U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na ostvarenje meksičkog redatelja Michela Franca „Sundown“ kao i na retro horor “X” američkog filmaša Tija Westa.
Meksički redatelj Michel Franco, autor koji je osvajao značajna priznanja sa skoro svakim filmom, u svom novom djelu „Sundown“ (Zalazak sunca) još jednom se služi prilično jedinstvenim, prepoznatljivim, analitičkim i otuđenim stilom pripovijedanja. Francov opus uglavnom su činile kompleksne, intrigantne psihološke drame ali nerijetko opterećene pretencioznim ili nevješto osmišljenim raspletima, kakve smo mogli vidjeti u djelima poput „Nakon Lucije“ ili „Avrilina kćerka“. Provokativan, ekstremno pesimističan, nihilistički pogled na svijet Meksikanca, do svog vrhunca je došao 2020. godine sa ostvarenjem „Novi poredak“ koji je filmašu donio i Srebrnog Lava na Venecijanskom filmskom festivalu. Nakon intimnih studija minimalističke, komorne atmosfere prethodnih naslova, „Novi poredak“ je bio šireg, daleko ambicioznijeg konteksta i polja djelovanja i motivacijski je graničio sa potpunim prezirom prema čovječanstvu. Zbog takvog tendencioznog pristupa uslijedile su neizbježne poredbe sa Michaelom Hanekeom ili Larsom Von Trierom, naročito njihovim filmovima „Igrarije“ ili „Antikrist“. Poslije burnih reakcija javnosti i kontroverzi koje mu je donijelo to djelo, sa filmom „Sundown“ Franco se vraća introspektivnom, prisnom ali i dalje nekonvencionalnom minimalizmu po kojemu je inicijalno bio poznat. Ponovo možemo govoriti o redateljevim problemima sa koherentnim raspletima ali i pored toga, neupitno je riječ o uratku vrijednom pažnje koje nudi dovoljno materijala za ozbiljno filmsko kontempliranje.
Četveročlana britanska obitelj Bennett na odmoru je u Acapulcu u Meksiku. „Odrasli“ članovi porodice su Neil i Alice Bennett, a sa njima su i djeca, tinejdžeri Alexa i Colin. U početku, oni čine ono što tipične porodice i čine na odmoru u ljetovalištu, provodeći vrijeme u sunčanju i kupanju. No, iznenada Alice dobija poziv od kuće i saznaje o smrti majke. Četvorka se užurbano priprema za povratak u London. Ali kada stignu na aerodrom, Neil spoznaje da je zaboravio pasoš u hotelu. Alice, Colin i Alexa nemaju drugog izbora nego da se ukrcaju na avion bez njega. Međutim, umjesto da se vrati u odmaralište kako bi potražio izgubljene dokumente, Neil odlazi u jeftini hotel na obali u kojemu ostavlja svoj prtljag (uključujući navodno nestali pasoš) prije nego što se uputi ka plaži gdje će dan provesti u sunčanju i ispijanju piva. U narednim danima, Neil će nastaviti takvu rutinu, dok istovremeno putem poziva i poruka nastoji uvjeriti porodicu kako zajedno sa ambasadom pokušava riješiti problem nestalih dokumenata. Uskoro upoznaje i lokalnu djevojku Berenice i prestaje odgovarati na poruke i pozive.
