U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Mank” redatelja Davida Finchera kao i na dokumentarno ostvarenje “Kolektiv” redatelja Alexandera Nanaua.

Na prije nekoliko dana održanoj virtuelnoj ceremoniji najava filmova nominiranih za 93.-u po redu dodjelu nagrada Oscar Američke filmske akademije, ubjedljivo najviše nominacija, njih 10, dobio je „Mank“, novo ostvarenje redatelja Davida Finchera, uključujući one za najbolji film i režiju. Nominirani su i uvijek zanimljivi Gary Oldman za najbolju glavnu mušku ulogu i Amanda Seyfried za najbolju sporednu glumicu. Uradak, koji iza sebe već ima osvojenu 41 prestižnu filmsku nagradu, priča je o legendarnom hollywoodskom scenaristi Hermanu J. Mankiewiczu i njegovom naporu da završi scenarij „Građanina Kanea“, po mnogima najboljeg američkog filma svih vremena. Scenarij za „Mank“ djelo je Jacka Finchera, Davidovog oca, koje je napisano još sredinom 90-ih godina prošloga vijeka. Namjera je bila da David Fincher režira film prema očevu predlošku odmah nakon što završi produkciju trilera „Igra“ 1997.godine. Međutim, filmski studio u tom trenutku nije bio spreman izdvojiti pozamašni budžet za skupi biografski film koji je redatelj namjeravao snimati u crno-bijeloj tehnici i projekt je odgođen na neodređeno vrijeme. U međuvremenu, 2003.godine, Jack Fincher je umro. Punih 17 godina kasnije, streaming platforma Netflix, poznata po tome što je spremna riskirati s naslovima koje se niko drugi ne osuđuje realizirati, odlučuje finansirati Fincherovo djelo. Pokazat će se da je riječ o uspješnom riziku, barem sudeći barem po brojnim nagradama i nominacijama za Zlatne globuse i Oscare,  

Finčer u „Manku“ vrlo uvjerljivo replicira nelinearnu strukturu filma „Građanin Kane“. Godina je 1940.-ta i tada već slavni scenarist Herman J. Mankiewicz vrijeme uglavnom provodi na izoliranom imanju, bolešljiv i u krevetu, trudeći se krajnjim naporom ostati trijezan. Razlog prisilne trezvenosti je činjenica da se približava krajnji rok do kojeg mora završiti upotrebljivi scenarij za debitantski film mladog filmskog vunderkinda Orsona Wellesa. Dok se Mank frenetično trudi da finalizira predložak, istovremeno kroz flešbekove pratimo i njegovu prošlost, posebno događaje iz prve polovine 30-ih godina prošloga vijeka. Krajem 20-ih godina Mankiewicz je već bio među najplaćenijim i najcjenjenijim hollywoodskim scenaristima. 1930.-te Menk šarmira filmsku starletu Marion Davies kao i njenog finansijera, imućnog publicistu Williama Randolpha Hearsta. 1933.godine, na zabavi u San Simeonu, Hearstovoj ogromnoj vili, Mank, koji je tada već regularni posjetitelj bogataševa imanja, prvi put sreće Louis B. Mayera. Za Mayera, desničarskog direktora filmskog studija MGM, zabava je i bila organizirana. Godinu dana kasnije, Hearst i Mayer zajedno će nastojati ocrniti i uništiti karijeru socijalističkog pisca a potom i ljevičarskog političara Uptona Sinclaira. U toj nakani postižu priličan uspjeh, što će Manka prilično razljutiti. Zbog toga, u 1940.godini, dok piše scenarij, počinju se širiti glasine da je naslovni junak njegova predloška Charles Foster Kane prikriveno baziran na životu Williama Randolpha Hearsta. Ljudi bliski Mankiewiczu nastoje ga nagovoriti da odustane od projekta koji ga može koštati karijere. Kako okolnosti postaju sve više okrenute protiv njega, tako Mank završavanje scenarija počinje shvatati kao osobnu i profesionalnu bitku i odlučan je da ga završi prema sopstvenoj viziji.

