U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na novo ostvarenje legendarnog Stevena Spielberga „The Fabelmans“ kao i na jedan od najnagrađivanijih filmova prethodne godine “Tár“, redatelja Todda Fielda.
Autobiografski film definitivno nije rašireni i sveprisutni oblik izričaja sedme umjetnosti. Za razliku od književnosti gdje su autobiografska promišljanja i reminiscencije skoro pa nezaobilazne, čini se da je među filmašima bilo izuzetno malo onih spremnih napustiti sigurnost ega i iskreno, ogoljeno zaroniti u nesigurne i stjenovite predjele sopstvene prošlosti i porijekla. Svakako da je bilo izuzetaka i neka od tih izuzetaka istinska su i bezvremena filmska remek-djela poput „Nule iz vladanja“ Jeana Vigoa, „400 udaraca“ Francoisa Truffauta, Ogledala“ Andreia Tarkovskog, „Amarcorda“ Federica Fellinija ili „Fanny i Alexander“ Ingmara Bergmana. I nešto novija istorija kinematografije donijela nam je već sada klasike kao što su „Cinema Paradiso“ Giuseppea Tornatorea ili „Persepolis“ Marjane Satrapi. Čak smo i prošle godine imali priliku pogledati solidni uradak Kenetha Branaghe „Belfast“. Međutim, i pored činjenice da su se pojedini veliki filmski autori okušali u žanru, najava da Steven Spielberg snima autobiografski film „The Fabelmans“ o svom djetinjstvu, ipak je došla kao malo iznenađenje. Spielberg, jedan od najpriznatijih i vjerovatno najpoznatiji filmski redatelj svih vremena, prvenstveno je bio poznat po eskapističkim fantazijama čija je vrijednost ležala u autorovom talentu kreiranja filmske magije i snažnoj imaginaciji. Kako će se takav tip filmaša snaći u prizemljenoj, realističnoj, samodostatnoj priči, bila je velika nepoznanica. Pokazat će se da je „The Fabelmans“, iako zaista velikim dijelom baziran na Stevenovom odrastanju, umnogome fantazija kao i brojni naslovi iz njegove bogate filmografije.
Godina je 1952. Petogodišnji Sammy Fabelman (alter-ego Stevena Spielberga) odlazi u kino zajedno sa roditeljima, tihim i povučenim ocem, kompjuterskim inžinjerom Burtom i majkom, energičnom bivšom pijanisticom Mitzi. Ostvarenje koje namjeravaju gledati je “Najveći šou na Zemlji” redatelja Cecila B. DeMilla, koje će nedugo potom i osvojiti Oscara za najbolji film. Za malog Sammyja “Najveći šou na Zemlji” bit će značajan iz sasvim drugog razloga. Naime, to će biti prvi film koji će dječak vidjeti i događaj koji će mu doslovno promijeniti život. Traumatiziran prizorom sudara vozova iz DeMillova klasika, kao oblik terapije, Sammy će rekreirati scenu u podrumu svoje kuće u New Jerseyu služeći se očevim modelima vozova. Sekvencu će snimiti uz pomoć amaterske kamere. To uprizorenje zapalit će njegovu ljubav i strast prema snimanju filmova, a ti osjećaji dodatno će osnažiti u godinama koje dolaze, preseljenjem porodice u Arizonu. Tehnike snimanja kojima se služi postajat će sofisticiranije i uveliko će nadilaziti kvalitet kakav se očekuje od amaterskog filmaša tinejdžera. Istovremeno dok se razvija Sammyjeva kreativnost, odnos njegovih roditelja počinje ubrzano nazadovati. Nemir je naročito primjetan kod majke Mitzi, koja nerijetko ulazi u faze promjenljivog raspoloženja, depresije, nepromišljenosti.
