom zapetljavaju i otpetljavaju čvor ove tragedije, svaka povlačeći i popuštajući svoj kraj konopca. U mizanscenskom konceptu koji je stigao vrlo blizu definitivnog oslobađanja igre od bilo kakvih vanjskih rediteljskih rješenja, scenografski se oslonivši isključivo na tri klupe i standardnu scensku rasvjetu, ali nije uspio proći do kraja, isključivo zbog muzičkih pauza, ali i zbog povremene glumačke suzdržanosti u trenucima kada se trebala srušiti granica između teatarskog i ličnog. Tako trenutak obaranja đačke stolice i to one na kojoj je sjedio Gidion, a koji je trebao označiti konačno raspetljavanje čvora, stiže u neočekivano suzdržanom obliku, jer Alispahić stolicu zgrabi posebno pažljivo, gotovo nastojeći da je ne ošteti, dok uvučena publika priželjkuje trenutak slobode u kojem jedna majka kojoj se sin upravo ubio, razbija njegovu stolicu na djeliće, ne iz ljutnje prema njemu, nego iz lične, glumačke ljutnje prema liku.
Ono što se znalo prije ove predstave jeste da je Selma Alispahić glumica vrlo snažne mentalne aure čiji likovi nikada nemaju odjek tipskog, a čija je i debitanska uloga rediteljice u najvećoj mjeri posvećena vođenju partnerske igre, što i jeste najvažniji dio njene glumačke osobnosti. Tako je uspostavljen i lik Corryn, kojeg Alispahić gradi u fizički ispijenom obliku tragične majke, čija ravnodušnost prema boli koju je prigrlila kao da je oduvijek bio dio nje, ne dopušta niti približavanje uopštenom prostoru patetike, u koji je ovakav lik vrlo lako mogao zakoračiti. Ona ne stvara snažnu majku koja uspješno podnosi smrt svoga sina, već racionalno biće čija se snaga krije u svjesnosti o vlastitoj sudbini, a koje još samo želi saznati: zašto? Svoju ideju odgovora ima Heather koja u kreaciji Džane Džanić nastaje u jednom oslobađajućem procesu prihvatnja krivice, od arogantne, ali uplašene nastavnice, do krajnjeg prepuštanja spoznaji, ne samo o Giodinovom samoubistvu, već i o potraćenosti vlastitog života. Dok će Alispahić presušenih očiju, nezaustavljivo srljati u konačnu istinu i preuzimati sve usputne nove dijelove njenog bolnog mozaika, Džanić će puniti oči suzama i zadržavati ih na rubu, približavajući se suptilno, ne samo publici, već i vlastitoj krivici. Možda iznenađujuće, Džanić će biti ta koja će emocionalno raspetljavati zajednički čvor, oslobađati ga stegnutosti, popuštati konopac, koji će Alispahić uporno povlačiti prema sebi, uvijek se zaustavljajući pred konačnim pucanjem. Ali, njen umorni izgled i elegancija nošenja tragedije, pokazuju da je ona svoj užas već prihvatila i pohranila ga negdje duboko. Ona je ponovo uspjela stvoriti lik žene buntovnice, koja intelektualno napada banalni svijet neznanja, čija je glavna predstavnica upravo Heather, koja, s druge strane, ispočetka „diže“ zid arogancije kako bi „zaštitila“ svoju odgovornost. Jer sa njenim oslobađanjem i prihvatanjem, od cigli onoga istog zida, sklapati će se i slika usamljene i tužne žene. Složenost, ali i suptilnost njihove partnerske igre, najbolje će predočiti rediteljski najupečatljiviji trenutak, u kojem se Heather udaljava na drugi kraj učionice i sjeda na klupu ispred svjetla, pomjerajući se naprijed i nazad i propuštajući snop svjetla na Corrynijino lice, koja je sada zauzela njeno nastavničko mjesto.
Smještena u kamerno teatarsko ozračje, sa pomalo tijesnim rasporedom u improvizovanom gledalištu, „Gidionov čvor“ je potrebna predstava, ne samo Pozorištu mladih, nego i cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni, vraćajući u teatar intimnost kolektivnog čina, sa ogoljenim propitivanjem glumačke izvedbe, sa direktnim odnosom sa publikom i jednom teškom, osjetljivom temom koja se mora ticati svakoga. Ona vraća publiku u jedan školski čas, sa zaboravljenom sveskom ispod klupe, sa tajnim porukama na papirićima, ali je konačni dojam da on traje prekratko, da se na njemu nisu stigla postaviti sva pitanja, da se nisu stigli provjeriti svi motivi, da se nije uspjelo spoznati ko je taj dječak Gidion koji je odlučio nasilno presjeći prečvrsto stegnuti čvor vlastitog života.
Foto: Velija Hasanbegović
