U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na 93. po redu dodjelu nagrada Oscar, Američke filmske akademije. Ovogodišnja ceremonija po mnogo čemu će ostati upamćena kao jedinstvena. Svečanost prvobitno planirana za uobičajeni termin krajem mjeseca februara pomjerena je na 25.april zbog utjecaja pandemije korona virusa na američku i svjetsku kinematografiju. Zbog pomeranja datuma, u konkurenciju su mogla ući i ostvarenja premijerno prikazana početkom 2021.godine. Na taj način, prvi put nakon 6.dodjele 1934.godine, filmovi iz dvije kalendarske sezone su mogli biti razmatrani od strane Akademijinih glasača. Prvi put nakon 2006.godine, ni jedan film nije osvojio više od 3 nagrade i prvi put od 1972.godine ceremonija se nije završila proglašenjem najboljeg filma godine. Umjesto toga, završila se dodjelom priznanja za najbolju glavnu žensku i mušku ulogu. Također, riječ je o svečanosti sa najslabijom gledanošću od početka televizijskih prijenosa Oscara. No s druge strane, bosanskohercegovačkoj publici će ovogodišnja dodjela prvenstveno ostati upamćena po nominaciji za film „Quo Vadis, Aida“ u kategoriji najboljeg međunarodnog filma, što predstavlja drugu nominaciju za našu zemlju nakon osvojenog Oscara 2001.godine za film „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića. Nažalost, Oscar ipak odlazi u ruke favoriziranog Thomasa Vinterberga i njegova ostvarenja „Još jedna runda“. No, svakako je riječ o nimalo zanemarljivom, izuzetnom uspjehu i dostignuću kako sjajne redateljice Jasmile Žbanić tako i cijele Bosne i Hercegovine i njene kinematografije, kinematografije skromnih mogućnosti ali očigledno velikih dometa. Ovogodišnju Akademijinu ceremoniju režirao je čuveni američki nezavisni filmaš Steven Soderbergh. Skromnoga ozračja i scenografije i podjednako skromnog izbora filmova, namjera kreatora prijenosa bila je čini se da se, u stvarnosti pandemijom poharanog svijeta, oda priznanje, ne velikim postignućima filmske umjetnosti već činjenici da se filmovi uopće i dalje snimaju. U nastavku ćemo se osvrnuti na neke od zapaženijih filmova nagrađenih na 93.dodjeli nagrada Oscar.

“Zvuk metala”, ostvarenje redatelja Dariusa Mardera na 93.dodjeli nagrada Američke filmske akademije više nego očekivano je osvojilo dva Oscara, oba u tehničkim kategorijama, onim za najbolju montažu i zvuk. Skorašnja poplava filmova o slavnim ili problematičnim rock muzičarima čini se da je, poput skoro svakog kratkotrajnog trenda, već dosegla tačku zasićenja. Naslovi poput “Boemske rapsodije”, “Rocketmana” ili “Njenog mirisa” bili su tek površne i povremeno zanimljive interpretacije podžanra muzičkog filma, koji je definitivno vidio bolje dane. U takvom ambijentu pojavljuje se “Zvuk metala”, djelo naizgled sličnog afiniteta. Na sreću, ostvarenje redatelja Dariusa Mardera nije zainteresirano za još jednu priču o usponima i padovima rock zvijezda. Umjesto toga, primarni fokus je na načinu kojim se pojedinac bori sa gubitkom fundamentalnog sredstva ne samo za umjetnički izražaj već i za egzistencijalno funkcioniranje, u ovom slučaju sa gubitkom sluha. Za redatelja Mardera, do sada poznatog po dokumentarcima i radu na scenarijima, “Zvuk metala” predstavlja režiserski debi u formi igranog filma. Tu priliku on koristi kako bi ispričao dramski snažan narativ o identitetu, samospoznaji i svojevrsnom ponovnom rađanju. Kao što sam naslov sugerira, Marderovo djelo bavi se i zvukom, odnosno nedostatkom istog. Vrlo vješto se služeći audio montažom, mijenjajući fokus sa zvuka na tišinu i opet natrag, uključujući statičku buku koja obitava negdje između, redatelj uspješno balansira subjektivni i objektivni pogled na traumatično iskustvo svog junaka. Međutim, svi kvalitetni tehničko-režijski aspekti “Zvuka metala” čine se tek kao zanimljive fusnote naspram istinskog kreativnog pokretača filma. Riječ je o glavnom glumcu, Riz Ahmedu i njegovom fantastično živopisnom i emotivno razarajućem portretu Rubena. Uvijek solidni Ahmed, u Marderovu djelu je ostvario vjerovatno i najbolji nastup karijere. Njegove facijalne ekspresije otvaraju cijeli Rubenov mikrokosmos emocija i upravo je glumčev portret unutarnjih previranja protagoniste ono što “Zvuk metala” diže sa nivoa kakve prosječne drame do kompleksne studije o nastojanju pojedinca da redefinira samog sebe.

