U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na ostvarenje francuskog enfant terrible redatelja Gaspara Noea „Vortex“ kao i na „Broker“, novo djelo japanskog majstora socijalne drame Hirokazua Kore-ede.

Gaspar Noe, francuski kultni redatelj (rođen u Argentini), reputaciju beskompromisnog filmaša (kao i zaista brojne fanove) stekao je jedinstvenim stilom pripovijedanja kao i doista autentičnom percepcijom i interpretacijom uznemirujućih motiva poput ubistva ili seksualnih napada, pretvarajući ih u skoro senzacionalističku fresku nastranosti u svima nama. Gasparovi nihilistički, konfrontacijski i transgresivni filmovi učinili su ga predvodnikom takozvanog „novog vala francuskog ekstremizma“ i u posljednjih dvadesetak godina umnogome su zrcalili stanja i brojne promjene u francuskom društvu. Redateljeve izuzetno nasilne i šokantne psihodrame odraz su filmskog umjetnika kojeg privlače ekstremna ljudska stanja, najmračniji uglovi psihe, čovjek u njegovu najbrutalnijem i najgorem izdanju. Takva preokupacija bila je osjetna još od njegova dugometražnog debija, sjajne brutalne drame „Sam protiv svih“, a potom i u daleko poznatijim ostvarenjima kao što su „Irreversible“ ili „Enter The Void“. Potvrda da Noe istinski uživa u sopstvenom autorskom fatalizmu vjerovatno se najbolje može iščitati iz titlova upozorenja koji se pojavljuju tokom projekcije filma „Enter The Void“ u kojima skreće pažnju publici da ista ima još 30 sekundi vremena da napusti kino dvoranu prije nego što stvari postanu zaista morbidne. Gaspar je redatelj koji se vješto služi estetikom eksploatacijskog filma ali koji istovremeno posjeduje snažnu umjetničku crtu i vrhunsko vizuelno tehničko umijeće, kombinacija koja njegova djela praktično čini žanrom za sebe. Na prvi dojam, njegov novi film (premijerno prikazan na ovogodišnjem Canneskom festivalu) „Vortex“ (u doslovnom prijevodu „Vrtlog“) veliko je odstupanje od filmaševa dosadašnjeg surovog i provokativnog tematskog pristupa. No, iako naizgled meditativna i intimna priča ne nudi direktni udar na čula na kakav smo navikli od Francuza, ona istražuje jedan možda konvencionalniji ali ništa manje razarajući horor – onaj o starenju i umiranju. 

Lui i njegova supruga Elle stariji su bračni par koji dane provode u malom stanu u Parizu. Lui, koji pati od srčanih problema, filmski je kritičar koji radi na knjizi o povezanosti filmova i snova nazvanoj „Psyche“. Elle je psihijatrica u penziji koja je pretrpjela moždani udar prije nekoliko godina. Oboje još uvijek osjećaju međusobnu naklonost, ljubav i brinu se jedno za drugo ali polako počinju i da se suočavaju sa ranim stadijima demencije kao i pada fizičkog zdravlja. Pratimo par u dnevnim rutinama koje postaju sve teže i izazovnije. Zaboravljivost će uskoro poprimiti ozbiljniju i zabrinjavajuću formu i očigledno je da par više nije u stanju obavljati samostalno ni najjednostavnije obaveze. Naročito Elle koja sve češće zaboravlja gdje se nalazi i ko su ljudi koji ju okružuju. Nažalost, ni njihov odrasli sin Stéphane, inače razvedeni otac malog dječaka, ne može mnogo da im pomogne zbog sopstvenih problema sa novcem i drogama.

