Novo izdanje filmskog žurnala Blitz Screen bit će u znaku 28. izdanja Sarajevo Film Festivala. Osvrnut ćemo se na ostvarenja nekih od najznačajnijih suvremenih evropskih filmaša, „Trougao tuge“ Rubena Ostlunda, „Rimini“ Ulricha Seidla i „R.M.N.“ Cristiana Mungiua.
Švedski redatelj Ruben Ostlund sa svojim ostvarenjem “Triangle Of Sadness” (Trougao tuge) osvojio je ove godine Zlatnu Palmu za najbolji film na filmskom festivalu u Cannesu i time se pridružio malobrojnoj skupini filmaša koji su imali privilegiju da ovu nagradu osvoje dva puta. Između ostalog, članovi tog elitnog društva su “teškaši” poput Michaela Hanekea ili Francisa Forda Coppole. Šveđanin iza kojeg je tek šest dugometražnih naslova, relativno brzo se profilirao u svjetsku kinematografsku elitu. Prvi zapaženiji uspjeh ostvaruje sa intrigantnom komedijom ega i situacije “Force Majeure” koja mu donosi i prvo veliko priznanje, nagradu Un Certain Regard na canneskom festivalu. Potom će uslijediti višestruko nagrađivani “The Square” (uključujući i Ostlundovu prvu Zlatnu Palmu) i na kraju njegovo novo djelo, već pomenuti “Triangle Of Sadness”, za kojeg je, čini se, osvajanje glavne nagrade na najprestižnijoj filmskoj smotri na svijetu, tek početak bogatog i plodonosnog festivalskog života. U svakom slučaju, sa svega tri naslova, Ostlund se uspio etablirati među vodeće svjetske celulidne autore i jednog od najznačajnijih predstavnika isprobanog skandinavskog proizvoda (a u skorije vrijeme i evropskog), društvene satire.
Modeli Carl and Yaya nastoje da se izbore sa svijetom mode od kojeg žive (Yaya kao ženski model sa daleko većim uspjehom), dok istovremeno pokušavaju održati živom svoju vezu koja nije bez prepreka i nesuglasica. Pozvani su na luksuzni kruzer gdje će ih dočekati živopisna galerija likova, prebogatih, razmaženih i uglavnom od realnosti odvojenih multimilionera. Između ostalog, tu je britanski tajkunski par trgovaca oružjem, potom ruski oligarh koji se obogatio prodajom gnojiva ali i nihilistički nastrojen kapetan broda marksističkog svjetonazora. U početku putovanje izgleda bajkovito i idealno za fotke po socijalnim mrežama. No, nedugo potom brod se zatiče usred okeanske oluje i putnici će (za vrijeme svečane prijemne večere) moći osjetiti iz prve ruke posljedice morske bolesti. Neće proći dugo a putovanje će skrenuti od lošeg ga katastrofalnom. Kruzer napadaju pirati i šačica preživjelih zateći će se na pustom otoku. Carl i Yaya su među sretnicima koji su se uspjeli domoći kopna, kao i manja grupica milionera ali i jedna čistačica. Ispostavit će se da silno bogatstvo koje posjeduju mnogima nije donijelo fundamentalne sposobnosti preživljavanja u divljini i društvena hijerarhijska ljestvica na otoku ubrzo se drastično mijenja.