Iako je večer dodjele Oscara otvorio kao film sa najviše nominacija, njih 10, novi film redatelja Davida Finchera „Mank“, večer je završio sa osvojene tek dvije nagrade, one za najbolju scenografiju i fotografiju. Na taj način se ponavlja rezultat još jednog Fincherova djela, „Neobični slučaj Benjamina Buttona“ koji je od impresivnih 13 nominacija uspio osvojiti njih tek tri i to sve u tehničkim kategorijama. „Mank“, koji iza sebe već ima osvojenu 41 prestižnu filmsku nagradu, priča je o legendarnom hollywoodskom scenaristi Hermanu J. Mankiewiczu i njegovom naporu da završi scenarij „Građanina Kanea“, po mnogima najboljeg američkog filma svih vremena. „Građanin Kane“, u režiji Orsona Wellesa, interpretiran je kao oštra osuda medijskog magnata Williama Randolpha Hearsta i kompletne mogulske klase kojoj je pripadao. Služeći se flešbek strukturom, baš kao što je činio i Welles, „Mank“ prvenstveno govori o odnosu autora-umjetnika i moćnika, odnosu koji je bio esencijalan za hollywoodski biznis, za transformaciju umjetničkog djela u profitabilni proizvod, kako 30-ih godina tako i danas. Fincher istražuje konzervativizam Hollywooda prve polovine 20-og vijeka, doba u kojemu je američki film cvjetao ali i doba Velike depresije. Filmskim studijima su vladali tajkuni poput Louisa B. Mayera ili Jacka Warnera, koji su u potpunosti kontrolirali scenarije, uvijek stavljajući profit ispred autentičnog stvaralaštva i koji su zaustavljali bilo kakav oblik bunta ili radikalizma. „Mank“ govori upravo o tome kako je autor djelovao u takvom krutom sistemu, što je ujedno proces koji je i sam Fincher iskusio na sopstvenoj koži, pogotovo pri radu na svojim ranim ostvarenjima kada nije imao nikakvu kontrolu nad finalnim rezom. Upravo zbog toga Fincher promatra Mankiewicza kao heroja koji je imao snage da se uspješno odupre kapitalističkim korporacijskim kandžama i kroz otpor učestvuje u stvaranju jednog od najboljih djela sedme umjetnosti. Nažalost, čini se da je redateljeva težnja da savršeno dočara svijet koji portretira ujedno i glavni razlog zašto „Mank“ ipak ne uspijeva da funkcionira kao istinski živo narativno tkivo. Crno-bijela fotografija čija je namjera bila da film djeluje kao da je snimljen 1941.godine kada i „Građanin Kane“, vizuelno je dovedena do perfekcionizma ali istovremeno se ne može oteti dojmu umjetne retro kvalitete slike. Također i nastupi u filmu, iako sasvim primjereni za Hollywood tog vremena, čine se kao da su uvježbavani toliko puta da se izgubio bilo kakav privid prirodnosti. Riječ je o kreativnoj boljci koja nije novina u radu Davida Finchera. Težnja za tehničkim savršenstvom filma „Neobični slučaj Benjamina Buttona“ ugušila je emotivnu i karakternu dimenziju ostvarenja, a slična sudbina zadesila je i „Manka“. Objašnjavajući kompleksnu, kružnu strukturu „Građanina Kanea“ Mankiewicz je svojevremeno izjavio: Ne možeš obuhvatiti kompletan život jednog čovjeka u dva sata. Samo se možeš nadati da ćeš uspjeti ostaviti dojam o tom životu“. Implicitno, čini se da ta izjava umnogome govori i o Fincherovu polovično uspješnom pristupu Mankovom biografskom djelu.