„Vortex“ svakako nije prvi film koji se ozbiljnije bavi problemom demencije. Prije svega dvije godine, maestralni Anthony Hopkins je primio zasluženog Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu u izvrsnom ostvarenju „Otac“, koje je na doista originalan način istraživalo devastirajuće posljedice demencije, kako na bolesnika tako i na njemu najbližu okolinu. Oscara za najbolju žensku ulogu odnijela je i Julianne Moore 2014.godine za svoju interpretaciju osobe oboljele od Alzheimerove bolesti u filmu „Still Alice“. No, kako se to moglo i očekivati, izričaj Gaspara Noea znatno je drugačiji od pomenutih hollywoodskih tretmana. Daleko je bliži sentimementu i uprizorenju teme kakvog smo mogli vidjeti u sjajnom djelu „Ljubav“, još jednog velikog evropskog autora sklonog šokantnom, Michaela Hanekea. Služeći se prividnim dokumentarističkim stilom (vjerovatni uzor mu je film „Jeanne Dielman“ Chantala Akermana), redatelj nas vodi kroz sivu, klaustrofobičnu svakodnevicu svojih junaka. Gasparov „Vortex“ posjeduje nepokolebljivo sumornu perspektivu i osjećaj beznadežnosti, tipične predispozicije za ovog francuskog redatelja. Služeći se vizuelnim pomagalom tokom praktično cijelog trajanja filma, efektom podijeljenog ekrana (split screen), Noe apostrofira diobu između glavnih protagonista, supružnika, koja se događa uslijed rapidnog napretka bolesti. Dvije perspektive split screena dublje podcrtavaju emotivnu tjeskobu s kojom se karakteri suočavaju i šta se zapravo događa kada se fundamentalna životna struktura počinje urušavati i kada se izravno suočimo sa sopstvenom smrtnošću. Ali i pored sveobuhvatajućeg pesimizma kojim „Vortex“ zrači, to ne znači da uratkom dominira filmašev klasični nihilizam. Umjesto toga, humanistička strana redatelja ipak šalje snažne i jasne signale. Iako je bez rukavica u svom portretu starenja, iako ne ostavlja prostora za sentimentalnom, utješnom pomirbom sa smrću, Noe ipak svijet promatra suosjećajno, kroz prizmu ljudi koji nisu spremni da odustanu, koji se grčevito hvataju za životnu slamku, za udisaj čak i kada je posljednji komad tla već uveliko izgubljen. Gaspar Noe je ogromnu podršku u svojoj viziji pronašao u glavnim zvijezdama „Vortexa“, glumcima Dariju Argentu i Francoise Lebrun. Dario Argento, inače slavni italijanski horor redatelj, autor istinskih žanrovskih klasika kao što su Suspiria, Deep Red ili Opera, u „Vortexu“ je ostvario svoju prvu i (najvjerovatnije) posljednju pravu glumačku rolu. Njegova interpretacija Luija sasvim je prikladna i dovoljno upečatljiva, no francuska glumica Francoise Lebrun ipak zaslužuje najveće pohvale. Lebrun, legendarna glumica koja se proslavila prije skoro punih 50 godina u danas kultnoj naturalističkoj drami redatelja Jeana Eustachea „Majka i kruva“, u „Vortexu“ na fantastično suptilan način portretira tranziciju svoje junakinje od lucidnosti do zbunjenosti i izgubljenosti. Šesti igrani film Gaspara Noea „Vortex“ možda predstavlja djelimično odstupanje i suzdržanost u odnosu na ostale „brutalnije“ naslove u njegovoj filmografiji, no i dalje je riječ o sugestivnom ostvarenju, istovremeno humanijem u tematici ali umnogome i okrutnijem u svom realizmu. Svakako jedan od kvalitetnijih filmova viđenih u 2022.godini.