Hermanu J. Mankiewicz danas je najpoznatiji kao ko-scenarista filmskog remek-djela „Građanin Kane“, koje je uglavnom interpretirano kao oštra osuda Williama Randolpha Hearsta i kompletne mogulsko-tajkunske klase kojoj je pripadao. No, mnogi ne znaju za Mankove tvrdnje da je scenarij u potpunosti njegov i da je redatelj Orsona Welles nezasluženo uzeo zasluge za nastanak istog. Tvrdnja je to koja će podijeliti i kompletan filmski svijet, na one koji ju osporavaju i na one koji ju zastupaju. Mankiewiczevo stanovište pogotovo će doći u fokus nakon 1971.godine, kada je čuvena filmska kritičarka Pauline Kael u dugačkom eseju objavljenom u magazinu New Yorker zastupala njegove navode. Od tada pa do danas, mnogi će osporiti takve optužbe usmjerene protiv Wellesa, no čini se da David Fincher nije jedan od njih. „Mank“ je ostvarenje koje uglavnom podržava stranu scenariste iako to nije primarni fokus djela. Služeći se flešbek strukturom, baš kao što je činio i Welles u „Građaninu Kaneu“, „Mank“ prvenstveno govori o odnosu autora-umjetnika i moćnika, odnosu koji je bio esencijalan za hollywoodski biznis, za transformaciju umjetničkog djela u profitabilni proizvod, kako 30-ih godina tako i danas. Fincher istražuje konzervativizam Hollywooda prve polovine 20-og vijeka, doba u kojemu je američki film cvjetao ali i doba Velike depresije. Filmskim studijima su vladali moguli poput Mejera ili Jacka Warnera, koji su u potpunosti kontrolirali scenarije, uvijek stavljajući profit ispred autentičnog stvaralaštva i koji su zaustavljali bilo kakav oblik bunta ili radikalizma. „Mank“ govori upravo o tome kako je autor djelovao u takvom krutom sistemu, što je ujedno proces koji je i sam Fincher iskusio na sopstvenoj koži, pogotovo pri radu na svojim ranim ostvarenjima kada nije imao nikakvu kontrolu nad finalnim rezom. Upravo zbog toga Fincher promatra Mankiewicza kao heroja koji je imao snage da se uspješno odupre kapitalističkim korporacijskim kandžama i kao rezultat otpora učestvuje u stvaranju jednog od najboljih djela sedme umjetnosti. Nažalost, čini se da je redateljeva težnja da savršeno dočara svijet koji portretira ujedno i glavni razlog zašto „Mank“ ipak ne uspijeva da funkcionira kao istinski živo narativno tkivo. Crno-bijela fotografija čija je namjera bila da film djeluje kao da je snimljen 1941.godine kada i „Građanin Kane“, vizuelno je dovedena do perfekcionizma ali istovremeno se ne može oteti dojmu umjetne retro kvalitete slike. Također i nastupi u filmu, iako sasvim primjereni za Hollywood tog vremena, čine se kao da su uvježbavani toliko puta da se izgubio bilo kakav privid prirodnosti. Riječ je o kreativnoj boljci koja nije novina u radu Davida Finchera. Težnja za tehničkim savršenstvom filma „Neobični slučaj Benjamina Buttona“ ugušila je emotivnu i karakternu dimenziju ostvarenja, a slična sudbina zadesila je i „Manka“. Objašnjavajući kompleksnu, kružnu strukturu „Građanina Kanea“ Mankiewicz je svojevremeno izjavio: Ne možeš obuhvatiti kompletan život jednog čovjeka u dva sata. Samo se možeš nadati da ćeš uspjeti ostaviti dojam o tom životu“. Implicitno, čini se da ta izjava umnogome govori i o Fincherovu polovično uspješnom pristupu Mankovom biografskom djelu. Takav pristup iznjedrio je intrigantno crno-bijelo parče života legendarnog autora koje ipak ne posjeduje dovoljno snage da u te djeliće udahne i žive boje.