Oscar za najbolji međunarodni film za 2021.godinu otišao je u ruke danskom redatelju Thomasu Vinterbergu i njegovu ostvarenju “Još jedna runda”, time onemogućavajući istorijsku priliku da sa filmom “Quo Vadis, Aida” Jasmila Žbanić donese drugi Oscar Bosni i Hercegovini. Iako se radi o zaista kvalitetnom ostvarenju danskog filmaša, ni u kom slučaju se ne može govoriti o boljem djelu od onoga redateljice Žbanić, pogotovo ako govorimo o relevantnosti i ozbiljnosti tema koje obrađuju. U konačnici, uspjeh “Još jedne runde” najvjerovatnije se treba pripisati činjenici da naš film jednostavno nije uspio privući dovoljno podrške Akademijinih glasača, odnosno nedovoljno da pomjeri Vinterbergovo ostvarenje sa pozicije izglednog pobjednika. Filmovi o alkoholu i alkoholizmu uglavnom spadaju u dvije kategorije. Prvu čine naslovi koji temi pristupaju iz potpuno eskapističkog ugla, u kojemu je proces opijanja tek izlika za kakve, najčešće komične, zgode ili nezgode. U onoj drugoj kategoriji su psihološke drame o ovisnosti ili depresiji u kojoj alkohol predstavlja metaforu za nazadovanje ili gubitak ljudskog identiteta, obitelji, strasti, dostojanstva ili samouvjerenosti. Čini se kako su alkoholičarske filmske priče uglavnom osuđene na krajnosti. Onaj prostor između komičnog i tragičnog, izuzetno je rijetko istraživan. “Još jedna runda”, novo djelo sjajnog danskog redatelja Thomasa Vinterberga pokriva upravo taj spektrum narativnog izričaja, hodajući tankom linijom između optimizma i pesimizma. Vinterberg, najznačajniji moderni danski redatelj nakon Larsa von Triera, sa “Još jednom rundom” donosi premisu koja se lako mogla izgubiti u kombinaciji dramedije, farse i moraliziranja. No, film nekako uspijeva izbjeći sve arhetipske zamke i održati konzistentnost u pripovijedanju a narativ na intimnom, osobnom nivou. Uradak je to koji oslikava ambivalentnost alkohola, njegova svojstva koja doprinose opuštenosti, ugodi i pojačavanju samouvjerenosti ali s druge strane i svojstva koja ističu njegovu mračniju, daleko izraženiju destruktivnu i fatalnu narav. Redatelj ostavlja odabir izbora pravog puta svojim junacima kao i publici. Alkohol mu svakako i nije primarni fokus. Daleko više su mu zanimljivi njegovi konzumenti, protagonisti “Još jedne runde”, njihove nesigurnosti, frustracije i cijela oluja emocija koju sa sobom nosi sredovječnost. U biti, ne bi bila greška reći da Vinterbergov film uopće ne govori o alkoholu, on je tek manifestacija svih naših pogrešnih životnih puteva. Umjesto toga govori o odlukama, izborima i teretu nesklada između težnji i ostvarenih ciljeva. Na kraju, ako “Još jednu rundu” ogolimo do samog fundamenta, onda je to melanholična priča o nastojanju da spoznamo same sebe prije nego što bude kasno. Svakako vrijedi spomenuti da u svom novom filmu Vinterberg, nakon 8 godina, ponovo sarađuje sa fantastičnim Mads Mikkelsenom koji još jednom dokazuje da je jedan od najzanimljivijih glumaca današnjice.

Film “Otac” redatelja Floriana Zellera osvajač je 2 Oscara, za najbolji adaptirani scenarij koji odlazi u ruke samom Zelleru i za najbolju mušku glavnu ulogu koju je pomalo neočekivano osvojio Anthony Hopkins. Na prvi dojam, bazirajući mišljenje samo na sinopsisu, “Otac” se činio kao tipična hollywoodska humanistička drama o starenju i gubitku sjećanja i povezanosti sa stvarnošću. Dakle, naizgled formulaična priča pravljena za Akademijine glasače koji po pravilu nagrađuju slične sentimentalne uratke. Međutim, nakon gledanja filma, “Otac” se potvrdio kao kompleksno djelo koje nudi daleko više od očekivanog i svakako je riječ o jednom od najprijatnijih iznenađenja ove oscarovske sezone. Narativi o demenciji i njenom razarajućem utjecaju kako na protagoniste koji od nje pate tako i na sve u bližem okruženju, portretirani su na velikim i malim ekranima nebrojeno puta. No, i pored prepoznatljivog motiva, reditelj i scenarista Zeller, zajedno sa koscenaristom, čuvenim filmskim i pozorišnim dramatičarom Christopherom Hamptonom, kreirao je jedno potpuno novo i nesvakidašnje filmsko iskustvo. “Otac” je višeslojno i inventivno struktuirano poniranje u ambis ljudske psihe. Zellerovo maestralno djelo, nesvakidašnjim ali istovremeno i duboko humanim pristupom, obrađuje temu nazadovanja mentalnih sposobnosti. Redatelj to čini iz subjektivne tragične perspektive bolesne osobe, kreirajući zastrašujući nelinearni slijed pripovijedanja koji se podudara sa zbunjujućim mračnim lavirintom misli glavnog protagoniste. Protagoniste kojeg je maestralno interpretirao legendarni Anthony Hopkins i koji mu je više nego zasluženo donio tek drugog Oscara za glumu u bogatoj karijeri. Mnogi su ostali razočarani činjenicom da Oscara za najbolju mušku ulogu nije posthumno osvojio prerano preminuli Chadwick Boseman za svoj nastup u filmu „Ma Rainey’s Black Bottom“. Međutim, pokazat će se da su razlozi za takvo nezadovoljstvo potpuno neutemeljeni. S jedne strane, Bosemanova  izvedba je tek solidna u ispodprosječnom ostvarenju. S druge strane, veličanstveni Hopkins je ostvario ne samo najbolju mušku glumačku rolu ove sezone već ujedno i jedan od najboljih nastupa viđenih na filmu posljednjih nekoliko godina.