„Sundown“ Michela Franca ostvarenje je prilično originalnog koncepta. Pri tome, zanimljivo je kako sa toliko malo zapleta, objašnjenja i razvoja karaktera, meksički filmaš uspijeva da kaže mnogo. On to čini ne pripovijedanjem već stavljajući publiku ispred ogledala. Franco se služi formalnim metodama kako bi usmjerio gledatelje u krivom smjeru. Rezultat je nesvakidašnji ali istovremeno i izuzetno efektan i uspješan modus. Jednostavno izostavljajući pojedine detalje iz priče, autor se umješno poigrava očekivanjima publike. Mi, gledatelji, razmišljamo o glavnom protagonisti i njegovim postupcima i izborima na pogrešan način ne zbog Michela Franca već zbog naših pristranosti, čak i predrasuda. Zatičemo se kako iznosimo pretpostavke i (pokazat će se neutemeljene) zaključke samo na osnovu toga što se glavni junak ne ponaša onako kako očekujemo. Čak i kada Neil Bennett direktno objasni specifične obiteljske veze, mi prvo pretpostavljamo da laže, a to činimo zbog naših stereotipnih uvjerenja. Francov junak Neil u početku je tek tabula rasa, a prije nego što Michel odluči da razotkrije određene informacije iz njegova života, mi smo u njega već duboko ucrtali nepripadajuće mu osobitosti i motivacije. Intrigantan diskursni tretman koji u konačnici govori više o publici nego o protagonistima samog ostvarenja. Nažalost, nakon što se razotkriju misterije filma „Sundown“, Franco neminovno upada u zamku objašnjavanja i njegovo djelo pomalo počinje gubiti kreativni intenzitet do tada snažno prisutan. Redatelj i pored toga uspijeva direktno i indirektno otvoriti diskusiju o mnogim polarizirajućim temama karakterističnim za meksičkog filmaša. Klasni odnosi i nejednakost, smrtnost, korozivna disfunkcionalnost porodice u višim klasama, egzistencijalizam, otuđenost i nihilizam modernog čovjeka (primjetan je eho „Stranca“ Alberta Camusa), sve su to pitanja koja Franco postavlja i ostavlja interpretaciji. Također, autor nudi prilično pesimističnu i sivu sliku današnjeg Acapulca, grada koji je nekada važio za veliku svjetsku turističku destinaciju. Nažalost, strahoviti porast nasilja i ubistava posljednjih godina povezanih sa narko kartelima otjerao je sve strane turiste i pretvorio Acapulco u jedan od najopasnijih gradova na svijetu. „Sundown“ je sedmi igrani film Michela Franca i drugi kojeg je radio u saradnji sa glumcem Timom Rothom (prvi je bio sumorna psihološka drama „Chronic“ iz 2015.godine). Roth još jednom dokazuje koliko je zapravo svestran interpret koji podjednako efektno i uvjerljivo tumači živopisne i dinamične karaktere kao i one introvertne, pasivne i suzdržane, kakav je upravo Neil Bennett. „Sundown“ Michela Franca, iako ironično snimljen tek kao malo, na brzinu producirano djelo, predah nakon visokobudžetnog i razvikanog „Novog poretka“, u konačnici je možda i najkompletniji i najzanimljiviji uradak Meksikanca, film sa dovoljno autorske kreativnosti i ingenioznosti da izdrži kako test umjetničke relevantnosti i angažiranosti tako i test vremena.
Ti West jedan je od još uvijek relativno mladih, entuzijastičnih i odvažnih američkih horor filmaša koji inspiraciju crpe prvenstveno iz tzv. grindhouse filmova, naslova koji su svojevremeno bili redovan repertoar ponoćnih drive-in kina. Westova filmografija prilično je šarolika i neujednačena kvaliteta sa ozbiljnim oscilacijama od potpunih promašaja (Cabin Fever 2), preko brojnih angažmana na televizijskim serijama pa sve do uistinu zanimljivih uradaka. Ono što je zajedničko njegovim boljim ostvarenjima (The Innkeepers, Sakrament) jeste umješnost u spajanju podžanrovskih posveta, retro struktuiranju priče i dizajna sa modernim narativom. Takav senzibilitet naročito je bio dojmljiv u filmu „The House Of The Devil“ iz 2009.godine, koji je ponajviše zaslužan za postavljanje Westa na mapu značajnijih aktuelnih horor autora. U njemu je filmaš vješto kombinirao reminiscenciju na period tzv „satanske panike“ u Hollywoodu, kao i na zabranjivana djela iz VHS razdoblja 80-ih godina prošloga vijeka ali uz sasvim jasan pečat suvremenosti. Takav pristup ponovo je primjetan i u Westovu novom filmu efektno i kratko nazvanom „X“, u kojemu redatelj odaje počast zloglasnom podžanru slasher horora, njegovim inicijacijskim godinama (70-te) i prevashodno jednom od najznačajnijih slasher naslova svih vremena, kultnom „Teksaškom masakru motornom pilom“ Tobeja Hoopera. Također, West stavlja u kontekst odnos horora sa još jednom ozloglašenom pojavom iz 70-ih godina, cvjetanjem porno industrije. Rezultat čini „X“ najzrelijim i vjerovatno najboljim redateljevim ostvarenjem do sada.