Nakon što je 2017. godine sa filmom „The Square“ satiričnim skalpelom secirao i ogolio povlašteni i elitistički svijet umjetničkog establišmenta, Ruben Ostlund sličnu stvar čini u svom novom djelu „Triangle Of Sadness“, ovaj put duboko režući po onim najprivilegiranijim – bogatom višom klasom. Pri tome, njegova oštrica ne poznaje suptilnost. Ostlundovo gađenje nad svojim protagonistima više je nego očigledno. On bez okolišanja, cinično i nihilistički, udara po kapitalističkom ustroju svijeta, po svjetskoj društvenoj i ekonomskoj ljestvici, ljudima kao produktima modernog kapitalizma. Pri tome on ne bira politički idealizam odgovoran za trenutno stanje, za Rubena svi su podjednako krivi … socijalisti, kapitalisti, komunisti, liberali … svi oni koji smatraju da sve ima svoju cijenu, svi oni koje su moć, bogatstvo i sujeta korumpirali i izopačili. U nekim trenucima Ostlundova alegorijska provokacija se možda doima pretjerano očiglednom i direktnom, no satira najčešće funkcionira upravo na taj način, isključivo i neposredno. A satira se čini kao popularan izričaj modernih evropskih filmaša, čemu svjedoče i uspjesi ostvarenja kao što su „Lobster“ Yorgosa Lanthimosa, „Toni Erdmann“ Maren Ade ili „Sjekira“ Coste Gavrasa. Kao što je činio u svom prethodnom djelu „The Square“, tako se švedski redatelj i u „Triangle Of Sadness“ ne ustručava da svoje junake, koji se osjećaju izuzetno ugodno pod plaštom svojih povlastica, izlaže ekstremno neugodnim situacijama. Pa se tako Ostlundov film čini kao svojevrsna aktuelna inačica Bunuelova „Diskretnog šarma buržoazije“ i antiutopijskog klasičnog romana Williama Goldinga „Gospodar muha“ ali i kao evropska ciničnija verzija sjajne prošlogodišnje HBO-ove serije „The White Lotus“. U konačnici, „Triangle Of Sadness“ možda ne nudi izuzetno originalan pristup tematici koju obrađuje i sve satirične dosjetke ne funkcioniraju podjednako komično i britko ali djelo Rubena Ostlunda ipak posjeduje dovoljno stvaralačke iskre i posvećenosti da zasluži epitet jednog od boljih filmova viđenih u 2022. godini.
Nakon 9 godina pauze i 9 godina nakon premijere posljednjeg poglavlja njegove fascinantne trilogije „Paradise, austrijski redatelj Ulrich Seidl konačno se vratio igranoj formi. Seidlov novi uradak „Rimini“ svjetsku premijeru je imao u službenoj konkurenciji ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu a sarajevska publika ga je imala priliku pogledati u okviru programa U fokusu 28. Sarajevo film Festivala. Period između dva narativna ostvarenja Austrijanac svakako nije proveo u hibernaciji. U tom razdoblju nastali su podjednako intrigantni dokumentarci „U podrumu“ i „Safari“ koji su samo produžena ruka redateljeve strastvene artističke usmjerenosti ka pronalaženju groteske i tragičnog egzistencijalizma u svakodnevici. Svi oni upoznati sa dosadašnjom Ulrichovom filmografijom trebali bi približno znati kakvo se, estetski i motivski, djelo od ovog filmaša očekuje. U tom kontekstu, „Rimini“ definitivno neće iznenaditi niti razočarati poklonike njegova rada, s malom distinkcijom da se ovaj put kroz guste pore sivila možda po prvi put nazire i iskrica optimizma.
Italijansko ljetovalište Rimini u zimskom periodu. Polupraznim ulicama lutaju tek migranti i poneki austrijski i njemački turisti koji borave u najjeftinijim hotelima po vansezonskim cijenama. U jednom od takvih hotela, malobrojne goste (uglavnom penzionere) zabavlja Richie Bravo, pjevajući stare šlagerske hitove. I za Richieja najbolje godine su također daleko u prošlosti. On je sada tek šezdesetogodišnji kroner koji mnogo pije, ksenofobičnih je stavova i izblajhane retro frizure iz 80-ih godina. Osim kafanskog pjevanja, za život zarađuje i seksualnim uslugama koje pruža starijim gospođama. Takvu dnevnu rutinu iznenada će prekinuti dolazak njegove kćerke Tesse. Richie kćerku nije vidio više od deset godina i ona sada od njega traži novac kao vrstu kompenzacije zbog napuštanja porodice i dugogodišnjeg zanemarivanja alimentacije. Kako mu je i otac upravo preminuo, Richie je obuzet grižom savjesti i odluči da pomogne Tessi. Međutim, dobra djela nisu poduhvati u kojima se najbolje snalazi.