Veliki francuski redatelj i filmski teoretičar Francois Truffaut nekoć je napisao da “jedno djelo može biti autobiografsko a da istovremeno nije autobiografija”. Možda se Steven Spielberg držao te misli dok je pisao scenarij za “The Fabelmans” jer se njegov film doima upravo tako. Slavni redatelj naizgled nastoji iskreno portretirati svoju porodicu, autorski se boriti sa vrlinama i manama roditelja ali također ih predstaviti kao jedne od glavnih pokretačkih motora u formiranju tkiva budućeg slavnog sineaste (Steven Spielberg kao hibrid očeve prizemnosti i tehničke stručnosti i majčinih umjetničkih tendencija). Međutim, nekolicina je fundamentalnih problema kako u samom nukleusu scenarija tako i u njegovoj realizaciji. Prvenstveno, ne postoji ništa znamenito, upečatljivo ili jedinstveno u njegovoj porodici (iz nejasnih razloga za film preimenovane u Fabelman), svakako nedovoljno da budu centralni fokus autobiografskog ostvarenja ozbiljnih ambicija. Ujedno, način na koji ih redatelj predstavlja daleko je od realističnog i autentičnog dojma, više se percipiraju kao kombinacija arhetipskog, bajkovitog prikaza tipičnog američkog predgrađa (kakvo je upravo Spielberg portretirao više puta), plastične, idealizirane vizije 50-ih godina nalik onoj u filmovima Franka Capre i slikama Normana Rockwella. Drugo, umjesto da obogati narativ podnivoima, unutarnjim konfliktima, simbolikom, Spielberg se odlučuje da priču o svom djetinjstvu “servira na tanjiru”. On ne istražuje svoju prošlost već nam je nudi tek kao podatak, držeći se informativnosti i kliničke bukvalnosti, ostajući na površini i ne ostavljajući prostora za bilo kakve analize. Problem razvoda i razorenih obitelji, napuštanja i straha od nepoznatog, redatelj je već obrađivao u djelima kao što su “Bliski susreti treće vrste” i “E.T.” na dosta efektniji i manje sentimentalan način. I treće, ne može se pobjeći utisku da Spielberg želi svoje roditelje predstaviti u što boljem svjetlu, minimizirajući bilo čiju odgovornost u odgoju i životnim odlukama. Takav pristup gura u prvi plan pitanje … čemu onda snimiti film o njima uopće? “The Fabelmans” na kraju ipak nije ostvarenje bez pozitivnih strana, što se naročito odnosi na prizore Sammyjeve fasciniranosti snimanjem filmova, dinamične, kompetentne režije kao i na dojmljiv nastup Michelle Williams u ulozi Mitzi (zasluženo nominirana za Oscara u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge). A svi nedostaci u filmu Stevena Spielberga svakako se čine sekundarnim u odnosu na činjenicu da je “The Fabelmans” već osvojio Zlatni globus za najbolji film u dramskoj kategoriji i važi za jednog od favorita za osvajanje Oscara za najbolji film godine.
Šest nominacija za nagradu Oscar Američke filmske akademije, nagrada za najbolju glumicu na Venecijanskom filmskom festivalu (Cate Blanchett), već osvojene 53 nagrade i čak 230 nominacija, kratki je rezime festivalskog i kritičarskog putovanja filma “Tár”, jednog od najhvaljenijih ostvarenja prethodne godine. Za redatelja Todda Fielda “Tár” predstavlja tek treći igrani film u karijeri dugoj preko 20 godina, a između njegova prethodnog djela, sjajnog filma “Mala djeca” (Little Children) i ovog novog, proteklo je punih 16 godina. Fieldov redateljski debi, također odlični “U zamci” (In The Bedroom) iz 2001.godine kao i već pomenuti “Little Children” također su osvajači brojnih (prvenstveno američkih) priznanja. Ako njima dodamo već impresivna dostignuća filma “Tár” nedvojbeno se može reći da Field iza sebe ima dosta sporadičnu ali definitivno besprijekornu filmografiju. Osim mnogih nagrada, ono što je zajedničko njegovim trima filmovima svakako je slična stilska i tematska preokupacija. U sva tri slučaja prvenstveno je riječ o karakternim i psihološkim studijama ali i o minimalističkim komornim dramama u kojima kroz mikrokozmos redatelj korespondira sa mikrokozmosom. I dok su takve autorske karakteristike elegantno i uigrano funkcionirale u prva dva Fieldova uratka, u “Táru” (djelu ipak nešto ambicioznijeg raspona) iste se suočavaju sa nekolicinom kreativnih prepreka.