Osvajač 27 prestižnih filmskih nagrada, uključujući onu za najbolji evropski dokumentarac. Film nominiran za Oscara u kategorijama najboljeg dokumentarca ali i najboljeg internacionalnog filma. Magazin Rolling Stone nazvao ga je remek-djelom, a neki filmski kritičari su otišli toliko daleko da su ga proglasili najboljim filmom o novinarstvu ikada snimljenim. Riječ je o rumunskom dokumentarnom ostvarenju “Kolektiv” redatelja Aleksandera Nanaua. Nanauov uznemirujući uradak gledatelja baca direktno u jamu sistemske korupcije, urota i laži koji izjedaju rumunsko društvo. Nažalost, ujedno je riječ o djelu koje duboko rezonuje i sa našom bosanskohercegovačkom stvarnošću. A kako i ne bi nam bila bliska priča o vladi koja nema ni snage ni ambicije ni sposobnosti da se pobrine za sopstvene građane, o vladi koja je prvotno zabrinuta za lične benefite i zadržavanje položaja moći. Istovremeno, „Kolektiv“ progovara i o tome koliki je značaj i nužnost kvalitetnog istraživačkog novinarstva i medijskih sloboda i upozorava kakav bi nam tek svima život bio bez istih.

Prve domine u „Kolektivu“ počinju da se ruše 2015.godine kada je požar izbio u klubu Kolektiv u Bukureštu tokom rock koncerta. Rezultat požara bilo je 64 mrtvih i stotinu povrijeđenih. Prvobitno, zemljom se počinju organizovati protesti oko činjenice da klub nije imao protivpožarnu opremu. No, kako je vrijeme prolazilo, novi, zastrašujući detalji počinju izbijati na površinu. Na prvom mjestu, zabrinjavajuće veliki broj povrijeđenih je umirao u bolnicama iako je vlada javno izjavljivala kako je situacija pod savršenom kontrolom. Dnevne sportske novine, Gazeta Sporturilor (ili Sports Gazette) kreću sa dubljim istraživanjem uzroka ovih smrti. Urednik Catalin Tolontan i njegov novinarski tim otkrivaju da su dezinfekcijska sredstva koja bolnice koriste razrijeđena najmanje deset puta ispod normalne doze, čineći ih time beskorisnim i izlagajući pacijente najsmrtonosnijoj piogenskoj bakteriji u Evropi. Direktor kompanije koja je obezbjeđivala bolnice ovim dezinfekcijskim sredstvom uplaćivao je velike svote novca na inozemne račune a onda, tokom istrage, gine pod sumnjivim okolnostima u saobraćajnoj nesreći, upravo prije poziva za svjedočenje. Ministar zdravstva daje ostavku a na njegovo mjesto dolazi Vlad Voiculescu, član privremene, tranzicijske vlade, koji obećava transparentnost. Tolontan i njegove kolege nastavljaju istragu, kopajući dublje i otkrivajući korupciju na svakom koraku. I dok prate trag novca, sve više zviždača se počinje pojavljivati, opterećenih grižom savjesti zbog stvari kojima su svjedočili. I kad pomisle da su dohvatili vrh koruptivnog brijega, pred novinarima se konstantno pojavljuju novi i novi pravci zloupotrebe ovlasti i moći, rukavci koji se kreću u svim smjerovima, preko političara, običnih birokrata i službenika pa sve do pravih kriminalaca. Tolontan i njegov tim uviđaju da korupcija leži u srži sistema toliko već trulog da graniči sa nemogućim.