Poetika i izražajna filozofija Ulricha Seidla i u njegovu novom djelu „Rimini“ ostvaruje svoju punu realizaciju. Redatelj ruši nagriženu fasadu austrijskog društva ponovo se služeći naturalističkim stilom pripovijedanja, brišući granice između dokumentaristike i fikcije. Rimini, italijanski gradić na Jadranskom moru, u svom sumornom vansezonskom obličju savršena je parabola za usamljenost, dezorijentiranost i melanholiju Seidlovih protagonista i ukaz na trulež koja nagriza evropski kontinent. Prazni hoteli, maglovite puste ulice i vjetrovita neprivlačna morska obala zrcale stanje uma prolaznih stanara gradića. Richie Bravo i ostala plejada tipičnih Seidlovih izgubljenih duša, baš kao i Rimini van sezone, ne mogu da funkcioniraju, beživotni su, kao da su ostali zatočeni u nekom davno zaboravljenom trenutku u vremenu. Teret identiteta i neriješene prošlosti pritišće ih i neumoljivo vodi ka zimi života. Scenarij filma „Rimini“ Seidl je napisao u saradnji sa svojom stalnom suradnicom (i suprugom) Veronikom Franz koja i sama polako postaje profiliran autor. Franz je, naime, redateljica sada već kultnog horora „Goodnight Mommy“. Austrijski par filmaša stavlja teško breme na pleća svojih junaka, prepuštajući ih borbi sa generacijskom ostavštinom predrasuda. Talog nacizma, ponavljajuća Seidlova podtekstualna tema, ponovo izranja na površinu. Grijesi očeva kazna su za djecu, djecu nesposobnu da nauče lekcije istorije, ovaj put manifestirajući se i u formi islamofobije. „Rimini“ je prvenstveno slojevita karakterna studija koju redatelj ublažava kroz svoj skoro mizantropski autorski pečat zdravom dozom komične energije i patosa. To čini uz veliku pomoć glavnog glumca, svog stalnog suradnika Michaela Thomasa, čiji je upečatljivi nastup donio prijeko potrebnu dozu karizme, ranjivosti i dopadljivosti liku Richieja Brava. Iako se Seidl još jednom služi svojim prepoznatljivim suzdržanim i distanciranim umjetničkim potpisom, ovaj put on iznenađujuće ostavlja prostora i za empatiju i alarmantno neophodnu mogućnost iskupljenja. „Rimini“ Ulricha Seidla jedno je od boljih ostvarenja austrijskog filmskog autora i djelo svakako vrijedno ozbiljnije kritičke polemike.
Šest godina nakon što je osvojio nagradu za najboljeg redatelja na Canneskom filmskom festivalu (za film „Bacalaureat“), najznačajniji živući rumunski filmaš Cristian Mungiu nam predstavlja novo ostvarenje naslovljeno „R.M.N.“ Iako se smatra začetnikom tzv. rumunskog novog vala, Mungiu definitivno nije prvi redatelj čija se djela pripisuju jednom od najcjenjenijih svjetskih filmskih pokreta u posljednjih dvadesetak godina. No, jeste prvi predstavnik istog pokreta koji će osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu 2007. godine za sjajno djelo „4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana“. Time će okrenuti pažnju globalnog filmskog svijeta ka Rumuniji i širom otvoriti vrata za međunarodni uspjeh novovalnih autora kao što su Cristi Puiu, Radu Muntean, Corneliu Porumboiu, Călin Peter Netzer ili Radu Jude. Mungiu će potom sa filmovima „Iza brda“ i već pomenutim „Bacalaureatom“ potvrditi da canneska pobjeda nije bila tek slučajnost i jedinstven događaj već da je riječ o istinski talentiranom redatelju sa jasnom vizijom i snažnim autentičnim umjetničkim pečatom. „R.M.N.“ možda ne doseže stvaralačku ljestvicu koju je Rumun visoko postavio svojim prijašnjim radovima ali i dalje je riječ o naslovu snažnog tematskog narativa i solidne realizacije.