U skladu sa mnogim očekivanjima i predviđanjima, zasluženi pobjednik večeri dodjele nagrada Američke filmske akademije, osvajač 3 Oscara, uključujući onaj za najbolji film, ostvarenje je “Zemlja nomada” redateljice Chloe Zhao. U izuzetno kratkom vremenskom intervalu, američko-kineska filmašica Zhao etablirala se u vrlo relevatnu i zapaženu pojavu američkog socijalnog i nezavisnog filma. Njena prva dva filma, „Pjesme koje me brat naučio“ i „Jahač“ pokazat će se kao dojmljivi i lirični portreti modernog života američkih indijanskih starosjedilaca kao i stanovnika ruralnih zapadnih područja. Sa „Zemljom nomada“ Zhao je samo dodatno potvrdila status autorice snažnog kreativnog glasa koja progovara za sve zapostavljene i zaboravljene, za sva nevidljiva i marginalizirana lica savremenog američkog društva, društva koje i dalje frenetičnom brzinom hita kroz kapitalistički progres bez vremena za osvrtanja na kolateralnu štetu koju ostavlja za sobom. Filmašicino novo djelo, za koje je ujedno osvojila i Oscara za najbolju režiju, polazišnu tačku ima u ideji o određenom mjestu skoro mitskog karaktera ali fokus primarno usmjerava ka stvarnim osobama koji obitavaju u tom prostoru. Kao i redateljičin prethodni uradak „Jahač“, i „Zemlja nomada“ je hibrid dokumentarističkog stila i realistične socijalne drame. I u oba slučaja Zhao uveliko koristi rad neprofesionalnih glumaca, naturščika, na sličan način na koji su to svojevremeno činili talijanski neorealistični filmaši. U „Zemlji nomada“, ako izuzmemo dvoje glavnih glumaca, Frances McDormand i Davida Strathairna, sve ostale role tumače autentični američki nomadi koji u filmu zapravo interpretiraju donekle izmjenjene verzije sopstvenih sudbina. Iako kroz djelo ukazuje na surovost i sivilo svakodnevice američkih nomada, redateljica ipak zadržava određenu romantičarsku i dostojanstvenu viziju njihovih života. Namjerno izbjegavajući politički podtekst, Zhao portretira svoje skitnice kao jedinke jasnih stavova. Oni ne žale nad svojom egzistencijom i nemaju kajanja nad odlukama koje su ih dovele do pozicije u kojoj su se zatekli. Neki od njih postali su nomadi spletom nesretnih, nerijetko ekonomskih okolnosti ali za mnoge riječ je o pitanju izbora mobilnog životnog stila, o svjesnom odbacivanju normi društva koje ih je prvotno odbacilo. Ili da citiramo glavnu junakinju Fern: „biti bez kuće ne znači i biti beskućnik“. Za nomade dom predstavlja otvoreni drum ali i sloboda odabira i nesputanost okovima kapitalističke eksploatacije. U portretiranju lika Fern još jednom briljira uvijek sjajna Frances McDormand, koja je za svoj portret osvojila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu. Time je Frances postala tek druga žena koja se može pohvaliti sa tri osvojena Oscara za glumačka postignuća. Njena besprijekorna izvedba budi humanost protagonistice koju interepretira, u potpunosti se spajajući sa krajolikom i oživljavajući sve one koji u njemu obitavaju. „Zemlja nomada“ je ostvarenje koje snažno progovara o neuništivosti, nepredvidljivosti i nepokolebljivosti ljudskog duha. Djelo u isto vrijeme tragično i nježno. Djelo koje u isto vrijeme osuđuje nepravedni sistem i slavi život. I ujedno jedan od najboljih filmova nastalih u depresivnoj 2020.godini.