Lydia Tár je renomirana dirigentica i kompozitorica i jedna od najutjecajnijih figura u svijetu moderne klasične muzike. Vodeći je dirigent Berlinske filharmonije, intelektualka i izuzetno posvećena poslu. Njena postignuća su impresivna … prije Berlina radila je u Bostonu i New Yorku i jedna je od rijetkih osoba koje se mogu pohvaliti tzv. EGOT-om (osvojila je 4 najznačajnije nagrade – Emmy, Grammy, Oscar i Tonyja). Čak je studirala kod velikog maestra Leonarda Bernsteina. Međutim, tokom ambicioznih priprema orkestra za živo snimanje Mahlerove Pete simfonije, Lydijin privatni život počinje stvarati neugodnosti a potom i ozbiljne probleme. Njena bivša štićenica (vjerovatno i ljubavnica) Krista Taylor postala je opsesivna i nestabilna, šaljući dirigentici čudne i neželjene poklone. Istovremeno, Lydia ne skriva privlačnost koju osjeća prema Olgi Metkini, novoj čelistkinji u orkestru, zanemarujući svoju suprugu, koncertnog maestra Sharon Goodnow. Također, Tár zaobilazi svoju odanu asistenticu Francescu kada se pojavi slobodno mjesto na poziciji dirigentskog asistenta. Nakon što u javnost procuri trač da je Lydia favorizirala određene muzičare ili članove filharmonije na osnovu seksualnih usluga, društvene mreže bacaju dodatni pritisak na njen kredibilitet. Optužbe se gomilaju a Lydia Tár počinje osjećati posljedice skandala na svojoj psihi.
Iako je ideju za “Tár” Todd Field u obliku prvih nacrta konstruirao prije više od deset godina, zbog brojnih finansijsko-produkcijskih razloga, film je sa inicijalnim snimanjem mogao krenuti tek 2021.godine. Može se slobodno reći da se čekanje isplatilo. Naime, u međuvremenu je došlo do naglog razvoja pokreta #MeToo a potom i takozvane kulture odstranjivanja (cancel culture), dvaju aktuelnih društveno-socijalnih fenomena koji su se savršeno inkorporirali u narativnu strukturu filma “Tár”. Da je kojim slučajem Field uspio svoj projekt realizirati kada je prvotno i koncipiran, vrlo je moguće da bi imali sasvim drugačiji finalni proizvod. Ovako, pred nama je djelo koje na kompleksne načine nastoji istraživati teme kao što su politika identiteta, nejednakost polova, institucionalna korupcija, umjetnička etika, rasne predrasude, seksualno uznemiravanje ali i medijsko linčovanje. Također, redatelj nam servira i svojevrsni traktat o svijetu visoke umjetnosti, njegovoj etici i elitizmu. Zaista agresivan, samouvjeren, seriozan i pompozan cilj koji je Field sebi postavio. Vjerovatno upravo zbog mnoštva kompleksnih zadataka, “Tár” na kraju djeluje kao snažno i upečatljivo ali i neujednačeno i nedovoljno fokusirano ostvarenje. Kako bi različiti konfliktni motivi dobili željeni akcent i kontekst, redatelj svojoj glavnoj protagonistici/antagonistici oduzima opipljivo složenu osobnost i umjesto toga je pretvara u model aktuelnih socijalnih polarizirajućih tema koje pritišću moderno društvo. Lydia Tár tako ostaje maglovita figura. Ona je umjetnica koja nije uspjela da razdvoji profesionalni i privatni život i to je najdalje što Field odlazi u dubinskoj karakterizaciji. Njegovu junakinju poznajemo tek po reputaciji i životopisu a nikako po kakvomu detaljnijem uvidu u njen svjetonazor ili prošlost. Redateljev kalkulativni artistički potez je da ostavi neodređenim Lydijinu motivaciju, njen unutarnji vrijednosni sustav, njene ideale ili nedostatak istih i u konačnici njenu krivicu ili nevinost. Time Field vjerovatno insinuira postojanje nejasne, skoro nevidljive granice koja dijeli talent i umjetnički integritet od arogantnosti i zloupotrebe moći. Međutim, takav postupak, nedostatak decidiranih ubjeđenja, limitira snažniji dramski efekt. No, iako se ” Tár” čini kao djelo koje nije do kraja ispunilo sopstveni potencijal, i dalje je riječ o dojmljivom, provokativnom i relevantnom ostvarenju, svakako jednom od boljih viđenih u godini iza nas. Na kraju svako treba spomenuti još jedan sugestivan i impozantan nastup Cate Blanchett u glavnoj ulozi. Njen portret ambivalentne Lydie Tár već joj je donio nagradu u Veneciji kao i Zlatni globus a osvajanje Oscara za najbolju žensku ulogu se doima prilično izvjesno. Ako Blanchett zaista i osvoji nagradu Američke filmske akademije, bit će to onda glumičin treći Oscar u karijeri i pridružit će se jako maloj skupini trostrukih dobitnica Oscara u kategoriji najbolje glavne ili epizodne ženske uloge (trenutne članice su Meryl Streep, Ingrid Bergman i Frances McDormand). Vrijedno zaista svakog poštovanja.