Mjesto radnje filma „R.M.N.“ je multietničko rumunsko selo u kojemu su Rumuni, Mađari i Nijemci živjeli relativno mirno već tridesetak godina. U mjesto se vraća i Matthias, primoran da napusti posao u klanici u Njemačkoj nakon što je fizički napao nadzornika koji ga je nazvao „lijenim Ciganinom“. Sada kada se vratio kući u Transilvaniju, namjera mu je da se bolje uključi u obrazovanje i odgoj svog sina kojeg praktično sama odgaja Matthiasova otuđena supruga Ana. U isto vrijeme, otac mu je bolestan i sprema se za snimanje magnetskom rezonancom. Matthias je također nestrpljiv da se ponovno susretne sa nekadašnjom ljubavnicom Scillom zaposlenom kao rukovoditelj u lokalnoj, tehnološki naprednoj, pekari koja se brzo razvija uz pomoć EU grantova. Nakon što se niko od lokalnog stanovništva nije javio na oglas za posao u pekari na određenoj poziciji, Scilla se odluči da angažira strane djelatnike, tri radnika iz Šri Lanke. Taj čin poremetit će mir u naselju i na površinu počinju izbijati mnogi strahovi, predrasude i ksenofobija žitelja mjesta. Frustracije, bijes i mržnja brzo eruptiraju i lažna fasada mirnog suživota se ruši.
Sam naslov filma „R.M.N.“ skraćenica je za rumunski termin Rezonanta Magnetica Nucleara što bi u našem prijevodu predstavljalo magnetsku rezonancu. U doslovnom smislu, naslov se referira na proceduru kojoj se podvrgava Matthiasov otac ali u onom, daleko značajnijem, simboličkom diskursu, odnosi se na tumor ksenofobije koja ozbiljno nagriza moderno rumunsko društvo ali i cijelu Evropu. Redatelj demonstrira kako neukost, neupućenost i strah od nepoznatog uz pomoć zastarjelih tradicija koje se prenose kroz generacije i socioekonomskih diskrepancija, spriječavaju objektivno promišljanje i dovode do bujanja nacionalizma, netrpeljivosti, isključivosti i u konačnici rasističke paranoje. Također, „R.M.N.“ ukazuje na nezadovoljstvo i nefunkcionalnost koji prodiru sve dublje kroz oštećeno i onemoćalo tkivo Evropske unije ali i cijelog svijeta, prvenstveno kao posljedica globalizacije. Mjestašce iz Mungiovog djela tek je mikrokosmos krize koja prijeti da uruši aktuelni svjetski poredak. U startu, možda bi perspektiva svjetske moralne i društvene krize promatrane kroz alegorijsku prizmu lokalne zadrtosti i netolerancije, mogla zvučati nategnuto i neuvjerljivo, da nije jednog prilično značajnog podatka. Naime, rasistički incident portretiran u filmu Cristiana Mungiua uistinu se dogodio u rumunskom multietničkom selu Ditrau 2020.godine, kada je 1800 etničkih Mađara protestvovalo zbog upošljavanja trojice radnika iz Šri Lanke u lokalnoj pekari. Demonstranti su čak prijetili da će zapaliti objekat ukoliko se stranci ne otjeraju. Posljedica događaja je medijski skandal, premještanje radnika na drugu lokaciju, odustajanje od daljnjih EU ulaganja i bacanje velike mrlje na civiliziranost rumunskih lokalnih zajednica. Mungiu u svom djelu skreće pozornost i na hipokriziju i suludost ksenofobičnih osjećaja lokalaca prema migrantima, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica i da građani Rumunije uveliko napuštaju domovinu i zapošljavaju se u zapadnim zemljama gdje su tretirani na vrlo sličan način. Redatelj ne nudi lagane odgovore na teška pitanja koja postavlja. Dijagnoza njegove Magnetske rezonance nažalost je hirurški zahvat nad potpuno trulom jezgrom (Evropa) smještenom na teško dostupnom mjestu i kojeg bolesnik možda neće moći podnijeti. „R.M.N.“ Cristiana Mungia i pored agresivno i sugestivno angažirane tematike ipak ne spada u kreativni vrh Rumunove filmografije, najprije zbog pomalo nemušto i drveno sklopljenih dijaloških konstrukcija kao i neodlučnosti da li da fokus usmjeri na pojedinca ili kolektiv. Ali i pored toga, redateljevo novo ostvarenje nudi dovoljno materijala za kontemplaciju, za introspekciju kao i ekstrospekciju koji se ne mogu i ne smiju zanemariti.