Japanski redatelj Hirokazu Kore-eda nije samo najznačajniji aktivni filmaš koji dolazi iz Zemlje izlazećeg sunca već jedan od prominentnih svjetskih celuloidnih autora današnjice. Pažnju na sebe privukao je već sa debitantskim uratkom „Maborosi“ 1995.godine koji je ostvario zapažen uspjeh na Venecijanskom filmskom festivalu. Zapadna kritika će Kore-edu odmah prepoznati kao potencijalnog predvodnika japanskog „novog vala 90-ih“. Pokazat će se da su bili u pravu. Uslijedit će plodna karijera i brojna svjetska priznanja, uključujući i dva velika postignuća u Cannesu, nagrada žirija 2013.godine za ostvarenje „Kakav otac, takav sin“ kao i Zlatna palma za najbolji film 2018.godine sa svojim do sada najuspješnijim naslovom „Shoplifters“. Vrijedi istaći i da je „Shoplifters“ prvi japanski osvajač nagrade Palme d’Or u više od 20 godina. Također, tvorac je danas pomalo zaboravljenog kultnog djela „After Life“ iz 1998.godine, genijalne meditacije o životu i smrti i jednog od omiljenih filmova potpisnika ovih redova. Rad Hirokazua Kore-ede umnogome se može opisati kao lirsko-poetska tapiserija svakodnevice, snažno i emotivno poniranje u život običnog čovjeka kao i kreativna zanesenost ulogom obitelji u modernom japanskom društvu. Zbog takve snažne humanističke crte u njegovom stvaralaštvu, opravdane i neizostavne će biti poredbe sa velikim majstorom socijalne poetike, legendarnim japanskim redateljem Yasujirom Ozuom (mada će Kore-eda tvrditi da svoj autorski svjetonazor smatra bližim radu jednog drugog slavnog zemljaka, filmaša Mikia Naruse kao i britanskog redatelja Kena Loacha). Mnoge poveznice se mogu naći i sa opusom dvojice izvrsnih tajvanskih redatelja, Tsai Ming-liangom i Hou Hsiao-hsienom. Novo Kore-edino ostvarenje „Broker“, premijerno prikazano u glavnom programu Canneskog filmskog festivala, predstavlja drugi uradak zaredom koji je redatelj snimao van matične domovine. Nakon što je 2019.godine publici predstavio (za njegove standarde) tek prosječno djelo „Istina“, rađeno u većinskoj francuskoj produkciji sa francuskim glumačkim zvijezdama, ovaj put se Hirokazu okrenuo njemu susjednoj Južnoj Koreji. Rezultat je ponovo film skromne vrijednosti za autora takvog umjetničkog kredibiliteta.

Detektivke Su-jin i Lee promatraju mladu ženu dok ostavlja bebu ispred takozvane „kutije za bebe“ u Busanskoj Obiteljskoj crkvi. „Kutija za bebe“ je kuriozitet najčešće vezan za dalekoazijske zemlje, pogotovo Južnu Koreju i Japan, a treba predstavljati sigurno mjesto gdje majke mogu anonimno ostaviti neželjeno dijete. Mlada žena koju detektivke motre iznenađujuće svoju bebu ostavlja na tlu umjesto u kutiji. Sang-hyeon vlasnik je praonice i povremeno volontira u istoj Busanskoj crkvi u kojoj radi njegov prijatelj Dong-soo. Njih dvojica zapravo vode ilegalni posao. Sang-hyeon krade djecu iz „kutije za bebe“, Dong-soo potom briše snimke sa sigurnosnih kamera crkve a nakon toga prodaju bebe na crnom tržištu usvajanja. Ova njihova praksa je i razlog zbog čega je crkva pod policijskim nadzorom. No, narednog jutra, mlada majka So-young vraća se po svoje dijete ali bebu ne može pronaći. Prije nego što će pozvati policiju, Dong-soo ju odvodi do praonice u koju je prebačen njen sin. Očajna So-young ima i drugih problema. Skriva se zbog umješanosti u smrt oca njene bebe. Ona pristaje na šutnju pod uvjetom da dobije procenat od prodaje djeteta i priliku da upozna potencijalne usvojitelje. S vremenom, čudnovata trojka se počinje zbližavati dok policija i dalje prati svaki njihov potez.