Godina je 1979. Grupica od šest uglavnom mladih ljudi putuje ka ruralnim krajevima Texasa kako bi snimili porno film. Vođa poluprofesionalne družine je producent Wayne koji namjerava iskoristiti veliku popularnost uratka „Debbie osvaja Dallas“ i snimiti neovisni, samofinansirajući „film za odrasle“, kojeg je nazvao „Farmerova kći“. Sa njim u grupi je i ambiciozni i pretenciozni redatelj RJ koji nastoji sebe i ostale uvjeriti kako zapravo snimaju umjetnički film. Zbog toga mu je kvalitet projekta važniji od finansijskog uspjeha ostvarenja. Na putovanju im se pridružuje i njegova djevojka, inžinjerka tona Lorraine. A tu su i tri glavne zvijezde filma, dvije glumice Bobby-Lynne i Maxine i crni glumac Jackson. Lokacija snimanja je izolirana farma u blizini Dallasa. Vlasnici imanja su stariji bračni par, Howard i Pearl, koji nisu navikli na posjetioce. Maxine će prva obići posjed i odmah uočiti pomalo čudno ponašanje domaćina. Pearl već dugo žudi za intimnošću koju nema u svom braku zbog Howardovih srčanih problema. I kada svjedoči snimanju golišavih scena na svom imanju, u njoj će se probuditi svojevrsni seksualni bijes. Taj bijes jedino može iskaliti na grupi mladih filmaša.
Konceptualno i scenografsko prizivanje „Teksaškog masakra motornom pilom“ u novom filmu Tija Westa više je nego očigledno. No, dok je žanrovski klasik Tobeja Hoopera iz 1974.godine nudio šokantan i brutalan komentar na ekonomsku krizu u Americi kao i na kulturološki i klasni sukob tadašnjeg društva, Westa interesiraju neke druge stvari. Ako se fokusiramo na narativ njegova ostvarenja, naslov „X“ više je nego prikladan i pokazuje autorovu jasnu viziju i šta zapravo nastoji postići. Rangiranje filmova pod etiketom X dodjeljivalo je Američko filmsko udruženje (MPAA) od 1968. pa sve do 1990.godine. Rejting se odnosio na filmove koji nisu bili prikladni za djecu, sa sadržajem poput ekstremnog nasilja i eksplicitnog seksa. Mnoga značajna ostvarenja prikazivana su pod ovom etiketom, poput „Ponoćnog kauboja“, „Paklene pomoranče“ ili „Posljednjeg tanga u Parizu“. No, pošto oznaka X nikada nije bila zaštićena kao intelektualno vlasništvo, 70-ih godina počinju da je koriste i pornografski filmovi kako bi dodatno istaklli i popularizirali „zabranjeni“ element u svojem sadržaju. To će izazvati konfuziju kod mnogih filmaša koji će potom nastojati prilagoditi svoja djela etiketiranju kako bi izbjegli izjednačavanje sa porno naslovima. Problem je to koji će MPAA riješiti tek 1990.godine ukidajući etiketu X i uvodeći zaštićenu oznaku NC-17. Upravo odnos porno sadržaja sa onim koji posjeduje provokativan materijal (horor) u srži je filma „X“. Strah od seksualnosti kao i povezanost nasilja, seksa, žudnje i gnjeva, teme su koje West kontemplira. Također, generacijski jaz, odnos mladog i starog, nadolazećeg i izumirućeg vremena, potisnutih i oslobođenih osjećaja, motivi su koje filmaš iskušava. Slasheri su podžanr koji je još od svojih začetaka bio opterećen klišejima ali i konzervativnim moraliziranjem a jedno od njih je i nepisano pravilo da ubicu mogu savladati jedino „čiste“ žrtve, odnosno one „neukaljane“ seksom. Ti West sigurno nije prvi autor koji se bavio dekonstruiranjem ovih žanrovskih tropa, činio je to već redatelj Wes Craven u svome metafikcijskom ostvarenju „Vrisak“. West se ne bavi postmodernim izričajem. Umjesto toga, on jednostavno klišeje izvrće naglavačke i odvodi svoje djelo u nepredvidljive vode. Pri tome, on se služi prepoznatljivm mehanizmima, istovremeno indirektno komentirajući kako ti mehanizmi funkcioniraju. Njegovi protagonisti na prvi dojam se čine kao tipični jednodimenzionalni junaci. Međutim, redatelj svakome od njih daje dovoljno kolorita i sadržajnosti da njihove sudbine učini zanimljivim. „X“ je primjer žanrovskog ostvarenja koje, nošeno autorovom kompetencijom i autoritativnošću, pokazuje kako se snima kvalitetan slasher. Bez isprika, direktno i samouvjereno.