Iako je „Kolektiv“ dokumentarni film, on svojom strukturom, pristupom i najprije angažiranošću umnogome pripada rumunskom filmskom Novom valu. Za filmofile koj prate njegov impresivni razvoj posljednjih petnaestak godina, djelo Aleksandera Nanaua predstavlja tek snažan nastavak izričaja viđenog u igranim ostvarenjima kao što su „Diplomiranje“ ili „Policija, pridjev“ i naročito u izvrsnom ostvarenju „Smrt gospodina Lazareskua“, koje nas je na devastirajući način povelo na turneju kroz horor rumunskog post-čaušeskovskog zdravstvenog sistema. Rumunski filmaši nas već više od dekade konstantno upozoravaju na alarmantnu raširenost korupcije u njihovoj domovini. „Kolektiv“ tu služi kao konkretni dokaz da spomenuti naslovi nisu predstavljali nikakav oblik fikcije, umjetničke slobode ili metafore, već činjeničnog stanja. Pri tome, “Kolektiv” izaziva poštovanje zbog nekolicine bitnih detalja. Na prvom mjestu, vrijedan divljenja je i sami podatak da su kompletnu infrastrukturu koruptivnog lanca otkrili članovi redakcije sportskih novina, a ne njihove kolege iz, uvjetno rečeno, ozbiljnijih medija. Drugo, čini se skoro nevjerovatnim koliki pristup je redatelj Nanau imao novinskoj redakciji Sports Gazettea ali i radu ministra Voicoleskua. Tolontan je u početku nevoljko pristao da dopusti dokumentarističkim kamerama da svakodnevno snimaju njegovu ekipu, bojeći se da će na taj način odati anonimnost svojih zviždača. Međutim, redatelj Nanau ga je u konačnici ubjedio svojim umjerenim, nenametljivim i diskretnim pristupom pri čemu je samo on obavljao funkciju snimatelja, uz povremenu intervenciju majstora tona. “Kolektiv” nije sniman po klasičnim stilskim principima dokumentaristike, sa intervjuima i pozadinskom naracijom. Umjesto toga, gledatelj promatra događaje poput muhe na zidu, bez velike autorske intervencije, u stvarnom vremenu i onako kako su se zaista odigravali. Na taj način, Nanauovo djelo više podsjeća na kakav politički triler u kojemu Tolantan i njegov tim raspliću klupko velike zavjere baš onako kako su to svojevremeno činili Woodward i Bernstein u filmskom klasiku “Svi predsjednikovi ljudi”. U trenutku kada se odlučio na snimanje redakcije Sports Gazettea, ni sam Nanau nije mogao predvidjeti razinu zloupotrebe moći koju će novinari razotkriti. Apsurdnost situacije možda najbolje opisuje zamjenica urednika novina Mirela Neag koja je zabrinuta da li će im čitatelji vjerovati. „Ovo što se događa, toliko je zapanjujuće, bojim se da ćemo djelovati kao ludaci“, zaključuje Mirela na jednom od uredničkih sastanaka. „Kolektiv“ je naslov preuzeo od imena bukureštanskog kluba u kojem se dogodila inicijalna tragedija, ali i prije kraja filma postaje jasno da sama riječ ima novo, višeslojno značenje. Ostvarenje Aleksandera Nanaua poručuje da jedino zajednička kolektivna svijest i djelovanje može iskorjeniti i zaustaviti koroziju koja je prodrla kroz sve pore modernog rumunskog društva. A primjer toga da se pozitivni efekti takve poruke već osjete je i podatak da se u kratkom vremenskom intervalu od premijere filma „Kolektiv“ do izbijanja prvih pandemijskih lockdowna u Rumuniji, broj zviždača praktično udesetostručio. Sasvim dovoljno za početak. I da završimo sa izjavom Katalina Tolontana: „Ne postoji konačni cilj u novinarstvu. Jedino što možemo jeste da ljudima pružimo veće znanje o silama koje oblikuju naše živote.“