Ideju za „Brokera“ Kore-eda je prvotno koncipirao dok je istraživao japanski sistem usvajanja djece zbog filma „Kakav otac, takav sin“. Pri tome je otkrio brojne sličnosti sa južnokorejskim sistemom usvajanja. Naučio je o postojanju jedine „kutije za bebe“ u Japanu kao i o kriticizmu koji često prati cjelokupni model usvajanja u njegovoj zemlji. Također je naučio da je model „kutija“ daleko popularniji u Južnoj Koreji. Kore-eda je prethodno dogovarao opciju snimanja filma sa južnokorejskim glumačkim zvijezdama Song Kang-hoom, Dong-won Gangom i Doona Baeom, pa je tako odlučio spojiti dvije ideje. Krajnji ishod takvog plana je „Broker“, ostvarenje koje se može promatrati i kao svojevrsni nastavak priče o društvenim otpadnicima koji formiraju nekonvencionalnu obitelj, sjajno interpretirane u djelu „Shoplifters“. Međutim, pokazat će se da uspješna japanska formula ne djeluje jednakim intenzitetom i uvjerljivošću u Južnoj Koreji. Slične probleme u geografskoj tranziciji smo prije nekoliko godina mogli vidjeti kod fantastičnog iranskog redatelja Asghara Farhadija i njegovog neuvjerljivog izleta u Španiju sa uratkom „Svi znaju“. Čini se da je i Kore-eda jedan od onih autora koji najbolje funkcioniraju na poznatom, domaćem terenu. “Broker” spaja nekolicinu redateljevih prepoznatljivih motiva, od socijalnih impresija do egzistencijalističke gorčine. Kao i u nekolicini prethodnih naslova, ponovo su djeca u fokusu ali naročito sada već prepoznatljiva Kore-edina promišljajuća matrica o odabranoj obitelji kao receptu prevladavanja apatije, otuđenosti i beznađa modernog svijeta kao i teorija da ponekad upravo obitelji načinjene od najmanje očekivanih pojedinaca funkcioniraju najbolje. Nažalost, “Broker” je djelo pretjerano opterećeno potrebom za sentimentalnošću koje ne dozvoljava glavnom zapletu da se razvije u kakvu konkretniju i usmjerenu narativnu formu. Umjesto toga imamo onemoćalu priču bez sugestivne snage i bez dobro znanog Kore-edinog osjećaja za liričnu melanholiju, priču koja ne može da drži tegove predvidljivosti, anemičnosti pa čak i dramatizacijskih klišeja. Kore-eda je za “Brokera” uspio okupiti istinsku južnokorejsku all-star glumačku postavu, koju čine Song Kang-ho (zvijezda “Parazita”), Doona Bae (Cloud Atlas, Kingdom) kao i muzička K-Pop zvijezda Ji-eun Lee (u domovini poznatija pod pseudonimom IU). No, čak i takva profilirana imena nisu u stanju ukloniti brojne mane nemaštovite i dvodimenzionalne karakterizacije dodatno otežale nepotrebnom i traljavom scenarističkom nadgradnjom (pogotovo je neuvjerljiv ubačeni gangsterski podzaplet). Čini se da japanski filmaš nikako nije uspijevao da nađe zajednički jezik između glavnog toka i rubova priče. Na kraju, “Broker” Hirokazu Kore-eda se pokazao jednim od većih razočarenja viđenih u 2022.godini, naročito uzevši u obzir redateljevu reputaciju. Naravno, “Broker” nije prvo Japančevo ispodprosječno djelo, imao ih je već nekolicinu. Ali ako se držimo njegova dosadašnjeg “obrasca” uspješnih i manje uspješnih uradaka, onda bi naredni film trebao biti Kore-eda kakvog želimo vidjeti.


Mario Radišić
Mario Radišić, autor filmskog žurnala Blitz Screen. Dio omladinskog programa BH radija 1 od njegovog početka 2008. godine, najprije uz emisiju Cinema Express, a zatim Blitz Screen. Po profesiji video editor, po vokaciji filmofil. Filmska kritika je proizvod znanja i zanimanja. Refleksije o umjetnosti pokretnih slika iz jedne malo drugačije perspektive.